Nedjeljno evanđelje: Bog od čovjeka nikada ne odustaje – Župa svetog Andrije

10_NED_A_2026

Paljenice

Žrtve koje su se prinosile Bogu u Hramu, bile su jedno od najvažnijih sredstava posvete pobožnih Izraelaca. Nekada su ih prinosili radi okajanja svojih grijeha, drugi put kao čin zahvale, potom kao čin obnove Saveza s Bogom ili pak kao svakodnevne žrtve koje su u Hramu osiguravale svetost zajednice.

Posebno mjesto među žrtvama imale su žrtve paljenice. Bile su to životinjske žrtve koje su se potpuno spaljivale¹. Zapravo, spaljivalo se sve osim kože. Životinje su trebale biti bez mane i muškoga roda, a najčešće su se prinosili janjci, bikovi, volovi, goveda, junci, ovnovi, jarci ili ptice (kada su u pitanju bili siromašni koji nisu mogli pribaviti drugu žrtvu). Osim toga, u Hramu na žrtveniku su se palila svakodnevno dva jaganjca, a vatra je morala stalno gorjeti. Ta stalna, svakodnevna žrtva zvala se Tamid.

Za razliku od žrtava pričesnica, paljenice su se spaljivale do kraja (osim kože), a njihov se dim, koji se uzdizao u nebo bila je slika potpunog predanja onoga koji žrtvuje. Naime, žrtve pričesnice nisu se spaljivale do kraja, već se dio mesa odvajao za one koji su prinijeli žrtvu, ali i za svećenike koji su žrtvovali. To se meso naknadno konzumiralo, pa se pričesnica držala svojevrsnim udjelom u božanskom životu: po mesu (tijelu) žrtve koje se konzumiralo povezivali su se Bog (konzumacija dima sa spaljenog dijela žrtve) i čovjek koji žrtvuje (konzumacija mesa koje se odvajalo).

Sam obred potpunog spaljivanja imao je svoje specifičnosti. Počinjao je dovođenjm životinje u Hram i polaganjem ruku čovjeka na životinju². Ovo snažno polaganje ruku na glavu životinje predstavljalo je prijenos identiteta: životinja je na sebe primala ono što je čovjek trebao predati Bogu u ruke ili ono što je trebalo uništiti sa životom žrtve (primjerice grijeh). Životinja je tako zauzimala mjesto čovjeka na žrtveniku.

Slijedio bi klanje³ same životinje koje je obavljao sam čovjek, a ne svećenik koji je dohvaćao krv žrtve kojom je škropio oltar⁴. Krv, koja je predstavlala život, pripadala je samo Bogu. Samo klanje obavljalo se rezanjem grkljana i žile kucavice. Potom bi slijedio obred skidanja kože i komadanja žrtve⁵. Koža bi se odvajala za svećenika, a životinja se pažljivo rezala na komade i zajedno s lojem polagala na oltar. Prije stavljanja na oltar, sva unutrašnjost žrtve se pažljivo prala kako bi se uklonila svaka nečistoća.

Žrtva bi se nakon toga spalila u cijelosti na oltaru (osim kože)⁶. Svećenici bi postavili drva na oltar i spalili sve na ugodan miris Jahvi. Po spaljivanju žrtava, pepeo je ostajao u podnožju istočnog dijela oltara. Kako je žrtava bilo puno, pepeo se morao uklanjati svakodnevno⁷. Jedan je svećenik svako jutro taj pepeo odnosio izvan Hrama, ali ne na smetlište, već na čisto mjesto. Tako se pepeo raznosio vjetrom i bio dokaz da je sve spaljeno do kraja.

Boga se ne može kupiti žrtvama

U 8. stoljeću prije Krista, u vrijeme djelovanja proroka Hošee, Izrael (Sjeverno Kraljevstvo) je pogodilo više nedaća. Najprije je u opasnost došla sama politička opstojnost kraljevstva. Lošim vođenjem države, više je kraljeva zemlju stavilo u politički neugodan položaj, a ekonomski je dovelo do ruba propasti. Pored toga, zaredale su se i suše koje su dodatno iscrpljivale narod. Ljudi su prinosili žrtve paljenice Jahvi, ali nevolje nisu prestajale. S vremenom i podrškom kraljevao u Izraelu se usidrio svojevrsni sinkretizam koji je otvorio put štovanju poganskih božanstava, prije svega feničkog božanstva plodnosti Baala. Zbog velike potrebe za hranom i urodom usjeva, žrtve su se učestalo prinosile i Baalu, ali ni to nije pomoglo. Cijela situacija postala je krajnje neugodna za narod koji je žrtvama paljenicama htio umilostiviti bilo Jahvu, bilo Baala. Nije bila rijetkost da se u tome pretjerivalo naglašavajući veličinu žrtve. To je možda dovodilo i do svojevrsnog natjecanja u želji da se na izvanjski način pokaže takozvana vjernost Bogu. Sve skupa, bio je to jedan veliki otpad od Boga, od Jahve. Bio je to jedan veliki izraz nedostatka vjere I nepovjerenja u Boga. U takvim su okolnostima Izraelci žrtvama paljenicama pokušali “kupiti” naklonost Jahvinu. No, Boga se ne može kupiti. Niti žrtvama.

U takvom povijesnom trenutku javlja se prorok Hošea⁸. Njegovo ime znači “Jahve je spasenje” ili “On spašava”. Hošea kritizira ovakvo pristupanje naroda spram Boga. Paljenica je žrtva čije je spaljivanje trebalo prikazati potpuno predanje Bogu, bez zadrške, do kraja. Ipak, Izraelci to predanje nisu iskazali samo Jahvi, već su se sve više okreatli poganskim božanstvima. Stoga, prorok Hošea upozorava Izrael (Efrajim- Sjeverno kraljevstvo) da ne očajavaju u nevoljama i u svojim tamama ne okreću se poganštini. Upozorava ih da ne pokušavaju kupiti žrtvama paljenicama Božju ljubav. Njihovu nestalnu ljubav opisuje jutarnjim oblakom koji brzo nestaje i ne donosi kišu potrebnu za zemlju⁹. Jednako ih podsjeća kako nije Bog taj koji je napustio svoj narod, već je narod otpao od Boga.

Bog traži srce čovjeka, ne plaću žrtvom

Sam život proroka Hošee bio je takav da je cijelom narodu ukazivao na činjenicu da Bog ne traži od naroda velike žrtve kojima bi kupili njegovu naklonost, već traži ljubav čovjeka, traži njegovo srce. Stoga prorok upozorava kako je bitno tražiti Boga, upoznati ga. Kada prorok Hošea govori o potrebi upoznavanja Boga, koristi jedan izraz koji izražava jednu želju koja nas treba poticati na traženje, na potjeru, žarku težnju¹⁰. To upoznavanje¹¹ nije stvar intelektualnog znanja niti vjeronauka, već stvar duboke intime osoba koja proniču jedno u drugo svojim životom. To je potpuno prijanjanje života uz Boga bez ikakvih iznimaka, jedno duboko proživljeno iskustvo bliskosti koja je najsličnija onom poznavanju u braku. Gospodin cilja na ljubav, a ne ritualno žrtvovanje. Stoga, uspoređuje ljubav takvih sa jutarnjom rosom od koje zemlja nema nikakve koristi u sušnim vremenima. Sve drugo, pored Boga treba biti nebitno.

Prorokov život opisuje tu žarku želju Boga za čovjekom, ali i činjenicu da Bog traži samo ljubav od čovjeka, a ne naplatu u žrtvama paljenicama. Naime, Hošea se oženio prostitutkom koja je rodila djecu u braku koja nisu bila Hošeina. Prorok je prihvatio i tu djecu, ali Gomer, njegova žena nije odustajala od razvratna života. Na kraju je bila zatočena. Hošea je ni tu nije napustio, već je učinio sve da je oslobodi i vrati sebi. Gomer je bila slika naroda koji je ljubav tražio na krivim mjestima, koji je svoju ljubav htio naplatiti. Stoga, svaki otpad od Boga se drži prostitucijom koja nije utemeljena na ljubavi nego na naplati. Gomer je ujedno i slika poganskih božanstava kojima se plaćalo žrtvama za naklonost.

S druge strane, Hošea je slika Jahve i njegova odnosa prema narodu. Unatoč prostituciji svoje žene, unatoč otpadu od muža i njezinim stalnim odlascima do svoga muža i prijanjanju uz one koji će joj naplatiti ljubavne usluge, Hošea nije odustajao od nje i stalno ju je spašavao. Stalno je poduzimao pothvate spašavanja svoje nesretne žene.

Time je zapravo pokazao ono što Bog želi sa svojim narodom: unatoč otpadu naroda, Bog ne odustaje od njega. Bog nikada ne odustaje od čovjeka. Spreman je oprostiti i najgori otpad, nevjeru, samo kako bi njegov narod bio uz njega. Bog je spreman sve dati besplatno. O toj pravoj ljubavi Boga koja ne može kupiti i koju Bog daruje svakome tko prijanja uz njega opisuje prorok Izaija: “O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite.Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka! Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte, i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela. Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte, i duša će vam živjeti” (Iz 55,1-3).

Stope u snijegu

Upravo to „neodustajanje Boga od čovjeka grešnika“ pokazuje Isus u evanđelju, u dijelu koje opisuje poziv Mateja apostola. Isusa kritiziraju zbog ručkova sa grešnicima, sa onima koji su omraženi u društvu. Takav je bio i Matej, carinik židovski imenom Levi. “Matej predstavlja čovjeka koji se “uništava” kako bi zaradio materijalno, i koji shvaća tko je Isus kada ga ovaj gleda očima milosrđa. Stoga ime Matej znači “darovan” ili “nagrađen” i Levi ga je uzeo. Onaj koji se kaje radi svoga života uzima se od onih koji se gube i daruje mu se ili nagrađuje ga se milošću Božjom u Crkvi”¹².

Mnogi se danas uništavaju poslom u želji da zarade za život ili zarade što više. Pri tome često ne uspijevaju, upadaju u krize i, upravo u tim trenucima spremni su posegnuti za svim- ispravnim ili neispravnim sredstvima, samo kako bi zadržali posao ili zaradili. Često pri tom, u jednom kutku svoje duše, shvaćaju kako idu krivim putem. Idu putem koji im život oduzima, zbog kojeg gube mir, nisu prisutni u obitelji- ali ne odustaju. U ovom životnom ritmu kojim se pritišće moderan čovjek mnogi padaju pod pritiscima. Drugi pak, kompenziraju vlastitu potrošenost zadovoljstvima, užicima. Na kraju se uvijek bude prazni. I sve ide iznova, jer nije lako prekinuti jedan životni niz koji te vodi kroz svakodnevicu.

Što je zapravo napravio Matej? Matej je napravio jedan dramatičan prekid sa svojim starim životom. Odbacio ga je. Ovo prekidanje sa starim načinom života pokazuje kako je Matej jasno vidio da griješi, da mora promijeniti sve. Upravo to je mjesto u kojem se mnogi obeshrabre kada je posao u pitanju, primjerice. No, obeshrabre se i kada je grešnost ili pogrešan način života u pitanju. Matejev postupak pokazuje kako se nitko ne treba obeshrabriti pred činjenicom da shvati kako je grešan. Jer, Bog ne odustaje od čovjeka- sve će mu dati besplatno, iz čiste ljubavi i neće ga odbaciti.

Mnogi se ponekad kolebaju u svojoj grešnosti misleći kako su loši ili nisu vrijedni ljubavi Božje zbog duboke spoznaje sebe kao grešnika. Često je to trenutak odustajanja od Boga. No, valja se sjetiti kako je Isus došao grešnicima, a ne pravednicima. Došao je onima koji sebe shvaćaju nedostatnim pred Bogom, a ne onima koji misle kako su pravedni i nemaju grijeha. Takvi su oholi, bez iznimke. Spoznaja da si grešnik je početak priče o obnovi odnosa s Bogom. To je mjesto u kojem treba napraviti prekid sa starim životom. Potom se treba sjetititi da je Isus došao zbog “mene- grešnika”, pa ako je dao život za mene, ako je za mene otišao na križ, onda ne treba odustajati od sebe i od Boga, nego mu se predati u ruke do kraja. Do kraja svojih nemoći da promijeniš neku svoju grešnost. Do kraja svojih nemoći da promijeniš neku svoju materijalnu nevolju. Do kraja svojih nemoći da ponovo uspostaviš odnose s nekim. Do kraja svojih nemoći da realiziraš neke svoje planove za budućnost. Do kraja. Bez zadrške- jer Bog uvijek ima bolji plan za čovjeka i od čovjeka ne odustaje nikada!

Pogledamo li malo dublje u Mateja, shvatit ćemo kako se Matej nije imao gdje vratiti. Zamislite jednu hipotetsku situaciju u kojoj Isus nije uskrsnuo. Apostoli, ionako duhovno potreseni, sigurno bi se vratili svojim starim životima. No, ne i Matej. Napustivši ovaj posao i krenuvši za Isusom, Matej nakon Isusove smrti, nije mogao više nastaviti s tim poslom. Nitko ne bi imao povjerenja u njega. Za razliku od njega, primjerice Petar ili Jakov mogli su se mirno vratiti ribarenju. Matej je doista napravio jednu veliku žrtvu. Napravio je paljenicu, holokaust svoga prošlog života. Do kraja je napustio sve i predao se u ruke Isusu.

Ovaj prekid je samo početna točka hoda s Bogom. Naime, potrebno je nakon prekida odustati od svojih ambicija, planova, zamisli za budućnost. Potrebno je ući u rutinu svakodnevice i raditi ono što spada na čovjeka. To ne znači da čovjek neće imati planova, da neće imati želja, da neće sanjati neku budućnost. Naprotiv, bilo bi krivo tako gledati na predanje Bogu. Predati život Bogu u ruke poput Mateja, znači imati neki plan za sebe, ali znači prihvatiti stvari takve kakve jesu u svojoj svakodnevici osobito kada se naiđe na prepreku koja me spriječava ostvariti svoje planove. Prihvatiti stvari kakvima jesu znaći ne biti tvrdoglav i shvatiti da Bog ima nešto drugo za mene, da me možda odmiče od pogibelji i želi preusmjeriti moj život prema Njemu na drugačiji način od moga. Sukladno Božjoj volji, a ne prema mojoj, prema mojim zamislima. Često u ovim trenucima, zaslijepljni svojim planovima, ne shvaćamo kako tražimo svoju volju, a ne Božju.

Predati život u ruke Boga nakon prekida sa starim životom, često opisujemo izrazom “slijediti Isusa”. Ovo “slijeđenje” bi opisao hodom u snijegu. Kada hodate po duboku snijegu lako možete ugaziti na krivo mjesto i propasti u snijeg. Puno je lakše slijediti nekoga tko poznaje teren i snijeg koji padne. Tada slijedite tu osobu tako da gazite u “stope u snijegu” koje je ta osoba ostavila za sobom. Gazeći u stopu idete sigurnim putem onoga koji poznaje sve.

Sada zamislite situaciju da osobu koja je pred vama ne vidite, ali ste sigurni da ide pred vama. Ipak, ide po snijegu na kojem nalazite više različitih stopa koje nisu samo njegove. Ono što je u toj situaciji potrebno jest “prepoznati njegove stope” i ugaziti u njih. Bog, Isus je uzašao na nebo, ali je iza sebe ostavio “tragove svojih stopa u snijegu”. Ostavio nam je Deset zapovijedi, ostavio nam je zapovijedi ljubavi i cijeli svoj nauk, ostavio nam je Sveto Pismo. Ostavio nam je Crkvu i sakramente. U konačnici, ostavio nam je i misu. Osim toga, njegove stope možemo prepoznati u primjerima ljudi koji žive jedan čestit kršćanski život. I mi, živeći tako, drugima možemo postati Kristova stopa- mjesto u koje je ugazio Bog. Sve su to “stope Boga” koji poznaje život (teren u snijegu) bolje od nas. To su stope koje nas vode sigurnim putem u nebo gazimo li u njih. Slijediti Isusa, doista znači gaziti u njegov trag koji je ostavio u ovom svijetu.

Bog nikada ne odustaje od čovjeka

Bog doista nikada ne odustaje od čovjeka. Ne odustaje od svojega stvorenja kojem je povjerio svu svoju ljubav, kojeg je stvorio za sebe. No, čovjek mora napraviti jedan prekid sa životom koji ga od Boga udaljava. Treba mu se prepustiti s vjerom, s potpunim povjerenjem u njegovu providnost. Poput Abrahama, poput Mateja, koji su ostavili jedan život iza sebe i krenuli u nepoznatu i neizvjesnu budućnost tražeći stope Krista u svijetu.

Upravo taj element prihvaćanja neizvjesne budućnosti, vjerovatno je najteža stvar koja nam se može dogoditi jer u pitanje dovodi onaj dio našega života koji je okićen željama, planovima, vizijama. U tom dijelu života koji je usmjeren budućnosti možemo napraviti jedan zaokret. Naime, prošlost je uvijek iza nas. S njoj se napravi prekid i gleda se naprijed. Kada se to uspije sa prošlošću, ostaje nam budućnost, buduća očekivanja od života koja ne možemo tek tako izbaciti iz sebe. Ne možemo ih izbaciti, ali ih možemo preoblikovati providnošću Boga, prihvaćanjem situacija s kojima se suočavamo.

Nije riječ o nekoj pasivnosti, o nekom tupom čekanju, već o djelovanju unutar svojih životnih okvira na način koji je ugodan Bogu, na način koji odbija prihvatiti stvarnost takva kakva jest, na način koji neće inzistirati na svojim planovima. Time se pokazuje pouzdanje u Boga: prihvaćanjem onoga što je ispred mene. Ne samo prekidom sa jednim starim načinom života, već i prihvaćanjem sadašnjosti koja polako oblikuje moje buduće korake na način da me otvara mogućnosti kako se sve moje zamisli možda neće ostvariti, kako možda Bog ima drugačiji plan za mene od onoga kojeg sam sebi zacrtao.

Žrtva na križu

Isus ovaj dio priče o Božjoj volji ocrtava posebno na Posljednjoj večeri. Za razumjeti Isusov čin, moramo se vratiti na priče o žrtvama s početka i u Židovsku tradiciju. Na početku ove priče razmišljali smo o žrtvama paljenicama. Žrtvama koje su do kraja predavali život Bogu i usporedili smo ih sa životom proroka Hošee. Doista, njegov je život bio totalna žrtva predanja. Od Hošee ništa nije ostalo na ovom svijetu. Čak ni koža- onaj ostatak koji bi svećenik zadržao za sebe kao naplatu. Od Hošee nije ostalo ništa. Po tome je Hošea pralik Isusa Krista i njegove potpune žrtve na križu.

Postojale su dvije iznimke kod prinosa paljenica. Iznimke su to kod koje se ni koža životinje nije ostavljala, već se spaljivala sa žrtvom. Riječ je o dva obreda: žrtve okajnice za grijeh velikog svećenika ili grijeh naroda i žrtve u obredu Crvene junice.

Grijeh prvosvećenika prenosila se na cijeli narod¹³. Ista se žrtva prinosila kada bi i narod iz neznanja počinio neki grijeh. U oba slučaja radilo se o grijehu cijeloga naroda. Tada se za žrtvu prinosio junac koji se spaljivao na drvima, ali ne u Hramu, nego izvan Hrama i izvan Jeruzalemskih zidina. Budući da je ova žrtva nosila na sebi teret cijele zajednice, morala se iz nje odstraniti i uništiti izvan prebivališta naroda. Prisjetimo se malo gdje je Isus bio razapet? Izvan gradskih zidina! Od njega nije ostalo ništa. Samo možda tunika (prema predaji) i nešto odjeće koju su podijelili među sobom rimski vojnici. Sve ovo upućuje na sličnost Isusove žrtve sa paljenicom, sa potpunom paljenicom iza koje nije ostalo ništa, paljenicom koja se prinosila za grijeh naroda.

Druga žrtva od koje nije ostajalo ništa bila je žrtva Crvene junice¹⁴. Ova se žrtva prinosila za pripremu vode koja se koristila za obredno čišćenje onih koji su došli u doticaj sa leševima ili krvi. Za žrtvu bi se odabirala crvena junica, a žrtvovala se također izvan Jeruzalema. U lomaču sa žrtvom, svećenik bi bacio i cedrovo drvo, izop i crveni konac. Cedar je podsjećao na čovjekov ponos koji je trebalo uništiti da bi Bog čovjeka očistio od grijeha; izop je bila biljka koja je podsjećala na pashalnu večer oslobođenja iz egipatskog ropstva kada su se dovratnici škropili izopom natopljenim krvlju ubijenog jaganjca; crvena nit konca podsjećala je na grešnost koju samo Bog može izbijeliti. Naime, izo se vezivao crvenim koncem koji se dobivao od biljnih vlakana koja se se bojala sušenjem i mljevenjem ženki štitastih ušiju. Ti su kukci obitavali na hrastovima Bliskog istoga i u vrijeme odlaganja jajašaca prilijepili bi se uz to stablo i obilno ispustili crvenu boju. Kada bi se ličinke izlegle, hranile bi se tijelom majke, a boja koja je ostajala na drveću od crvene se preobražavala u bijelu.

Sve ovo je potaklo i proroka Izaiju da, govoreći o tome kako samo Bog može promijeniti naše grešno stanje i kako čovjek sam po sebi ništa bez Boga ne može po pitanju grijeha, napiše: “»Hajde, dakle, da se pravdamo«,govori Jahve.»Budu l’ vam grijesi kao grimiz,pobijeljet će poput snijega;kao purpur budu li crveni,postat će kao vuna.” (Iz 1,18). Doista, Izaija je dobro shvaćao kako samo Bog može oprostiti grijehe, kako su sve žrtve ništavne pred Bogom. Stoga je svojim riječima anticipirao Isusovu žrtvu na križu. Njegova krv, obijelila je sve naše grijehe. Njegova žrtva očistila je sve naše nečistoće.

Obred žrtvovanja crvene junice završavao je tako što se jedan dio njezinog pepela prosipao se u vodu koja se uzimala sa čistoga izvora. Tom se vodom škropio onaj koji se onečistio dodirom. Obred žrtvovanja služio je očišćenju.

Sada možemo malo zaokružiti i sliku žrtve Boga na križu. Bila je to potpuna žrtva Isusa Krista, paljenica za grijehe naroda, žrtva u kojoj je Isus zauzeo mjesto nas grešnika, nadoknadio našu grešnost svojom čistoćom i božanskim životom i u konačnici snagom Božje ljubavi, u svojoj krvi izbijeljuje svaki grijeh čovjeka koji se utječe Kristu po njegovoj žrtvi. Koji se najprije postavi pred tom žrtvom kao grešnik, a ne kao ponosni cedar- kao grešnik koji želi prekinuti sa svojim grešnim životom i predati svu svoju grešnost i sav svoj život u ruke Boga.

Ovo je ujedno i nutarnji dinamizam svete misne žrtve: žrtve Isusa Krista koja se reprezentira na oltaru. To je žrtva po kojoj nam se može sve obijeliti, ali i mi moramo pristupiti toj žrtvi iskreno, sa iskrenom željom za promjenom svojeg grešnog stanja.

Euharistija

Gledajući ovako na misu, dolazimo do jednog problema: misa je naime nekrvna Kalvarijska žrtva Isusa Krista. Kako je onda slavimo sa kruhom i vinom? Zašto nema krvi? Prije svega treba podsjetiti kako misa u sebi nosi dinamizam Božje preobrazbe stvarnosti. I kako god preobražava naša grešna stanja ili neka stanja nesavršenosti života u nešto bolje, tako i preobražava onu materiju koja se u misi prinosi na oltaru. O čemu je riječ?

Na Posljednjoj večeri sa učenicima, Isus uvodi više novosti. Primjerice, kada pada na koljena kako bi učenicima oprao noge, Isus im daje primjer služenja kojeg moraju slijediti. Služiti u ljubavi, ne gospodariti. Osim toga čina, Isus donosi svojevrstan prekid sa tradicijom židovstva. Najprije, u prostor uobičajenog slavlja pashalne večere Isus prinosi žrtvu zahvalnicu¹⁵. Na Posljednjoj večeri Isus ne koristi krv životinja. On koristi kruh i vino, baš kao u Toda gozbi. U jednom trenutku prekida tradiciju večere i lomi kruh dijeleći ga učenicima i govoreći kako je to njegovo Tijelo. Čini isto s vinom, govoreći o vinu kao o svojoj krvi. Tako primjenjuje najprije dinamizam preobrazbe žrtve na prinos kruha i vina.

Učenici će naknadno shvatiti kako je Isus sebe prikazao kao pashalnog jaganjca i prepoznat će ga na križu kao jaganjca koji oduzima grijehe svijeta, koji se prinio kao žrtva za grijeh naroda. Kao što je pashalni jaganjac podsjećao na oslobođenje iz egipatskog ropstva, tako je ovaj novi jaganjca oslobađao i čistio od grijeha. On je žrtva prinesena za narod. Zapravo, Isus je Veliki svećenik novoga saveza koji je sam sebe prinio kao žrtvu. Sve ovo su učenici s vremenom povezali sa žrtvama koje su se prinosile izvan Jeruzalema, žrtvama za grijeh prvosvećenika i grijeh naroda. Samo je novi Veliki svećenik, koji je bio čist od grijeha, doista sebe žrtvovao, kako bi svojom krvlju izbijelio grijehe naroda.

Vratimo se žrtvi zahvalnici- Todi. Toda se u Starom Zavjetu nikada nije prinosila zbog grijeha. Prinosila se isključivo kao zahvalni odgovor na Božje čudo izbavljenja, na izbavljenje čovjeka od bolesti, od neke situacije koja je bila pogibeljna. I uvijek se prinosila nakon spašavanja, nakon izbavljenja. Isus ne prinosi paljenicu, jer On sam postaje paljenica, potpuna žrtva. Na križu, On sam postaje žrtva koja se prinosila radi grijeha- radi naših grijeha. Na Posljednjoj večeri Isus radi još jednu novost: On žrtvu zahvalnicu prionosi unaprijed. Dok su se u Starom Zavjetu zahvalne žrtve prinosile nakon izbavljenja, Isus to radi prije. On anticipira naše izbavljenje. Kao da u misi želi kazati: “Bog nikada ne odustaje od tebe; žrtvuje se unaprijed kako bi shvatio koliko te voli i kako ćeš biti spašen napraviš li prekid sa grijehom. On će ti izbijeliti sve i izbaviti te od smrti. Unaprijed ti garantira to”.

Židovska Toda (zahvala, zahvalnica) u grčkom prijevodu postaje euharistija¹⁶. Čin zahvale čovjeka za svoje spasenje. Čin ljubavi čovjeka. Ne žrtva kojom ću kupiti Boga, već čin ljubavi, pristupanja Bogu, njegovoj žrtvi na križu koja može preobraziti sve. Tako Isus svojom žrtvom na križu, preobražava i taj čin prinosa kruha i vina u jedan novi prinos: povezuje čin zahvale za spasenje sa svojom žrtvom na križu. Misa, Kristova nekrvna golgotska žrtva, postaje dostupna čovjeku po zahvalnici, po Todi. I ne samo da postaje dostupna nego poziva čovjeka da u nju uroni svojim životom, ne samo po iskrenosti i poniznosti, već i po konzumaciji žrtve, po pričesti. Bog u svojoj žrtvi poziva čovjeka da se sjedini s Njim po Tijelu Boga. Tijelo i duša Kristova sjedinjuju se u pričesti s tijelom i dušom čovjeka.

Židovski rabini imali su jedno slavno proročanstvo zapisano u Midrašu: “Kada dođe vrijeme Mesije, sve će žrtve prestati, osim žrtve Tode (Zahvalnice). Ona nikada neće prestati.” Na taj su način prorekli stvarnost u koju mi sada uranjamo: stvarnost euharistije¹⁷– žrtve koja je nastala na Isusovu holokaustu, a prinosimo je kao žrtvu zahvalnicu- žrtvu zahvale za naše izbavljenje, za naše spasenje. Isusova se žrtva prinosi trajno kao Toda o kojoj pričaju židovski rabini, prinosi se svaki dan i u svakom trenutku. Bez prestanka. Isus nama, grešnicima želi poručiti njome: Bog ne odustaje od tebe. Unaprijed ti je dao znak tvoga spasenja: misnu žrtvu. Prekini sa starim načinom života i okreni se Bogu i prihvati ono što ti On stavlja pred tebe.

Bilješke:

Hebr. Olah (עוֹלָה), doalzi od glagola alah-, što znači uzlaziti, penjati se, ići gore; Grč., holokaustos (ὁλόκαυστος), riječ je sastavljena od holos- ὅλος (cijeli, potpun) i kaustos- καυστός (spaljen) ↩︎
Hebr. Semiha (סְמִיכָה), obred prijenosa identiteta– životinja zauzima mjesto čovjeka (supstitucija); prijenosa vlasništva– životinja postaje vlasništvo Boga, predaje mu se u ruke umjesto čovjeka; prijenosa krivnje– životinja preuzima krivnju za grijeh čovjeka na sebe ↩︎
Hebr. Šhita ili shechitah (שְׁחִיטָה) obred klanja životinje ↩︎
Hebr. Zrikat HaDam (זְרִיקַת הַדָּם), obred škropljenja oltara krvlju žrtve, vezan isključivo za svećenika ↩︎
Hebr. Nituach ili niatúach, (נִתּוּחַ); rasjeći, razrezati na dijelove, raščlaniti, analizirati dubinski ↩︎
Hebr. Haktarah, (נִתּוּחַ); pretvoriti u dim, paliti kad, uznositi u obliku dima. Iz ovog istog korijena dolazi i riječ ketoret (קְטֹרֶת), što znači tamjan / kad ↩︎
Hebr. Temurat HaDešen, (תְּרוּמַת הַדֶּשֶׁן); podizanje ili odvajanje pepela. Temurat u osnovi znači dar, prinos ili ono što je odvojeno, dok Ha Dešen znači pepeo masnih žrtava. ↩︎
Ime Hošea potječe iz hebrejskog jezika (הוֹשֵׁעַ) i znači “On spašava”, “Gospodin spašava” ili “Jahve je spasenje” ↩︎
Ko oblak jutarnji ljubav je vaša, ko rana rosa koje nestaje. ↩︎
Težimo da upoznamo Gospodina: Hebr., Nirdefa lada’at et Adonaj (נִרְדְּפָה לָדַעַת אֶת ה’) ↩︎
Hebr., Lada’at (לָדַעַT); Dolazi od korijena jada koji označava intimno, iskustveno poznavanje ↩︎
Mauro Rabano, Catena Aurea ↩︎
Hebr. ḥaṭṭa’at (חַטָּאת), označava žrtvu za grijeh u drevnom židovskom bogoštovlju. Riječ dolazi od glagolskog korijena ח-ט-א (ḥ-ṭ-’), što u svom izvornom, doslovnom smislu znači “promašiti cilj” ili “skrenuti s pravog puta” (primjerice, strijelac koji promaši metu). Slično nalazimo u grčkom jeziku za riječ hamartia, koja istovremeno označava grijeh i promašiti cilj. U religijskom smislu, grijeh (het) je promašaj Božjeg moralnog standarda. Zanimljivo je da u hebrejskoj gramatici naziv žrtve ḥaṭṭa’at nosi i značenje “očišćenje od grijeha” (dekontaminacija), što znači da sama riječ ne opisuje samo problem (grijeh), već i njegovo rješenje (očišćenje) ↩︎
Hebr. Para aduma (פָּרָה אֲדֻמָּה); u doslovnom prijevodu znači “Crvena junica” ili “Crvena krava” ↩︎
Hebr. Toda (תּוֹדָה) –hvala, zahvalnost ↩︎
Grč. εὐχαριστία; dolazi od εὖ (eu) – što znači dobro, valjano, lijepo, te χάρις (charis) – što znači milost, dar, naklonost. Iz njih je izveden glagol εὐχαριστέω (euharisteo), koji u doslovnom prijevodu znači “zahvaljivati” ili “iskazivati zahvalnost”. Zbog toga je u svom izvornom i temeljnom smislu euharistija zapravo “zahvalnica” ili “čin zahvalnosti” ↩︎
Kada evanđelisti na grčkom pišu da je Isus “izrekao hvalu” (zahvalio), oni koriste riječ Euharistēsas. Kršćanska Euharistija je doslovan grčki prijevod za hebrejsku Todu. ↩︎