NAJBOLJI VJEROUČENICI U GOSPIĆU I NA UDBINI
Dan neovisnosti je važan hrvatski blagdan koji se obilježava 8.listopada kada je Hrvatska postala neovisna, rekla bivšoj „Jugi“ DOSTA. S obzirom da je neradni dan odlučili smo ga kvalitetno provesti, a najbolji način za to bio je mali izlet, hodočašće, dar našeg Dona u Gospić i gospićku katedralu, a nakon toga posjet Crkvi hrvatskih mučenika. Na stanici su nas čekala dva autobusa kao i dva karizmatična vozača dobro raspoložena i spremna za „akciju“. Dvadesetak vjeroučenika je ostalo kući što zbog obiteljskih, što zbog školskih obveza. Točno u osam sati autobusi su krenuli s nas osamdesetak vjeroučenika viših razreda osnovne škole župnog vjeronauka prošle školske godine. Don je „dobacio bazu“, sunce nas je pogledalo i dalo nam do znanja da s njim nećemo imati problem danas, jer nas čeka obilje topline i dobrog raspoloženja. Na samom polasku smo se pomolili, zazvali božji blagoslov. Atmosfera u busu je bila vesela i živa. Nije bilo nikakvih problema na putu, nesvjestica mučnina i slično. U autobusu, naravno, nismo smjeli konzumirati hranu i piće jer, ipak je to bio put od dva sata kojim smo željeli izbjeći neželjene posljedice, tako da smo s nestrpljenjem čekali prvu pauzu. Stali smo na odmorištu Jesenice, samo na 20 minuta. Put se morao nastaviti dalje. 
Kada smo ušli u Gospić primijetili smo male simpatične kućice okružene zelenilom i prekrasnim vrtovima. Osjetila se ljepota tog malog mjesta koje je središte Ličko-senjske županije ali i Gospićko-senjske biskupije. Iskrcali smo se kraj župne crkve-katedrale. Imali smo „dogovoren sastanak“ s biskupom Milom Bogovićem
koji se predstavio kao „najbolji nadbiskup gospićko-senjske biskupije“. On nam je ispričao malo o povijesti biskupije koja je vrlo mlada. Datira od 2000. godine kada je župna crkva postala katedrala. Zanimljivo je to područje Like koje spaja sjevernu i južnu Hrvatsku. Gospić je jedan do hrvatskih gradova koji je najviše prepatio u Domovinskom ratu od velikosrpske agresije. Biskup Bogović nam je ispričao i jednu anegdotu radnog naslova „odi je pukla prva puška“. Naime, on je s don Antom Škobaljom, svećenikom naše nadbiskupije krenuo tražiti stećke na području Krbave. U šumi su susreli jednog seljaka koji im je rekao da u selu postoji čovjek koji sve zna što ih zanima o području Krbave. Čovjek je došao ispred njih, stao i rekao: „Odi je pukla prva puška!“ Jer, ipak to je jedan od mnogih, iz tog kraja kojima hrvatska povijest počinje i završava II. svjetskim ratom. Nakon ugodnog razgovora sa nadbiskupom uputili smo se u katedralu gdje smo slavili sv. misu pod „vodstvom“ našeg Dona. Nakon sv. mise, uslužni i prijazni domaćin, župnik i dekan mons. Mile Čančar nam je prozborio nekoliko riječi o župi i Katedrali koja je posvećena Uznesenju BDM. Slobodno vrijeme, nakon posjeta katedrali uglavnom se provodilo po kafićima i raznim trgovinama. No, neki su to vrijeme i pametnije iskoristili pa su malo razgledavali grad i naišli na prekrasnu fontanu koja se prostire na samom trgu Gospića popularno nazvanu Marta. Na samom vrhu fontane nalazi se ženska skulptura, tako da joj naša splitska fontana niti ne može biti konkurencija. Trebalo je krenuti. Svi smo se vise manje smjestili u buseve, no uvijek netko kasni. Ovog puta to su bili naši „uzorni momci“. Još je ostao posjet crkvi 
Hrvatskih mučenika koja se nalazi na brežuljku u Udbini s kojeg se pruža izvrstan pogled na Krbavsko polje. Dočekao nas je simpatičan svećenik, župnik, udbinski dekan i čuvar svetišta Crkve hrvatskih mučenika mons. Tomislav Rogić koji nas je zamolio da se fotografiramo za uspomenu. Fotografirali smo se kraj kipa Ivana Pavla II. Pokazao nam je unutrašnjost crkve. Samo središte krasi replika krstionice kneza Višeslava koja se nalazi pod staklom, kako reče da mučenici koji su ne budu odvojeni od onih koji se spominju u povijesti. Vrh same crkve čini kupola koja predstavlja nebo. Zanimljiv je križni put jer Isus nije prikazan s aureolom, već na poseban način svijetli njegov križ. Do crkve je somen područje gdje smo vidjeli kamenje na kojem su napisana mjesta stradanja Hrvata a sežu sve od osmanskog carstva. Tu se nalazi i muzej koji je ustvari ostavština Stjepana Brezića koji je svoje „mozaik“ slike i ručno izrađene predmete ostavio unucima. Tim slikama i predmetima im je u dalekoj Kanadi želio približiti crkvenu i nacionalnu povijest te običaje svoga rodnog kraja. Bila su već tri sata i „valjalo je poći ‘kući’“. Krenuvši 
s Udbine, budući da je mjesec listopad posvećen Kraljici krunice u autobusu smo izmolili krunicu. Prije Splita stali smo u Nadin, odmorište gdje nas je Don počastio sladoledom. I na taj način, kao i uvijek pokazao nam koliko nas voli i koliko mu značimo. u Split smo stigli točno u 18 sati kako je i planirano. Putem kući je bila zagrijana i raspjevana atmosfera. Vozači su bili veoma zadovoljni kao i mi, a i Don. Nadamo se još ovakvim izletima, hodočašćima, susretima koji nas čine bližima jedni drugima. Ne samo jedni drugima nego i Kristu.
Marija Magdalena Ivković