MALI PJEVAČI IMOTSKOM S LJUBAVLJU

MALI PJEVAČI IMOTSKOM S LJUBAVLJU

Evo izvještaja s još jednog izleta, ali ovaj put glavne zvijezde su najmlađi ˝pijevci˝ i ˝pjevice˝ sv. Andrije, od četvrtog do osmog razreda, kako reče naš župnik. Kišnog 25. rujna u 10:03 sati krenuli smo s već provjerene stanice ispod sućidarske ambulante. Kiša nije uspjela zatomiti vedar duh te smo s našom ˝crvenom pilom˝ veselo stigli do velebnog grada podno drevne Prološke kule, Imotskog. U podne smo slavili svetu misu, u crkvi sv. Franje Asiškog, koju je predvodio naš don Ivan, a dječji zbor je svojom pjesmom uveličao ovo misno slavlje. Na misi smo mogli naučiti kako se međusobno moramo poštivati jer, tek kad smo ZAJEDNO (za + jedno), tek tada možemo otvoriti vrata Bogu i primiti Ga u svoje srce. Jedno drugom moramo biti rame za smijanje i plakanje i jedino preko drugog čovjeka možemo doći do Boga, jer kako kaže pater W. Van Straaten, zvani Špek: ˝S nebom nema izravne poštanske veze. Tko Gospodinu Bogu napiše pismo, mora ga adresirati na ljude, u njima Bog stanuje”. Nakon mise, fra Zoran Kutleša, gvardijan i župnik, upoznao nas je s poviješću crkve i samostana. Spominjao je brojne godine i imena, a evo koliko smo mi od svega uspjeli zapamtiti: franjevci su došli na ovo područje krajem 14.st. naseljavajući Kamenmost, izvor rijeke Vrlike i otočić na jezeru u današnjem parku prirode Prološko blato. Turci su ih protjerali prema Makarskoj i Omišu, ali 1717. Hrvati su uspjeli pobijediti. Na području današnje crkve nalazila se manja crkva izgrađena 1726., a ova sadašnja župna crkva počela se graditi 1863., a posvećena je 1904. godine. Impozantne su orgulje iz 1907. koje su još uvijek u jako dobrom stanju, a također tu je i slika Gospe od zdravlja koju je crkvi u Imotskom darovao fra Filip Grabovac. Valja spomenuti i oltar sv. Franje, sv. Ante te oltar Presvetog sakramenta na čijoj poleđini je zapisana cijela povijest crkve i samostana. Posjetili smo i muzej koji je u sklopu samostana, a nastao je 1962. godine i čuva predmete koje su rabili Iliri, Rimljani te, naravno, Hrvati s imotskog područja. Tu su se neki upisivali u knjigu gostiju, neki slikavali, cure su uglavnom gledale starinski nakit, a momci predmete tehničke prirode, poput gramofona, fotoaparata i sl. No, osim drevnih predmeta naše povijesti, otišli smo vidjeti pravi geomorfološki fenomen (u našim krajevima je to krš, tj. oblik koji je nastao djelovanjem vode na vapnenačkoj podlozi), Crveno i Modro jezero. Uza sam rub gradića, nalazi se Modro jezero koje ima oblik lijevka. Narod mu je dao ime zbog modre boje njegove vode, a veoma je zanimljiva promjena razine površine vode koja može varirati i do 80 metara. Oko 1 km podalje od grada, u sjeverozapadnom pravcu, nalazi se drugo imotsko jezero – Crveno. Ima oblik bunara, a ime je dobilo po crvenkastim strmim liticama uz rubove jezera koje ne omogućuju pristup samoj vodi. Uskoro je došlo vrijeme ručka pa smo se vratili u samostan gdje su nam imotska mala braća rado posudila svoju blagovaonicu. U znak zahvalnosti na srdačnom gostoprimstvu, zbor je još jednom zapjevao, ali ovoga puta uz popratnu koerografiju kojoj su se bez oklijevanja pridružili veseli franjevci. Dokazali smo da nam ne mogu ništa ni kiša ni magla, na krilima vjetra mi nastavljamo zajednički ples s pjesmom na usnama slaveći Boga, zahvaljujući mu na darovanoj radosti života!                                 

                                        Galerija slika                          

Jelena Laća i Antonia Zoričić