PEDESET GODINA BRAČNE VJERNOSTI NIKOLE I NEVENKE DADIĆ

Zlatni pir, pedeset godina braka je vrlo rijetko slavlje koje se slavi u životu supružnika. Ovakva svečanost, kada do nje i dođe uglavnom se slavi za zajedničkim stolom s obiljem hrane i pića. Iako u rimskom misalu i obredniku ženidbe postoji sv. misa slavlja dvadesetpete i pedeset godišnjice braka, a u obrednik ženidbe molitve i blagoslov supružnika takvo se slavlje rijetko slavi za stolom Gospodnjim, slavljem sv. mise zahvalnice.Nikola i Nevenka Dadić proslavili su svoj zlatni jubilej točno na pedesetu godišnjicu njihova vjenčanja u župi sv. Jure na Vojniću. Upoznali su se s devetanaest godina a vjenčali u dvadesttrećoj. Vjenčao ih je župnik don Mate Simunić. Rođeni su u obiteljima s više djece. Nikola je rođen posljednji osmi, a Nevenka je imala još šestero braće i sestara. Vjera u Boga, međusobno poštovanje, ljubav i rad su temelji na kojima su gradili međusobni život i život sa svojom djecom, točno onako kako su živjeli u svojom obiteljima dok se nisu vjenčali. Na pitanje da li je bilo kriza u njihovu braku pogledali su se kao da su željeli postaviti protupitanje: A što je to? Dodali su: „Nikada se nismo svadili, a puno smo se volili i molili.“ Kao i u većini obitelji u ono vrijeme život je bi sve samo ne lagan. Osobito se to odnosi na obitelji koje su Katoličku Crkvu i domovinu Hrvatsku imali ispred svega. Na poseban način je to osjetio Nikola kada su mu partizani ispred obiteljske kuće ubili oca a njemu su bile svega tri godine. I dandanas kada o tome priča oči mu se napune suza. Nikola i Nevenka danas žive na Sućidru,u obiteljskoj kući sa svoja dva sina, nevjestama i troje unuka. Skladna  je to obitelj u kojoj se moli, živi sakramentalni život, radi i na taj način svjedoči istinska vjera, ljubav prema Bogu i bližnjemu.U euharistijskom slavlju don Ivan je u svojoj propovijedi rekao: „Predivan je to osjećaj svećeniku kod blagoslova obitelji moliti se s cijelom obitelji najprije kod Nikole i Nevenke sa sinovima, nevjestama i unucima, pa onda svi zajedno kod jednog pa kod drugog sina. Obiteljsko zajedništvo je ono što nam najviše nedostaje u životu, a kod naših slavljenika to je zajedništvo življeno i živi se u pravom smislu te riječi. Neću vas zamarati a mogao bih za svakoga od njih od: Nikole, Nevenke, Željka i Dijane, Pave i Glorije, Nine, Luke i Paole točno vam kazati gdje je njihovo mjesto nedjeljom u crkvi. Tko je to od njih u  sredini klupa, s lijeve strane, tko je na koru, tko je na dnu, s moje lijeve strane i podupire zid da ne padne, tko je u prvoj klupi, tko odstraga.  Kratko rečeno dragi Nikola i Nevenka vi, vaši sinovi, vaše nevjeste i unuci, vi ste moj ponos, moja radost, ponos cijele župe,  istinski svjedoci vjerničkog i evanđeoskog života.“ Don Ivan je svoju propovijed završio riječima: „Mogao bih još pričati o vremenu dok smo bili u skloništu. O Nevenkinoj  brizi za otvaranje i zatvaranje crkve (skloništa), o čišćenju, brizi o vodi i vinu. Neću dužiti nego završiti s ovim: Zahvaljujemo Bogu i sretni smo što vas imamo.“ Na kraju euharistijskog slavlja župnik je slavljenicima darovao prigodnu svijeću koja je gorjela za vrijeme završnog blagoslova te vrlo lijepu posljednju večeru. Euharistijsko slavlje je pjevanjem uveličao VIS Izidor.