Nakon trodnevne duhovne obnove, danas smo slavili našeg nebeskog zaštitnika sv. Andriju. Svečano sveto misno slavlje predvodio je banjolučki biskup mons. Franjo Komarica koji se rado odazvao pozivu našeg župnika don Ivana i tako upriličio proslavu patrona naše župe. U biskupovoj pratnji su bili don Ivan, don Vedran, don Hrvoje, nekolicina drugih svećenika i ministranata, dok je don Marko cijelo vrijeme bio na raspolaganju za sakrament svete ispovijedi. Svečanost današnje euharistije s crkvenog kora popratio je naš mješoviti pjevački zbor pod vodstvom maestra prof. Frane Kussa. Iz današnjeg Evanđelja po Mateju čitamo kako su braća ribari s Galilejskog jezera Andrija i Šimun zvan Petar na Isusov poziv da ga prate „brzo ostavili mreže i pošli za Njim.“ Učinio ih je ribarima ljudi. „Koliko smo mi danas spremni ostaviti sve i slijediti našeg Otkupitelja?“, pita se biskup Komarica te nastavlja: „U čemu se sastoji naš identitet?“ Dakle, jesmo li i mi spremni biti Kristovi apostoli (apostol od grč. Apostolos – poslanik) i bez dvoumljenja se potpuno osloniti na našeg Gospodina koji će nas voditi, ili smo mlaki, površni u vjeri, licemjeri? Uvidjevši sve probleme jednog dijela vjerničkog puka, biskup naglašava: „Iznevjerili smo svoju vjeru! Naročito mi u Europi. Mi, kršćani, sve više nalikujemo na kamen u potoku koji je izvana mokar, a iznutra suh. Stoga smo neuvjerljivi. Kako će naša djeca, naši mladi, u nama vidjeti uzor istinskog kršćanina kada vide da imamo tek kršćanske maske, dok nam je naličje suho, bljutavo, bez soli“ da bi dalje nastavio: „Ta Isus nas je upozorio: ‘Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.“ Naše spasenje leži u Njemu i Njegovim spasonosnim riječima: „Vi ste svjetlost svijeta. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ Na tragu Kristovih riječi i biskup nas opominje u propovijedi: „Treba potvrđivati svoje riječi svojim životom i dati svoj život za svoja katolička uvjerenja!“ Svakako, to je nimalo lagan put, no jedini, ispravan. „Koja je zadaća našeg malog naroda u kontekstu cijelog čovječanstva?“, pita se biskup te dostojanstveno odgovara: „Da se zovete i jeste Kristovi učenici (apostoli)!“ Nastavlja nadahnutim riječima: „Na sva vrata razglasujte da je Bog dao svoga Sina, samog Sebe za nas. Stoga upamti Splićanine, Dalmatinče, Hrvatu, Europljanine, zemljače – da si stvoren za Nebo!“ Biskup Komarica se osvrnuo i na sv. Pavla, nekadašnjeg Savla koji je bio veliki progonitelj kršćana. Od trenutka kada je čuo Gospodinove riječi „Savle, Savle zašto me progoniš?“, Pavao je postao gorljivi propovjednik Evanđelja i jedan od stupova katoličke crkve. Svatko može čuti Kristov glas u svome srcu, svatko se može preobratiti i pronaći svoj mir u Gospodinu, za nikog nije prekasno. No, moramo shvatiti, da ćemo kao Kristovi apostoli biti progonjeni od svijeta, izrugani, mučeni, možda i ubijeni. Isus nam navješćuje: „Ako su mene progonili i vas će progoniti ovaj svijet“, te pruža utjehu: „Al’ ne bojte se – ja sam ga pobijedio“, jer će „prije nebo i zemlja proći nego moje riječi.“ Kolika je važna žrtve radi naše svete vjere i pouzdanja u jedinog Gospodina Isusa Krista, biskup Komarica je posvjedočio iz vlastitog iskustva. Za vrijeme Domovinskog rata u Banja Luci je bio oslonac i utjeha svim izmučenim, pothranjenim i napuštenim, bez obzira na narodnost i vjeru. Nije napustio svoj narod pred sotonskim pirom koji se odvijao ispred njegovih očiju: „Palili su naše crkve, ubijali svećenike jer su držali Evanđelje u rukama, htjeli su izbrisati Krista s tog prostora. No mi smo ostali radi Njegova imena.“ To su progoni koji čekaju i sve nas, no moramo, po biskupovim riječima „…ostati vjerodostojni svjedoci Isusovi, biti apostoli, biti u poslanju!“ Nadahnutu propovijed biskup završava sljedećim riječima: „Držite se svoga dostojanstva, i katoličkog i hrvatskog i ljudskog! Jer kao katolici dobili ste puno, al’ puno ste i dužni! Što će vam cijeli svijet ako dušu svoju upropastite?!“ Biskup nam je pružio konkretan primjer i smjerokaz kako se umire za Gospodina i živi svoja vjera. Velika mu hvala što je došao u našu župu i uveličao svečanost našeg nebeskog zaštitnika. Mir u dušama jedino je moguć u onom trenutku kada Isusa Krista postavimo kao središnju figuru naših života. Vodimo se, dakle, riječima psalmista: „Samo je u Bogu mir, dušo moja!“, ili spasonosnim riječima sv. Augustina: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi!“ Sv. Tereza Avilska bi, pak, zaključila: „Tko ima Boga, ima sve.“