Spomen na poginule i preminule hrvatske branitelje
O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju,
I sav je ljubav, pobuna i žar.
Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemô na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja trubač sa Seine!
Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca,
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?
Ovim je riječima svoju ljubav prema Hrvatskoj opisao poznati hrvatski pjesnik A. G. Matoš. U malo je riječi preko svoje boli stisnuo sve čežnje hrvatskoga puka, mirnoga naroda koji je stoljećima služio strancima, porobljivačima, koji Hrvatsku niti su voljeli niti su željeli. Riječi pjesme ,,Trubač sa Seine”, koje su nekada bile budnica svim srcima koje za Hrvatsku kucaju, Domovinskim ratom su postajale prošlost. Jer čežnje su nestale, samostalna Hrvatska od sna postala je stvarnost. To je stvarnost koja je nikla iz snova ljudi koji su se u rat uputili, ne pitajući se ni za ideologiju, ni za svoju sigurnost. Svjesno su sebe izložili smrti kako bi hrvatski san postao životom. Život su mnogi darovali tom snu i danas ga sanjaju u nebu, jer, nebo je nebo žrtava, a život je dosanjani san junaka kojeg oni sami ne žive, ali ga živimo mi. Živimo život nastao ne samo iz snova poginulih, iz života svih onih koji su krenuli hrabro u ovaj rat, nego koji je nastao na bolima sviju koji tuguju za voljenima koje je nebo uzelo k sebi. Slike tih ljudi za mnoge su danas samo fotografije na kojima se prepoznaju lica. Žalosno je da mnogi ne prepoznaju veličinu maloga čovjeka koji je napustio sve, izgubio sve kako bi mi imali sve. Svi ovi ljudi u jednom trenutku svoga života, nisu žrtvovali samo sebe. Žrtvovali su svoj obiteljski život, svoje žene i svoju djecu, kako bi danas netko to imao. Stoga sjećanje na ove ljude je sjećanje na najvrijednije što je ovaj narod dao. Danas se puno priča o žrtvama ratova i nikada se govori o vojnicima poput ovih naših ljudi jer žrtva mora biti ubijena da bi bila žrtva. Ne mogu se složiti s tim. Ne mora biti ubijena, jer žrtva nije samo žrtva u krvi, već u posveti života nečemu. Ovi su ljudi svoje živote posvetili Domovini. Možda će netko pomisliti kako su darivanjem svoga života napravili žrtvu. Ne, darovali su puno više. Nitko od njih nije darovao samo svoj život, nego i život nečijeg supruga, nečijeg oca, nečijeg djeda, jer to su bili oni. Njihove su žrtve puno veće i puno bolnije, jer bol utkana u njih nije samo njihova, već i njihovih obitelji. Kada bismo pitali te iste ljude danas zbog čega su išli u rat, sebe sigurno ne bi spominjali. Rekli bi da su u rat išli kako bi djeca u Hrvatskoj mogla slobodno živjeti, školovati se, raditi, kako bi mogli mirno formirati svoje obitelji. Nitko od njih nije pomišljao da će ta djeca slobodne Hrvatske odlaziti ponovo vani, da će među nama netko posijati razdor, da ćemo se svađati i ružno govoriti o Domovini za koju su ginuli. Stoga, prije nego se podsjetimo svih imena ovih ljudi, imena koje je Bog urezao u dlan svoje ruke, podsjetit ćemo se jednog čovjeka koji je sanjao Hrvatsku nepodijeljenu, složnu, dobru i koji je zbog svog sna, svoje Hrvatske bio ubijen. Nemojte se ljutiti što ću koristiti riječi pokojnog Brune Bušića za opisati ono za što su živjeli i umirali ovi naši heroji. Ove su riječi pisane davnih 70-tih godina prošloga stoljeća, ali djeluju svježe kao da ih je netko pisao nedavno. „Oni koji ne mogu naći dovoljno snažno umirujuće opravdanje za svoje vlastite pogreške, za svoju vlastitu sukrivnju zbog sadašnjeg položaja Hrvatske i oni koji ne žele ništa žrtvovati, ništa riskirati, da bi se taj položaj izmijenio i da bi se “misao hrvatskog suvereniteta” pretvorila u “djelo i svršen čin od međunarodnog značaja” skloni su izjave hrvatskih komunista, ali i hrvatskih ustaša, razmatrati tek kao demagoške, prijetvorne riječi s kojima su htjeli izazivati treptaje u narodu, njegove sklonosti i nesebičnu, ustrajnu privrženost. Oni zato, prikriveno ili otvoreno, stalno podsjećaju na stare krivnje, krv i smrt, pa sve zlo pripisuju jednoj strani i jednoj vlasti, onoj ratnoj ili ovoj poslijeratnoj, i neće da znadu da je svaka vlast samodopadna, pa zbog toga i bezumna i da svaki pojedinac u svakom trenutku mora učiniti sve što je u njegovoj moći da tu bezumnost obuzda i da je nastoji očovječiti. Mnogi hrvatski intelektualci, koji su trebali biti savjest svoga naroda, bezumlje i nerazborite postupke vlasti, ne samo da nisu suzbijali, već su ih i poticali, pjesme im pjevali.” Ovim je riječima Bruno Bušić opisivao ljude koji Hrvatsku ne sanjaju. I danas je nekima ona noćna mora i nikada im nije bila san. Branitelji su sanjali Hrvatsku bez podjela, jedinstvenu Hrvatsku u kojoj će svatko svoj san pretvoriti u stvarnost, Hrvatsku bez politikanata koji će ove hrabre ljude koristiti za svoje interese ili će ih prozivati pogrdnim imenima, bez ljudi koji misle samo na sebe, na svoju korist, na svoje ideologije. Koristim ove riječi za kazati ono što su ovi naši branitelji, koji su Hrvatsku sanjali, mislili svi kao jedan: kao što san nije kriv što ga netko ne sanja, tako ni Hrvatska nije kriva što netko Hrvatsku ne voli. Oni Hrvatsku ne bi optužili ni za što, pa ni za svoju smrt. Oni su poginuli za svoje snove i pokazali da za snove vrijedi ginuti. Pokazali su, dopustite mi slobodu, kako za snove ginu najbolji od najboljih. Njihov je san bila Hrvatska. Stoga se ne sjećamo ovih ljudi samo zato kako bismo ispunili neku suhoparnu obvezu, ne sjećamo ih se kako bismo idealizirali njihovu žrtvu (oni to sigurno ne bi ni dopustili) već ih se sjećamo jer bi oni htjeli da svi sanjamo ono što i oni, da ne prestanemo sanjati i nadati se kako sve može biti dobro i u najgorim situacijama života. Njihovi su snovi postali naša stvarnost. Znam kako ove riječi ne mogu biti utjeha obiteljima naših branitelja. Ne možemo Vam pružiti utjehu, ali s ponosom možemo govoriti o Vašim i našim herojima. Želimo i da ovaj spomen- čin probudi ponos u Vama, da taj ponos bude jači od Vaših boli.
