Spomen-žrtva Vukovara i Škabrnje
I ove je godine, povodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, u našoj crkvi tradicionalno slavljena sveta misa za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje, pripadnike civilne zaštite te civilne žrtve Domovinskog rata, za sve one čiji su životi prekinuti na najokrutniji način.
Svatko od nas ima svoju definiciju ljubavi, ali posebnu težinu ima ova: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Iv 15,13) Bijeli križevi, postavljeni podno oltara, podsjetnik su nam upravo na takvu ljubav, ljubav koja se žrtvuje i daje do kraja. Odemo li korak dalje, na Vukovar možemo gledati kao na križni put, a na njegov pad kao na raspeće. Taj 18. studenog 1991. godine bio je njegov Veliki petak s velikim i krvavim križnim putem, a nadu o uskrsnuću nosili su u sebi njegovi žitelji, hodajući u kolonama, nesvjesni da je Uskrs bio u njima, skriven da ga agresor ne pronađe, čekajući pravo vrijeme da se uzdigne nad sile tame.
Na početku misnog slavlja, don Zvonimir je istaknuo žrtvu onih koji su branili vlastite domove od agresora, one koji su se morali braniti od zla, koji to zlo nisu željeli ni tražili, ali ih je snašlo. Svoju je homiliju nastavio riječima: „Bez istine nema pokajanja, nemoguće je uspostaviti zdrave odnose. I nije tu istina potrebna kako bi se netko nadimao, već kako bismo se pomirili. Bez istine nema ni kršćanstva u govoru mirotvoraca.“ Naglasio je da ćemo, vraćajući oko za oko i zub za zub, samo uvećati zlo. Nova krv nevinih ne koristi ni nama ni ljudima koji su, nevini, izgubili život u ovom ratu, stoga nam ostaje zalagati se za istinu – istinu o dobru i zlu. „Naše žrtve ne traže da činimo zlo, već istinu o njihovoj nevinosti. I kada malo bolje razmislimo, ove žrtve bit će nam poticaj ne samo da govorimo istinu o tome tko je agresor, a tko žrtva, već da se do kraja zalažemo i tražimo načine kako da nitko zbog ljudske gluposti nikada više ne bude žrtva.“
Svoju je propovijed upotpunio temom o zaboravu: „Koristim ovu prigodu govoriti o sjećanju na žrtve, jer mi je posve besmisleno govoriti o oprostu kao o zaboravu. Nalazimo se u kontradikciji. Zašto onda čovjek ima memoriju? Memorija služi kršćaninu da bi ga poučila o dobru, a ne o zlu. Poučava o tome kako zlo ne činiti, kako s ljubavlju postupati s neprijateljem. Drugim riječima, poučava nas kako treba beskrajno razgovarati samo da se ne pokrene zlo koje uzima nevine žrtve. Mudrost čovjeka ne leži u zaboravu, već u sjećanju koje se u sadašnjosti primjenjuje na ispravan način, sjećanju koje nas potiče na ljubav, na opraštanje koje iscjeljuje i cijedi mržnju iz duše i njene memorije, koje nas kapacitira da život nastavimo kao kršćani koji ne mrze nikoga i koji svoje žrtve neće koristiti da bi poticali nove mržnje, već izgrađivali svoje nove Vukovare, nove Škabrnje, nove Hrvatske u kojima će život biti moguć kako našem čovjeku, tako i svakom čovjeku koji će, poštujući Hrvatsku, njezinu tradiciju, povijest, pokazati da voli i poštuje čovjeka koji je spreman prihvatiti svakoga.“
Poslije svete mise, zajedno smo se uputili u Vukovarsku ulicu kako bismo upalili svijeće i molili se za duše svih hrvatskih branitelja koji su izgubili svoje živote tijekom obrane te za sve stradale civile Domovinskog rata. Torcida je u svoj mimohod ove godine uključila jedno poznato lice, lice koje je postalo simbol stradanja u Vukovaru – „djevojčicu u plavom kaputiću“ Željku Mitrović Jurić, koja je u jednoj ruci držala ruku svoje kćeri, a u drugoj onaj isti kaputić kojeg je nosila kad je, kao malo dijete, odlazila u koloni iz Vukovara. Don Zvonimir je molio odrješenje i na kraju udijelio Božji blagoslov svim nazočnima, nakon čega smo se razišli u miru i tišini, kako i priliči.
