Svaka župu ima svoje ministrante, svoje poslužitelje oltara. Oni su desna ruka svećenika, pomažući mu liturgiju učiniti što ljepšom i Bogu ugodnijom. Stoga je logično, i u redu da njihova požrtvovnost i ljubav,na nekakav način budu i nagrađeni. U našoj župi, kao i u većini drugih župa, uobičajeno je da ministranti godišnje pođu na zajedničko druženje, izlet. Naš župnik, don Ivan ministrantima je predložio da pođu, možda, u Šibenik, Zadar ili Hvar. Činilo mu se pomalo dosadno da ih 
svake godine vodi u Dubravu, svoje rodno mjesto. Međutim „ministarska“ odluka je pala: Dubrava, na traktor. Kako ćete vi sada protiv njihove tako skromne želje. Idemo u Dubravu, idemo na traktor. I u subotu, 26. rujna krenuše dvadeset tri ministranta sa Solinske, dubravskim autobusom, na svoj 
zasluženi, nagradni izlet. S njima, uz ostale, redovne putnike, u autobusu se bili njihovi pazitelji: Martina, Ivona, Jure i Ante. Izašavši iz autobusa, pozdravivši se s domaćinima, don Ivanovom obitelji, na ministrantska usta se navukao osmijeh kada su ugledali, za većinu njih, poznati stari traktor s još starijom prikolicom. Uletjevši u prikolicu, stisnuti kao srdele u konzervi, čekali su svečani trenutak paljenja traktora jednom od „sofisticiranijih tehnika“, konopom. I, traktor je upaljen, te se krenulo na Kođik. Došavši na Ivankove Kanje, ledinu koja sliči, da bismo bili slikoviti, na poljudsku ledinu nakon Ultre, iskrcali smo stvari i marendali. 
Bilo je pojedinaca kojim salama baš i nije najbolji prijatelj pa su uzdišući za „domovinskim doručkom“ Nutellom , ostali bez marende. Ledinu smo podijelili na dva igrališta i tulum je mogao započeti. Četiri ekipe su pokazale svoju sposobnost u „nogoometanju“. Nekoliko ministranata kojima „nogoometanje“ nije u krvi zabavljali su se igrajući karte ili su pronašli zanimaciju koristeći blagodati vjetra. Neumor u loptanju samo smo
jedanput prekinuli kada se sa 
zvonika župne crkve sv. Luke, udaljenog nešto manje od 3 km, oglasilo podne izmolivši Anđeo Gospodnji. Ručak, bržole i čevapi su na težački način servirani u 13 sati. Ovoga puta, nitko nije štrajkao. Okrijepivši se, sami zaključujete, nastavilo se s loptanjem i ostalim aktivnostima. Prekinuvši nogomet, traktorom i ministrantima u prikolici krenuli smo put Studenca, izvora vode. Vožnja je bila kao u priči.
Kamenje, rupe, voda, blato, treskanje sve je to davalo dojam jednog dobrog safarija. Stigavši na Studenac razočarali smo se ne našavši vodu, što i nije čudno budući da je to mali izvor, a ljeto je bilo sušno i prevruće. Vodu nismo našli, ali smo našli ljulju. E, ljudi moji, tu je bila ludnica. Penjanjem uz konop, dalekometnim ljuljanjem neki su pokazali kako njihove „pločice“ na trbuhu nisu slučajne nego su plod dugotrajnih i upornih treninga i vježbe. Vrativši se na našu ledinu opet je „pala“ utakmica. Približilo se vrijeme povratka. Opet u prikolicu, pa autobus. Kući smo se vratili u predvečerje neki, od sunca, pocrvenjela lica i nosa, neki preumorni, ali svi sretni i zadovoljni.
