ZLATNI SUĆIDAR
S puno iščekivanja,nadanja i neprospavanih noći, okupili smo se ispred crkve , pomolili te krenuli na put do Opatije gdje se održavala završnica Vjeronaučne olimpijade. Članovi naše ekipe su bile: Jelena Babaja, Ana Galić, Mira Galić i moja malenkost pod vodstvom našeg mentora don Ivana Čotića. Ovogodišn ja tema je bila „Brak i obitelj u Božjem naumu“,veoma aktualna u današnjem vrijeme,ali ujedno i vrlo nepoznata. No, nama ne. Vratimo se mi na naše putovanje…
Uz miris svježe pokošene trave koji nas je ispratio iz Splita i taktove pjesme „Adio bella“, naše himne, vrijeme smo kratli ugodnim čavrljanjem o našem znanju njemačkog jezika. Najveću dinamičnost putovanju je davalo zadirkivanje mene određenom osobom tijekom cijele vožnje te neprestano njezino spominjanje. Iako, mi je to u jednu ruku smetalo,u drugu ruku mi je bilo drago, jer nam je put, ako ništa drugo, bio zanimljiv. I ako k tome još dodate don Ivanovu vožnju te „lunapark“ koji smo doživjeli u 
zavojima, dobijete jedan vrlo lijep događaj koji ćete pamtiti cijeli svoj život. Ali, ne može sve biti tako bajno, zar ne? Kad smo konačno stigli u Opatiju, pojavili su se problemi. Naime, 15 minuti smo tražili hotel, a kad smo ga konačno pronašli, pojavio se drugi problem. Recepcionar nam je rekao da će jedna od nas morati biti u sobi s drugom ekipom. Nastao je urnebes. Nismo mogli vjerovati. Nipošto se nismo htjele razdvajati. Uzeli smo ključ od sobe da se u njoj dogovorimo što ćemo dalje. Ipak, kad smo ušli u sobu, preplavilo nas je veselje. U sobi su umjesto tri krevete, bila četiri. Bile smo presretne jer ćemo biti zajedno u sobi. Sretne smo raspakirale kofere te umjesto večere, don Ivan nas je častio pizzom. Potom je uslijedilo predstavljanje ekipa te jedno veoma ugodno iznenađenje. Po prvi put otkako se održava Vjeronaučna olimpijada, stiglo je pismo iz Vlade RH i to od samog predsjednika gosp. Tihomira Oreškovića koji nam je zaželio sreću te naglasio da smo svi pobjednici. Njegovu misao nastavio je riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić, kojemu je splitski nadbiskup mons. Marin Barišić rekao da će Splićani pobijediti, te apostolski nuncij u Hrvatskoj mons. Alessandro D’ Errico. Uslijedio je kulturni program u kojemu se predstavila sva kultura „Lijepe naše“. Nakon što su se pročitala sva imena sudionika, uputili smo se prema hotelu. Tu smo kao vrijedne i marljive pčelice, temeljito ponovile dosad naučeno gradivo te mirno otišle spavati. Ujutro nas je probudio predivan pjev ptica. Budući da nitko više nije mogao zaspati, upustile smo se u razgovor. Tako pričajući, zaključile smo da nemamo, kao i većina ekipa, iste majice. Međutim, mi smo odlučile biti originalne te smo umjesto istih majica, imali istu frizuru. Svi su nam rekli da smo najoriginalnija ekipa. Zatim smo se uputili u OŠ „Rikard Katalinić Jeretov“. Nervoznim korakom smo stigli u 
učionicu gdje se održavao pismeni dio natjecanja. Test smo napisale u vrlo kratkom vremenu, a po izlasku iz učionice, don Ivan nam je rekao da je bio toliko nervozan da je izbrojio sve stepenice oko škole, njih 127. Po završetku testa, uslijedio je razgled grada Opatije te ručak. Budući da s ručkom nismo bile baš zadovoljne, otišle smo u obližnji dućan gdje smo kupile sladoled s kojim smo se zasladile. Nedugo nakon toga je uslijedila foto-slagalica. Za vrijeme dok smo mi slagale puzzle, u crkvi na Sućidru je bilo klanjanje posvećeno nama od strane Ivane Alduk, Maje i Mira, a prethodno su u Sinju, platili misu Maja i Miro . Zahvaljujući Božjoj pomoći i njihovim molitvama, prebrodile smo i ovaj dio natjecanja, naravno, uspješno. Potom je uslijedilo euharistijsko slavlje u riječkoj katedrali sv. Vida koje je predvodio riječki nadbiskup. Po povratku u hotel uslijedilo je ugodno druženje. Prvo smo igrale „Uno“ s časnom. Istina, u početku je
časna gubila, no na kraju nas je sve pobijedila . Uvidjevši da je časna nepobjediva, odustale smo od igre. Nakon toga smo se družile sa ekipama iz Rijeke, Zaprešića i Petrinje. Vrativši se u sobu, na vrata nam je pokucala riječka ekipa i poklonila nam „Milka“ čokoladu za koncentraciju. No, ne smijemo zaboraviti da se pritom dogodila „matematička“ ljubav. Pssst! To je tajna! Za razliku od prethodnog jutra , iduće jutro nas je probudila „predivna“ buka autobusa. Žurno smo se presvukle te otrčale pogledati privremenu ljestvicu poretka. Kad smo vidjeli da smo prvi, bili smo sretni, no istovremeno i zabrinute jer je razlika između nas i drugoplasiranih bila svega 0,25%. Iako pod stresom, odlično smo riješile „Milijunak“ te zasluženo odnijeli pobjedu. To je bio plod našeg dugoročnog i marljivog učenja, strpljivosti naših ispitivača, a nadasve don Ivanove neizmjerne i velike žrtve i 
ulaganja. Drugo mjesto je osvojila OŠ „Mato Lovrak“ iz Nove Gradiške, a treće mjesto su podijelile OŠ „Trnovec“ iz Trnovca te OŠ Antuna Augustinčića iz Zaprešića. Prvo mjesto u srednjim školama je odnijela SŠ Lovre Montija,Knin. Drugo mjesto zauzeo je predstavnik naše nadbiskupije, III. gimnazija Split čiji je član, naša župljanka, nekadašnja članica naše pobjedničke ekipe, Anamaria Đerek, dok je treće mjesto pripalo V.gimnaziji Zagreb. Primivši priznanja i nagrade , u veselom raspoloženju, a i pomalo umorni, smo se uputili prema „najlipšem gradu na svitu“ sa zaustavljanjem u Rijeci. Opet na pizzu i to najviše zbog Ane koja nam se „popela na glavu“ o divoti, ljepoti i ukusu pizze s tunom. Riskirali smo šetnju Rijekom, uz prijetnju kišom, bez kišobrana. Srećom kroz svega nekoliko minuta pronašli smo pizzeriu koja poslužuje pizzu s tunom. Ako se pitate jesmo li mi, nas četvero probali pizzu s tunom. Ne, nismo. Nismo bili raspoloženi za eksperimentiranje, baš u Rijeci. Kada smo i to „obavili“ nastavili smo put za Split. Po dolasku na Sućidar, dočekao nas je ushićeni Miro koji nam je prije polaska, dao letak potpore. Pozdravili smo se te se uputili svojim kućama sa jednim nezaboravnim iskustvom.
Vlatka Matić