ZNATE ŠTA?… ŽIVOT JE LIJEP!

Naše dugoočekivano i, naravno, zasluženo putovanje u Poljsku započelo je večernjom1 vožnjom do Zagreba. S ponekom minutom spavanja, a s kojom više pričanja, u ranu zoru stigli smo u Zagreb tj. na zagrebački autobusni kolodvor gdje nas je u ime organizatora putovanja, HBK,dočekala Anita Vranić. Nakon kratkog razgovora smjestili smo se u autobus. Po završetku jutarnje molitve posvećene sv. Antunu Padovanskom, naša voditeljica Antonia Zoričić upozorila nas je da se držimo skupa i  budemo poslušne, što smo i prihvatile. Budući da Matea Buljan zbog iznenadnog i neodgodivog razgovora za posao koji se poklapao s našim putovanjem, nije mogla ići na njeno mjesto je „uskočila“ Antonia, bubnjarka našeg župnog benda VIS „Izidor“. Iako smo u početku i bile tužne što Matea ne ide s nama, budući da nam je ona bila ogromna potpora tokom samih priprema, a i samog natjecanja, na kraju smo provele odlična četiri dana. Nakon pet sati vožnje stigli smo u Budimpeštu. „Vodičkinja“ nam je ispripovjedila toliko povijesnih događaja  vezanih uz ovaj grad da smo ostale zapanjene. Posebno nam je bila zanimljiva činjenica da je cijeli grad posebno uređen i „renoviran“ 1896. kada se slavilo tisuću godina od osnutka Ugarskog Kraljevstva, 2pokazujući koliko je značenje imao. Također nas je iznenadilo  njezino poznavanje hrvatskog jezika.  Razgledavši Budimpeštu, uputili smo se prema Poljskoj. Po saznanju da će vožnja trajati šest do osam sati pomislile smo da će to biti najdosadnije vrijeme, no bilo je upravo suprotno. Naša Antonia sprijateljila se s mentorom Kninjana koji nas je zabavljao svojim životnim pričama. Uz njegove vrlo zanimljive i poučne priče te uz nekoliko smiješnih viceva našeg vodiča Mije, za „tren“ smo stigli u Poljsku i to pred sam hotel. Smjestivši se u sobe, otrčale smo u dvoranu gdje se posluživala večera. Pomalo neugodno smo se iznenadile kad smo vidjele što je za večeru. No glad, a i pomalo znatiželja, vas natjeraju da ipak probate i pokušate bar nešto pojesti. Tako je i bilo u našem slučaju. Ako ništa, uspjele smo utažiti glad. Ujutro probuđene „krakovškim“ suncem i alarmima na mobitelima,uputile smo se na doručak u nadi i molitvi da ćemo barem „pošteno“ doručkovati. Na kraju su naša nadanja i molitve urodile plodom. Nakon doručka, pune snage, uputili smo se prema rudniku soli Wieliczki, koji je dio UNESCO-ve kulturne baštine. Rudnik soli Wieliczka je 3kontinuirano proizvodio stolnu sol od 13. stoljeća do 2007. godine kao jedan od najstarijih rudnika soli u Poljskoj, te se vjeruje da je tada bila 14. najstarija tvrtka koja je još uvijek djelovala na svijetu. Rudnik od devet katova doseže dubinu od 327 metara i dug je preko 300 km,ali mi nismo imali vremena obići cijeli rudnik pa smo se spustili do 90 metara gdje smo imali misu koju je prdvodio don Tomislav.  Nakon povratka na „zemlju“, ne pješke, naravno, nego dizalom, vodič nam je dao slobodno vrijeme za kupovanje suvenira. Dok su svi trčali prema „kantoru“ tj. mjenjačnici, mi smo odmah otrčale u kupnju suvenira jer smo već imale poljske zlote. Uvijek spremne na sve. Svi su  suveniri  bili izrađeni od soli, u što smo u početku sumnjali, ali smo na kraju dobili dokaze da stvarno jesu. Nakupovavši se suvenira, uputili smo se prema svetištu Milosrdnog Isusa te grobu sv. Faustine. Prijateljstvo i intima s Isusom, kao i jasnoća smisla patnje vide se veličanstveno u času njene smrti kada je, umiravši dugo i mučno od tada neizlječive tuberkuloze na kraju uzviknula: “Gospodine, nadišli ste sva moja očekivanja!” Papa Ivan Pavao II. proglasio je Faustinu blaženom 18. travnja 1993., a svetom u Rimu 30. travnja 2000. riječima: “Isus te izabrao da cijelom svijetu naviještaš njegovo nedokučivo milosrđe”. Potaknut mističnim napucima iz knjige sv. Faustine, Ivan Pavao II. je ustanovio svetkovinu 4 cilaBožjega milosrđa na Bijelu nedjelju na koju je i blaženo umro 2005. kao predvodnik i najveći štovatelj te pobožnosti. U blizini svetišta imali smo i ručak. Popodnevno vrijeme proveli smo u Krakovu i to u samom središtu tog  prekrasnog kraljevskog grada. Kad smo razgledali staru jezgru  grada, trčeći smo se uputili u daleko popularni „Starbucks“. Iako su se neki razočarali saznanjem da ipak nije nešto bajkovit kako Amerikanci spominju, ipak im je bilo drago što se, ako ništa, mogu pohvaliti da smo popile kavu u Starbucksa. Trećeg danasmo se uputili prema Czestochowi, točnije, Marijanskom svetištu na Jasnoj gori. Potom je uslijedila ona standardna „rutina“: razgled, misa, ručak te slobodno vrijeme. No jeste li znali da je grad je osnovan u 11. stoljeću. 1382. je Vladislav Opolski osnovao pavlinski samostan na Jasnoj gori. Dvije godine kasnije je donijeta slika crne Gospe Częstochowske i samostan je postao značajno hodočasničko svetište. Danas često Poljaci Majku Božju zovu matka boska częstochowska . No vratimo se mi u današnjost. Oko 16sati opet smo otišli u razgledavanje grada Krakowa , ali ovaj put u razgled shopping centra. Nakon „šopingiranja“ očarani ljepotom centra otišli smo u hotel gdje nas je kao i uvijek dočekala nama „omiljena“ hrana. I naravno još jedno dugonoćno druženje na bazenu s 5ekipama iz Zaprešića i Nove Gradiške. Sa suzom u oku,osvanulo je posljednje krakovško jutro. Posljednji dan proveli smo u Wadowicama – rodnom mjestu sv. Ivana Pavla II. Kakav bi to bio izlet u Wadowice da nismo pojeli papi najdraži kolač tzv. kremowke ili kako ih mi zovemo kremšnite. Također smo otišli do kuće u kojoj je živio sv. Ivan Pavao II. te vidjeli prozor s kojeg je gledao na sat na kojem piše ovaj natpis: „ Vrijeme bježi,vječnost čeka.“ Zatim smo otišli u posjet poznatom nacističkom logoru Auschwitzu gdje smo svi ostali zapanjeni i zgroženi saznavši koliko zla, mi, ljudi, možemo nanijeti jedni drugima. Inače Auschwitz je upozorenje svima nama, što se može dogoditi ako se čovjek odmetne od Boga i postane sebičan. Potom je uslijedi dio koji nitko ne voli; povratak doma. Prve dvije ure putovanja proveli smo spavajući kako bi napunili „baterije“ za noćno druženje. Nakon što smo napunili baterije uslijedila je 6posljednja zajednička molitva  te jedan bećarac. U pisanju teksta bećarca sudjelovali smo mi, ekipa iz Zaprešića te ekipa iz Knina. Dobili smo veliki pljesak te vrlo ponosno odigrali zajedničku igru koja je išla ovako:najprije smo jedni drugima smislili neko poznato ime te je taj morao pogađati tko je postavljajući pitanja na koja mi moramo odgovoriti s da ili ne. Bilo je dugo i napeto, no na kraju je svatko otkrio tko je. Neki su bili poznati pjevači, drugi glumci, treći političari… Potom smo kako bi dodatno „zašećerili“ naše putovanje počeli pjevati poznate hrvatske pjesme. Naš vodič Mijo nam je otpjevao neke poznate Međimurske pjesme, ali onda smo mi splićanke „preuzele kormilo“ te otpivale poznatu dalmatinsku pismu od pokojnog Tomislava Ivčića: „Večeras je naša fešta“ te nastavili sa navijačkim pjesmama s kojima smo htjeli dati podršku našim „vatrenima“ koji su sutradan imali utakmicu protiv Češke. Nakon ovih navijačkih pjesma vratili smo se duhovnim pjesmama jer je ovo putovanje ipak bilo vezano za vjeronaučnu olimpijadu. I tako smo raspjevani stigli u 7Zagreb gdje smo se oprostili od naših prijatelja. Dvosatno vrijeme čekanja autobusa za Split,kratili smo čavrljanjem s članovima drugoplasirane ekipe iz III.gimnazije Split ili popularno zvane  Mioc. Nakon toga je uslijedio povratak u naš Split jer kako Splićani pivaju:  „Nima Splita do Splita“. Kad smo stigli u Split bili smo sretni jer smo se vratili doma ,no u isto vrijeme tužni jer je završilo naše zajedničko druženje ,no tko zna možda nas život opet negdje spoji skupa… I jedna obavijest za kraj. Sigurno se pitate otkud naslov „Život je lijep“ .Evo i objašnjenje. Naš vodič Mijo je rekao da  je jednom vodio grupu kojoj je na majicama pisalo s jedne strane „znate šta“, a s druge „život je lijep“. Nato su se mnogi nasmijali, ali u konačnici, to je živa istina.

Vlatka Matić