Autor: Marciano Escutia
Objavljeno: Scientia et Fides 2018; 6(1): 79-92.

Sažetak: Ovaj esej bavi se pitanjem što ljudska bića zaista čini iznimnima. Tvrdi se da je upravo posebna vrsta ljubavi ono što u konačnici razlikuje ljude od životinja. Iako su se za takvu razliku najčešće pozivale druge vrste razmatranja, po mogućnosti kognitivna, na kraju bi se moglo pokazati da su barem djelomično, stvar stupnja, a ne nečeg kvalitativno drugačijeg, kao što se ovdje tvrdi u vezi s ovom vrstom ljubavi. Argumenti iz znanstvenih i filozofskih izvora iznose se u vezi s ovim pitanjem.

Duhovna ljubav

Međutim, ovo uvjerenje može biti istinito samo ako se njegov razlog ne nalazi u ovom svijetu praktičnih, izračunljivih, zamjenjivih, materijalnih ili bioloških stvari. Niti bi bilo u drugom svemiru, dijelu mogućeg multiverzuma, ali i dalje s nekim oblikom materijalne energije kao svojom osnovom. Intrinzično dostojanstvo svakog čovjeka, bića ili osoba, bez obzira u kojoj fazi ili stanju svog života (tj. nerođeno dijete ili dijete s Downovim sindromom, paraplegičar ili odrasla osoba s Alzheimerovom bolešću) može se oslanjati samo na činjenicu da ga je Bog stvorio na svoju sliku, na to tko jest, a ne na ono što može autonomno postići.

Osim toga, ako ne razmišljamo o osobama kao o bićima obdarenim susupstancijalnim utjelovljenim besmrtnim duhom i koje Bog želi svakog ponaosob, a ne kao o pukim slučajnostima biološkog lanca, riskiramo – što je istaknuo Wyatt – može se dogodiri da upadnemo u neželjeni dualizam koji odvaja tijelo (koje može biti tu u svom integritetu na raspolaganju unutarnjem ja) i svijest o sebi (unutarnje ja), koja može biti odsutna zbog oštećenja mozga ili samo sna1.

Osobnost nije “kortikalna”, nije stvar mozga: ne nestaje ako moždana kora počne nepravilno funkcionirati. U kršćanskom razmišljanju, kako Wyatt također primjećuje, što god nam se dogodi u budućnosti, kakva god bolest ili nesreća zadesila naš središnji živčani sustav, čak i ako nas pogodi demencija ili uđemo u trajno vegetativno stanje, ostajemo ista osoba, s istim besmrtnim duhom, možda bez svijesti o sebi, ali jedinstveno željeni od Boga. Možda tada nema autonomije, ali neka vrsta ovisnosti sastavni je dio ljudskog života od početka našeg začeća: nismo li tada bili svoji kada smo se držali za majčin endometrij, ovisno o njezinoj dobrohotnosti? A što je kasnije, u kontinuumu našeg života, kada se možda moramo brinuti o njoj ili kada se drugi moraju brinuti o nama? Svemir sastavljen od potpuno neovisnih bića bio bi sebična, elitistička i užasna autistična noćna mora, vrsta futurističke robotske singularnosti koju neki već predviđaju. Možda bi to bio Nietzscheov raj.

Agape

Ovo poštovanje utemeljeno na dostojanstvu omogućuje nam da nekoga volimo ne zbog njegove privlačnosti, ljudske kategorije ili dobra koje nam je učinio, već zato što je stvoren na sliku Stvoritelja, osoba, sa ili bez autonomije ili netaknutih kognitivnih sposobnosti. Ova ljubav je dar davanja sebe za dobrobit drugih – potpuno je usmjerena na druge i usmjerena na dobrobit i korist drugih. Ljubav ukorijenjena u ugađanju sebi je egocentrična i posesivna – to je sebična ljubav koja uzima od drugih umjesto da im daje. Posesivna je prema vlastitoj djeci, nesvjesno se smatraju našom, a ne darom koji nam je povjeren i, kao takva, “planirana i dobivena” kada i kako mi odaberemo, a ne na način na koji imaju pravo doći na ovaj svijet (a također i “pustiti”, kao u engleskom eufemizmu za otpuštanje nekoga, zbog njihovog prianjanja uz nas radi daljnjeg postojanja).

Ova ljubav je slična onome što Lewis, o kojem je već bilo riječi, naziva agape, ljubavlju pročišćenom od svake sebične šljake, koja može biti popratna sa simpatijama ili naklonošću prema određenim ljudima, ali ne ovisi o njima. Nema nikakve veze s osjećajima iako ih ne isključuje. Štoviše, vodi čovjeka da potiče potonje u sebi, pa čak ih i pokreće kada nisu prirodno prisutni djelovanjem na njih, jer je ovo ljubav povezana s djelima, ne nužno s osjećajima. Ta djela imaju povratni učinak na te prirodne naklonosti, povećavajući ih. Vrijedi i suprotno: djelovanje na prirodne antipatije umjesto toga proizvodi sve veću psihološku distancu od onih ljudi koje toliko ne voliš2. Kako on kaže: “što si okrutniji, to ćeš više mrziti; a što više mrziš, to ćeš okrutniji postati – i tako dalje u začaranom krugu zauvijek”.

Vrlo je teško zamisliti kako bi ljubav poput ove, koja može biti herojska, daleko nadilaziti naše prirodne sposobnosti, čak i pružajući ruku svojim neprijateljima, kao što svi znamo ili smo naučili o stvarnim primjerima3, mogla nastati samo kao dio aktivnosti materijalnog mozga i obuhvaćajućih hormona. Niti je lako zamisliti kakvu bi evolucijsku prednost mogla imati u širenju nemoguće mutacije koja je mogla dovesti do takve neobičnosti u mozgu predaka4.

Daleko iznad emocija

Postoji nešto ovdje daleko i iznad emocija, prirodnih sklonosti ili puke racionalnosti, što ukazuje na nešto drugačije od rezultata materijalne evolucije, na neku vrstu duhovnog principa koji nije podložan razvoju. To je usporedivo, u drugom području, s onim što Chomsky misli o podrijetlu jezika. On ga ne shvaća kao evoluciju iz prethodnih vještina ili sposobnosti, iako neke od njih može regrutirati, već kao nešto što nastaje kao takvo, vjerojatno zajedno s našim matematičkim sposobnostima, bez prethodnika.

Razlika je ovdje u tome što potonje reagira, prema poznatom lingvistu, na iznenadnu genetsku mutaciju u pojedincu, a ljubav koju opisujemo više nalikuje ulivenom daru izvan našeg vlastitog carstva, iako sposobnom utjeloviti se u čovječanstvu. Pojedinac može, ali i ne mora biti svjestan te sposobnosti, a ne razvijati je. zatvoriti ga ili čak privremeno izgubiti prije nego što se ostvari zbog svog odgoja. Sposobnost ipak ostaje, za razliku od jednog od onih bioloških instinkta podložnih kritičnim ili osjetljivim razdobljima. U svakom slučaju, to bi bilo zaista rijetko kod nekoga tko nije prethodno pročistio svoj duh prethodnim djelima velikodušnosti ili predanosti drugima u svojim životima.

Kao ljudi, dakle, svi smo sposobni i darivati i primati ovu vrstu ljubavi, bez obzira na naše druge sposobnosti: darivati, pod uvjetom da nismo degradirali svoju ljudskost; primati, ako je oko nas netko s nekim duhovnim životom. Ova vrsta ljubavi čini nas sličnim Bogu Novog zavjeta, koji je Ljubav (1 Iv 4, 16). Bez ulaska u dublje teološke posljedice, to znači da je Božja bit ta vrsta nesebične ljubavi koja ne ovisi o zadovoljavanju potrebe ili osjećaja. To je čisti izljev ljubavi radi osoba koje su toliko voljene, koji nas osposobljava dati svoj život za njih, bez ikakvog materijalnog ulaska u to.

Ako smo, kako Biblija kaže, stvoreni na sliku i priliku Božju (Post 1,27), jer je Bog udahnuo svoj duh u čovjeka (Post 2,7) i Božja bit je Ljubav, naša najdublja srž tada se sastoji od duha Božjeg, odnosno od ljubavi, i to gore opisane. Stoga je ono što je najspecifičnije ljudski upravo razmjena te nesebične ljubavi, a življenje po njoj i rast u njoj je ono što nas najviše humanizira, puno više nego biti stručnjaci u neurologiji, fizici, lingvistici ili evolucijskoj psihologiji. U suprotnom, sve se svodi na postizanje ciljeva u karijeri, ili kako je to danas često viđeno, u pokazavanju lijepog ili bujnog tijela.

Priča o ovakvoj ljubavi ohrabruje jer omogućava da se očituje naše dostojanstvo po nečem čime smo svi obdareni i za što smo svi sposobni čak i ako smo ograničeni na invalidska kolica ili polako gubimo razum5. To može podsjećati na neku vrstu “robovskog morala”, onu vrstu koju je Nietzsche toliko mrzio, budući da je bio prvak poznate autonomije (iako je možda bio sretan što njegova sestra nije djelovala po njoj tijekom njegovih posljednjih dana prikovanih za krevet).

Dakle, ova duhovna ljubav i duhovni život u nama ono je što nas zaista razlikuje od životinja6. Mi smo jedini koji su za to sposobni; čak i oni sa slabim intelektualnim životom zbog nedostatka obrazovanja ili okruženja koje bi to moglo olakšati. Ipak, tko god ima taj nedostatak, sposoban je za nesebično, herojsko voljeti i obraćati se svom Stvoritelju, nešto što životinje nikada neće moći učiniti7.

Možda ćemo jednom dosegnuti tu fazu singularnosti spomenutu ranije, s krajem ljudske ere kada se naprave superinteligentni roboti, koji zauzvrat mogu izgraditi još bolje strojeve s inteligencijom čovjeka ostavljenom daleko iza, na milost i nemilost velikih računalnih mreža. Oni koji misle da roboti mogu imati iste sposobnosti i emocije ljudskog bića, bit će u krivu barem u jednoj stvari: vrsti ljubavi opisanoj ovdje, čija se supstanca ne može programirati ili ponovno stvoriti jer se ne može analizirati na komponente, kao što je to bit duha, čak i ako je utjelovljen. Samo se nadam da ih se neće smatrati osobama sa svom njihovom samosviješću i autonomijom. U svakom slučaju, sumnjam da će ikada usvojiti ovisne, hendikepirane robote i brinuti se za njih, što je jasan znak gubitka čovječanstva u srži8.

Bilješke:

  1. U tom smislu, funkcionalna razlika između tijela i uma, prirodnog ja, s jedne strane, i duha, nadnaravnog, s druge strane, pokazuje se kao vrlo korisna. ↩︎
  2. Ovo je primjer nečega što je široko potvrđeno: sposobnost uma da mijenja mozak (usp. Um i mozak Jeffreyja Schwartza), što je Djeluje u oba smjera. ↩︎
  3. Poput žene koja ne samo da oprašta čovjeku, trenutno osuđenom na smrt, koji je ubio njezinu kćer i unuku, već mu pruža podršku u doživotnom zatvoru, kako je opisano u filmu Human (2015.) redatelja Arthusa-Bertranda. Ovaj film sadrži mnoge primjere vrste ljubavi kojom se ovdje bavimo – uz bolna (ne)ljudska iskustva kojih je čovječanstvo također sposobno – i čežnje za njom ljudi iz svih kultura i sfera života. ↩︎
  4. Citirajući neke primjere popularne evolucijske psihologije, jedan od Kriptonita u filmu Man of Steel (2013.), kojeg glumi glumica Antje Traue, koja se bori protiv Supermana, objašnjava mu kako su oni, ljudi razvijeniji od ljudi, naučili da je evolucija nespojiva s osjećajem morala. ↩︎
  5. Poput Woodyja, poremećenog glavnog lika filma Nebraska (2013.), kojeg tumači Bruce Dern, koji je osvojio Oscara, i čije snažno i postojano srce ga ne iznevjerava kada je život njegovog sina u pitanju. ↩︎
  6. Pogotovo kada danas neki poriču zdravorazumsko zapažanje da je ljudska racionalnost kvalitativno drugačija u svom dosegu (tj. apstrakciji i prostorno-vremenskim raznolikim hipotetskim stanjima ili događajima) i dubini (tj. stupnjevima teorije uma) od one najinteligentnijih neljudskih životinja. ↩︎
  7. Kao što je rekao Josemaría Escrivá: „religija je najveća pobuna ljudi, koji odbijaju živjeti poput životinja, koji su nezadovoljni i nemirni dok ne upoznaju svog Stvoritelja i ne budu u intimnim odnosima s njim“ (Prijatelji Božji, br. 38). ↩︎
  8. Nešto što je već prisutno kod naših najprimitivnijih predaka. Homo Heildebergensis, jedan od hominida pronađenih u Atapuerci (star 600.000 do 200.000 tisuća godina), pokopao je neke osobe koje su bile teško bolesne i fizički ili mentalno hendikepirane. Te osobe ne samo da nisu bile napuštene, već su se o njima brinuli tijekom života, pa čak i hranili. Kako je zaključio jedan od istraživača tamo, ono što ti ostaci i njihove bolesti pokazuju jest da su ti hominidi već bili vrlo ljudski jer su pokapali svoje mrtve, brinuli se za druge i surađivali s njima. Nije loš sažetak za karakterizaciju čovječanstva. (https://cristinasaez.wordpress.com/2014/09/09/atapuerca-viaje-a-las-entranas-de-la-humanidad/) ↩︎