Lk 18,1-8

Podignute ruke

Na svom putu prema Obećanoj zemlji Izraelci nailaze na brojne prepreke, a jedna od najvećih bili su Amalečani, narod najratobroniji do sviju, spreman na sve. Prema Rabinu Izrael Baal Šem Tov, Amalek predstavlja sliku svega što u čovjeku budi sumnju u ispravnost Božjeg postupanja i koja slabi čovjekovu revnost. Za Izraelce, stočare nevješte ratovanju, Amalečani su predstavljali prepreku koja ih je činila malodušnim, koja je doista mogla učiniti da se cijela priča sa Bogom čini prevarom, ništavnom ili da ih je Bog napustio. Ova bitka bila je točka u kojoj se budi sumnja u Božju prisutnost.

Jedino oružje koje su malaksali Izraelci imali bila je molitva koja im je postala utočište, uporište, osnaženje. Mjesto na kojem su se sukobili sa Amalečanima zvalo se Refidim, što u prijevodu sa hebrejskog znači osnaženje, razmještanje, uporište, protezanje. Ova bitka kod Refidima bila je pouka Izraelcima da moraju imati uporište u Jahvi, a do njega mogu samo molitvom. Ovo je bila točka osnaženja u molitvi.

Mojsije stoga odlazi na planinu s koje vidi bitku i moli podižući ruke Jahvi. Dok su mu ruke bile u zraku, Izraelci su pobjeđivali, no kada bi ruke spustio, bitka bi se okrenula u korist neprijatelja. Mojsije nije sam mogao držati ruke, pa su mu u tome pomagali Aron i Hur. Mojsije je slika čovjeka koji je čak i u molitvi bespomoćan i kojem je potreban netko tko će ga podržati u molitvi.

Potreba za molitvom

Nama se može dogoditi slično: može nam se učiniti da nas nekada Bog ne čuje, ne uslišava. Tada je dobro se sjetiti da u Crkvi uvijek postoji netko tko moli i za nas. Treba se osloniti na nečije molitve, na nečije ruke. Ni mi svećenici nekada ne znamo kako i što molimo, ali nas drže molitve vjernika cijele Crkve. Doista treba računati na molitve drugih, na potporu Crkve u molitvi. Ne bi se trebali ni u molitvi oslanjati samo na sebe ili misliti kako ćemo sve riješiti djelovanjem, akcijom. Treba moliti sa sigurnosti da smo uslišani i ako mislim da Bog ne čuje mene, sigurno čuje nekoga tko se zauzima za mene. Nikada se ne treba prepustiti rezignaciji, osjećaju napuštenosti od strane Boga, jer Bog ne napušta nikoga od svoje djece. Slično je i kada nam nedostaje snage u molitvi. Valja nam se osloniti na molitve vjernika. Stoga, nedostatak snage u molitvi i potreba da se u tome oslonimo na drugoga zapravo pokazuje poniznu dušu punu povjerenja (vjere) u drugoga, u Crkvu.

Pomislimo li kako sve možemo djelovanjem bez molitve, zasigurno ćemo brzo naići na zid koji nećemo svojim snagama moći prijeći. Ludo misle oni koji sve usmjeravaju na djelovanje i pri tom omalovažavaju moć molitve. U današnjem sekularnom svijetu prevladava ovakvo razmišljanje: djelovanje, akcija,… Molitva se obezvrjeđuje. U čitanju iz Knjige Izlaska, Amalečani predstavljaju demonske snage koje žele da odustanemo od molitve, da prekinemo sve, da ne molimo samo zato jer mislimo kako nam je molitva nedostatna, da sve riješimo ratovanjem, djelovanjem,…

Protivnik- tužitelj

U problemima često padamo u molitvi, preuzima nas osjećaj bespomoćnosti jer ne možemo stići ono što bismo htjeli. Bespomoćnost u molitvi izraz je naših očekivanja, a nikako Božje volje. Stoga treba ustrajati u molitvi, ne zapuštati je. U prispodobi iz evanđelja nalazimo upornu udovicu koja je mučila suca, dosađivala mu i nije prestajala dok nije popustio. Tražila je njegovu pomoć, njegovu snagu u prosuđivanju. Nije prosila nešto posebno za sebe, već snagu koju ima sudac, a nema ona. Mučila je suca protiv njegove volje. U evanđelju stoji kako sudac govori da će je uslišati da ga ne muči. Riječ koja se u Neovulgati koristi za mučenje jest suggil1 koja podrazumijeva utjecaj na volju koji je protivan nečijim željama. Slično je i u grčkom izvorniku sa riječi hypopiadzo2, koja osim istoga značenja podrazumijeva biti stalno nekome pred očima. Udovica je vjerojatno danima stajala pred prozorom suca i svaki put kada bi pogledao vani, ugledavši nju, naljutio bi se i tjerao je od sebe, ali kad god bi otvorio oči, najprije bi ugledao nju. No, ona je ustajavala i dosađivala mu i nije dopuštala da ga otjera.

Molitva je tako opisana kao mučenje i dosađivanje. Zapravo je riječ o tome da se molitva uspoređuje sa svojevrsnom prisilom, snagom nečije sile kojom pritišćemo nekoga. To je sila jedne duše koja sebe nameće molitvom.

Moliti za silu, za Božju snagu

Dakle, kada nam se čini da nema smisla moliti ili, kada nas netko uvjerava u to, treba ustrajati. Udovica je suca molila za snagu koju nema ona; snagu da je obrani do protivnika. Protivnik, (lat. adversario) jer onaj koji silom djeluje suprotno od mene i dušu moju upravlja u krivom smjeru, prema propasti. To je onaj koji mi govori da mi Bog ne može pomoći, koji me podržava u mojim očajima i osjećajima bespomoćnosti. To je demon, đavao. U grčkom izvorniku za protivnika se koristi riječ antidikon3: onaj koji me potiče krivo činiti. Samo đavao ne želi da duša moli za Božju snagu.

Kaže G. Bernanos kako „u molitvi ne tražimo zaborav, već snagu“. U molitvi se ne radi znanstveno izlaganje mojeg stanja, već sila da se to riješi, snaga koja će promijeniti nešto u mojem životu. A jedna duša tu snagu silom nameće preko molitve. Stoji u Lukinu evanđelju kako „se navješćuje kraljevstvo Božje i svako se u nj silom probija“ (Lk 16,16). Silom molitve!

Sama po sebi molitva je nasušna potreba puno snažnija od osjećaja ispunjenosti kada mislimo kako molimo savršeno, jer molitva dovodi u Božju prisutnost i ta spoznaja o Božjoj prisutnosti jača je od svega i ne gasi se u čovjeku premda misli kako ne moli ili moli slabo. Prisutnost dovodi do udivljenog promatranja Boga u sebi, pri čemu se nerijetko zaboravi na ono što moli. Nije rijedak slučaj da zaboravimo što molimo tijekom klanjanja, tijekom razmatranja, no to što smo zaboravili ne udaljava nas od Boga: važno je samo da smo s njim. To je izričaj jedne zaljubljene duše koja od svoje ljubavi ne traži drugo nego čistu prisustnost lišenu bilo kakvih želja. U tom smislu, posvetiti se molitvi znači rezervirati onoliko vremena koliko je potrebno za živjeti u Božjoj prisutnosti, tako da srce gori u meni riječima Pavla: „živim, ali ne više ja, nego živi Krist u meni“ (Gal 2,20).

Silom se probijati

Zašto Gospodin, na karju evanđelja govori: “Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?” Molitvom tražimo silu da se probijemo u kraljevstvo nebesko. To pretpostavlja stalno ulagati napore za postići nešto. Molitva se u tom slučaju vidi kao čin vjere, jer ne vidimo ishod, možemo samo vjerovati kako će sve na kraju biti dobro. Vjera u povoljan ishod postaje pokretač života. Ako smo uslišani, onda to nije zbog zbroja molitava, već vjere u nekoga koga volimo ili poštujemo. A onoga kojeg volimo ili poštujemo nećemo odbaciti čak i kada nam ne može ili neće uslišiti molitve. Nećemo ga odbaciti jer ga volimo, jer mu vjerujemo da nije pravi trenutak za to.

S druge strane, ako Bog zna naše potrebe i prije nego ih zamolimo, zašto onda uopće molimo? Bogu nije bitna naša molitva, već prijateljstvo, povezanost s Njim, a ne neki interes, stalan odnos, a ne trgovina. Odnos koji se produbljuje molitvom, komunikacijom. Ono što molitelj dobija jest snaga ljubavi onoga kojem se moli, snaga svoga Prijatelja. Stoga, Ivan Kasijanski kaže kako se „iznimno malo moli svatko tko se naučio moliti samo kada kleči, ali se nikad ne moli onaj koji klečeći ne otvara svoje srce i na bilo koji način nije prisutan u molitvi“4.

Bilješke:

  1. Suggil (lat), mučiti, gnjaviti, podrediti sebi, staviti pod svoj utjecaj protiv moje volje ↩︎
  2. ὑπωπιάζῃ, staviti pod svoj utjecaj mučenjem, nagljaviti nekoga, vrzmati mu se pred očima, izluditi nekoga dosađujući mu, neprestano nekome biti pred očima ↩︎
  3. άντ-αδικέω: nasuprot, ponovo krivo činiti, vratiti žao za sramotu; ανταγωνιστής, οϋ, ό; protivnik, suparnik, takmac, neprijatelj ↩︎
  4. Ivan Kasijanski, Collationes, 1,14 ↩︎