Sinovski strah

U prethodnim razmišljanjima o darovima Duha Svetoga naveli smo kako dar pobožnosti potiče u nama sinovski stav koji nam ulijeva sigurnost u Božju pomoć u svemu što radimo. Tako, sigurni da nas Bog gleda i pazi, možemo radosno živjeti bez obzira na sve neugodnosti koje nas spopadnu. Dijete Božje zna da ni jedna loša stvar koja nas snađe nije za naše uništenje, već ima dublji smisao u Božjoj Providnosti, te vodi bilo nas, bilo nekog drugog ka većem dobru; k spasenju.

O daru straha božjeg valja razmišljati u svjetlu sinovstva božjeg. Naime, ovaj “strah” nije isti kao i drugi strahovi koji nas spopadaju. Kada dijete ima jedan strah od roditelja koji ga vole, koji mu sve pružaju, koji mu u svemu čine dobro pazeći na djetetov život, onda taj strah nije neki strah od bića oca ili majke, već strah poštovanja svega onoga što otac i majka čine za dijete, ili strah da se nije povrijedio netko tko te voli.

Pravi roditelj nije tiranin, on voli svoje dijete, pa čak i kada stavlje određene zapreke u odgoju, nije to zato da dijete ponizi ili naudi mu, već zato što brine o djetetovu dobru- onom dobru koje dijete još uvijek nije u stanju shvatiti. „ Timor Domini sanctus – Strah je Božji svet- To je strah kojim dijete časti svoga Oca, i nikako to nije jedan servilni strah sluge, već sina. Otac- Bog, nije tamo neki tiranin”1. Dobro odgojeno dijete žali za svojim propustom kojim će povrijediti oca ili majku i ne strahuje od reakcije roditelja, već ga strah upozorava na grešku koju je počinio. Tako ga taj isti strah ubuduće podsjeća na ono što nije ispravno i što treba izbjeći. Ovo dakle nije “strah od batina”, već upozoravajući strah koji u duši pali “alarm” u susretu s nečim što nije u redu. Ovo je strah koji potiče na pouku.

Nije riječ o strahu od kazne

Kada ovo primjenimo na Boga, onda netko može pogrešno pomisliti kako je ovo “strah od Božje kazne”. Postavljam pitanje: ako je Bog sva dobrota ovoga svijeta i sva mudrost ovoga svijeta, je li potrebno njemu kažnjavati čovjeka i ponižavati ga kako bi čovjek neke stvari prihvatio u svom životu, ili Bog u svojoj dobroti, mudrosti i bezgraničnom strpljenju pronalazi druge načine da čovjeka pouči i odmakne od grijeha?

Dakako da Bog ne kažnjava. On je čovjeka stvorio kao slobodno biće, pa čovjeku ostavlja slobodu da odabere što želi u svojim postupcima. U tom odabiru između dobra i zla, čovjek sebe određuje za ili protiv Boga. Odlučivši se za zlo, razdvaja svoj život od Boga u usmjerava ga u propast. Ovaj strah nije uzrokovan bojazni od kazne- svaki odgoj koji za cilj ima strah od kazne je pogrešan.  Naprotiv, „ovaj strah se rađa iz ljubavi. Samo jedno poštivanje i sinovski osjećajspram Oca, spušta dijete da se ponizi i posluša oca kojeg shvaća kao bezazlenog (…). Ovaj strah ne uzrokuje ni udarce ni kazne. Jedino što uzrokuje jest svijest da smo povrijedili nečiju ljubav”2.

Nije Bog stvorio propast, već je Bog izvor života, pa je onaj koji se odmiče od izvora života jednak čovjeku koji se u pustinji svjesno udaljava od izvora vode koji mu život znači. Tako, napuštajući izvor žive vode, čovjek, idući u pustinju ide u sigurnu smrt. Mi sami biramo hoćemo li s Bogom ili bez Boga, i odgovornost za spasnje svoje duše je na nama. Bog je naime uvijek spreman prihvatiti i napojiti životom onoga koji mu se vrati.

Čovjek često u probleme u svakodnevici upada zbog svojih grijeha kojia se udaljuje od Boga. A udaljavanje od Boga donosi drugačije strahove sa sobom. Upravo u trenucima kada se čovjek suočava sa strahovima svakodnevice, Bog je tu kako bi mu pomogao, a ne da bi ga plašio. Ovaj strah pomaže stoga, da se čovjek prisjeti kako je svojim postupcima povrijedio onog koji ga najviše voli na svijetu- svoga Boga; kako se od Njega udaljio.

Strah od vječne propasti

Čovjek koji živi bez Boga razmišlja o smrti kao i onaj koji je s Bogom. Odgovor na pitanje smrti je za takvu osobu strašan. To je za ljude bez Boga zapravo jedno nestajanje života, gubitak osobnosti, potpuni raspad, ništavilo. Onaj koji je s Bogom, koji želi imati Boga uzase, taj zna kako je, nakon smrti njegov život u rukama onoga s kojim želi biti u vječnosti. Zna da ga grijeh odvaja od Boga koji će mu podržati život nakon smrti, koji će ga uskrisiti, stoga ovaj dar straha božjeg podsjeća upravo na tu činjenicu da grijeh odvaja od boga i vodi u pustinju, u smrt.

Na puno je mjesta i Gospodin govorio kako se ne treba bojati ničega osim grijeha koji nas lišava prijateljstva s Bogom: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može I dušu I tijelo pogubiti u paklu” (Mt 10,28). “Prvi uvjet da se zlo iskorijeni jest brinuti se da se u svom ponašanju spremno odupiremo grijehu kako u općenitoj tako I u konkretnoj situaciji. Srce i razum moraju se žestoko i iskreno suprostaviti smrtnom grijehu, a i prema namjernom lakom grijehu moramo u sebi nositi mržnju, jer kod ovog grijeha doduše ne gubimo Božju milost, ali nam on otežava da do nje dođemo”3.

“Dar straha Božjeg u pravom je smislu riječi dar borbe protiv grijeha. Svi ostali darovi surađuju s njime i ovom osobitom poslanju: svjetlo darova razuma i mudrosti otkrivaju nam Božju veličinu i pravo značenje grijeha; praktične upute dara savjeta podržavaju divljenje prema Bogu; dar jakosti podržava nas u borbi protiv zla, udaljujući obeshrabrenost”4.

Uvećati ljubav u sebi

Sveti strah Božji čini da sebe vidimo kakvi jesmo pred Bogom: mali i grešni. Zapravo, ovaj dar potiče u nama poniznost, a ubija taštinu. Tako nas lako dovodi do skrušenosti i pokajanja. Sveti Ivan apostol i evanđelist piše nešto o ljubavi I strahu: “Tko se boji, nije savršen u ljubavi” (1Iv 4,18). Ove se riječi čine proturječnim svemu što smo o strahu Božjem pisali. Ipak, nije to tako. Naime, sveti Ivan piše o jednom drugačijem strahu. On ne govori o strahu od grijeha, već o strahu kojeg i danas preopoznajemo među mnogim kršćanima. To je strah od “života” koji unosi nesigurnost u odlučivanje o samima sebi, pa mnogi “zamrzavaju” svoj život ne čineći ništa, pa se takvi boje se bilo kakve inicijative, dopuštajući da ih ljudi koji rade zlo potčine, iskorištavaju ili ih “kupe” za sitne nagrade ili novce. Ovi ljudi čekaju da netko “drugi” promijeni nešto u njihovu životu i odgovornost za vlastite neuspjehe uvijek prebacuju na druge: krivi su im roditelji, krivi su im neiskreni prijatelji, kriv je gazda firme, krivi su političari,… Svi su krivi, samo oni nisu!

U ovim ljudima najprije nalazimo nedostatak snage za prevladati u sebi strah od neuspjeha, nekog fizičkog zla, ili društvenog nepotvrđivanja koji ih mogu pogoditi. Oni bježe od neugodnosti, pa ih takvo ponašanje dovodi do toga da lako napuste Krista, kršćanstvo i Crkvu čim shvate kako im odanost kršćanskom životu može donijeti neprilike. Iz ovog straha proizlaze “ljudski obziri”, a oni su izvor bezbrojnih poraza i podrijetlo same nevjere5. Ovo nije strah Božji, strah od života. Ovo nije dar, već nevolja. Dar straha Božjeg je takav da u nama ne budi nesigurnost već budi u nama ljubav kojom sve strahove pobjeđujemo. Zato sveta Velika Terezija i govori kako pred tolikim iskušenjima i kušnjama koje trpimo Gospodin daje dva lijeka: ljubav i strah.

Preobražava strah od života u ljubav

Kada kaže „strah“, onda misli na onaj strah koji je podsjeća kako ne smije raditi što je volja, već ono što od nje želi Bog. Taj isti strah pokrenut će ljubav u njoj kako bi hitro krenula prema Bogu. “Ljubav će nas natjerati da protegnemo korake; strah će nas nagnati da pazimo kamo ćemo stati, zato da ne padnemo”6. Daje nam Bog dar straha Božjeg kako bi nas podsjetio na greške koje radimo, a ne da nas kazni. Time zapravo hrabri da ne odustanemo od pravoga puta, već da ga ponovo tražimo u životu; da tražimo ljubav kojom ćemo svoje strahove života u svijetu nadvladati, jer kada pronađemo tu ljubav u sebi- ljubav prema nekome, ljubav prema poslu, prema nečem što nas obuzima jer radimo nešto dobro i korisno za društvo- tada „ljubav eliminira strah, a strah se pretvara u ljubav”7, kaže Grgur Niški koji dobro razumije kako u srazu straha i ljubavi, ljubav preobražava strah u sebe, jer tipično je za ljubav da poistovjećuje one koji se ljubavlju vezuju. Kako se ukorijenu ovog dara kojeg nazivamo strahom Božjim nalazi Božja ljubav, onda ta ljubav preobražava strah od života u ljubav prema životu, koja potiče na ispravna život i na traženje Boga u sebi, u svom životu. Strah od života naprotiv, potiče na bijeg od ljubavi, bijeg od Boga!

„Strah Božji odbacuje strah od života u pakao jer potiče čovjeka da bježi od grijeha i uvećava svoja dobra djela. Potom nastupa onaj strah kojim nazivamo svetim i koji u nama ostaje stalno jer je utemeljen na ljubavi”8. Ljubav „podiže” čovjeka, krijepi ga i hrabi da stupa odlučno kroz života, sokoli ga u nedoumicama da ne klone pred vlastitim strahovima, već mu daje snage da ih nadvlada i živi. U takvoj duši, duši koja se kroz život vodi Božjom ljubavi- nema mlakosti. Mlakost je napast tipična za djelovanje demona. Oni žele čovjeka baciti u mlakost i malodušje i čine sve kako bi ga u takvu stanju i zadržali. Demoni, žele da „čovjek zaboravi na strah božji, da se ne sjećaju Boga. Kada čovjeka lišite tog Božjeg oružja, straha Božjeg, tada je čovjek razoružan od Božje pomoći, demoni se uzdižu nad svojom žrtvom koja je sada bespomoćna”9. Kada je čovjek bezvoljan da išta učini sa sobom, onda i nije potrebno napastovati ga na poseban način, jer već je na dnu.

Strah Božji početak je mudrosti

„10Gospodnji strah početak je mudrosti, a razboritost je spoznaja Presvetog” (Izr 9,10). „Doista, strah Božji, početak je mudrosti, i sve dok ne vidite Boga kao u dimu koji nas obavija i sve dok se ne približite Njemu s poštovanjem i svetim strahom, zbog svojih grijeha, ne možete ni izbliza vidjeti ona uska vrata (spasenja, op.a.). Strah i ljubav trebju ići zajedno; radite sve strepeći, radite sve ljubeći sve do posljednjeg dana vašeg života. Za to doista samo trebate znati što to znači da ovdje trebamo sijati u suzama kako bi želi u radosti gore na nebu”10.

Bilješke:

  1. Sveti Josemaria ESCRIVA DE BALAGUER, Put, br. 435. ↩︎
  2. Kasijan, Colaciones, 11. ↩︎
  3. Sveti Josemaria Escriva de Blaguer, Prijatelji Božji, 243. ↩︎
  4. M.M. Phillion, Los dones del Espiritu Santo ↩︎
  5. Usp. F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 304. ↩︎
  6. Sveta Terezija Avilska, Put k savršenosti, 40,1 ↩︎
  7. Sveti Grgur Niški, Homilija 15 ↩︎
  8. Sveti Augustin, Govor o poniznosti i strahu Božjem ↩︎
  9. Kasijan, Colaciones,7 ↩︎
  10. Bl. kardinal J. H. NEWMAN, Župni nagovori, Govor 24 ↩︎