Apostoli Šimun i Juda Tadej tj. njihov blagdan daje nam ovu pouku: “Zajedništvo u Kristovoj ljubavi traži i zajedništvo u patnji. Apostoli su to u svom životu iskusili i ostvarili. Njihovo je zajedništvo u Kristovoj ljubavi bilo okrunjeno njihovim zajedništvom trpljenja u mučeništvu. To od njih moramo i mi naučiti.”
Šimun Revnitelj
Danas slavimo blagdan svetih apostola Šimuna i Jude Tadeja. O današnjim svecima nemamo puno podataka. Šimuna spominju sva četiri evanđelja, nazivajući ga Kananejcem ili Revniteljem. Po tome možemo zaključiti da je rodom bio iz Kane Galilejske i da je, prije nego se pridružio Isusu, bio pripadnik političke stranke zelota, koja je u onodobnom Izraelu nastupala protiv rimske okupacije, ne prezajući ni pred nasiljem. Šimuna evanđelja nazivaju Kananejcem ili Revniteljem kako bi se razlikovao od drugog, mnogo poznatijeg Šimuna, apostola Petra.
Novozavjetni spisi dosta nas škrto obavještavaju o dvojici apostola koje danas slavimo. Šimuna spominju u četiri apostolske liste. Matej i Marko nazivaju ga Kananejcem, dok ga sv. Luka naziva Revniteljem. To ime s velikom vjerojatnošću govori da je Šimun nekoć bio pristalica fanatične antirimske stranke zelotâ, govori da je vatreno ljubio svoj židovski narod i da je trpio što je taj narod na svome zemljištu bio pod tuđinskom okupacijom ne imajući svoje vlastite države. U to se trpljenje baš i nije tako teško uživjeti jer svaki zdrav i normalan čovjek ljubi svoj narod te želi da živi u slobodi, u svojoj vlastitoj državi.
Predaja nam pripovijeda da je Šimun s Judom Tadejem propovijedao po Siriji, Egiptu, Perziji i Armeniji te su obojica podnijeli mučeništvo u sirijskoj Edessi. Ondje su navodno pred tamošnjim kraljem javno raspravljali s dvojicom kraljevih vračeva koji su, vidjevši da gube, na apostole pustili zmije, ali im one nisu naudile. Kralj je u bijesu naredio da ih se ubije, pa su Šimuna prepilili pilom, a Judu zatukli toljagom. Ikonografski se Šimun prikazuje s pilom i zmijama, a zaštitnik je drvosječa.
Juda Tadej
Juda je pridjevak Tadej dobio da bi se razlikovao od Jude izdajice. Taddaj na aramejskom jeziku znači hrabar, odvažan čovjek, junak. Smatra ga se bratom svetoga apostola Jakova Mlađeg. Propovijedao je zajedno sa Šimunom, pa je zajedno s njime i mučen te se slavi na isti dan. Ikonografija ga prikazuje sa simbolom njegova mučeništva, toljagom, a ponekad i s helebardom te s kutomjerom ili križem. Zaštitnik je bolničara, bolnica i glavni zaštitnik Armenije. Kult mu je posebno raširen u Poljskoj, u kojoj je Tadej često muško ime. Juda Tadej zaštitnik je i dobre smrti i očajnika, odnosno beznadnih situacija, jer mu se, prema jednoj predaji, sam Krist požalio na muku koju je imao podnijeti.
Origen, veliki autoritet za poznavanje Svetoga pisma, u svome Komentaru Poslanici Rimljanima drži da je Juda Tadej ista ličnost s Judom Jakovljevim. Jakovljevim ga naziva sv. Luka, a Tadejom sv. Matej i sv. Marko. Sv. Ivan ga naziva Juda “ne onaj Iškariotski”. Taj je Juda postavio Isusu pitanje: »Gospodine, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu?« (14,22). Isus mu je na to pitanje odgovorio: »Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, ne drži mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja, već od Oca koji me posla. – Ovo sam vam govorio boraveći s vama. A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh« (Iv 14,23–26).
Sv. Judi Tadeju zahvaljujemo i jednu posve kratku poslanicu koja je uvrštena u knjige Svetoga pisma Novoga zavjeta. On je počinje ovako: “Juda, sluga Isusa Krista i brat Jakovljev.” Iz toga zaključujemo da je bio brat apostola sv. Jakova Mlađega, koji je također napisao jednu poslanicu.
U uvodu i napomenama hrvatskoga prijevoda i izdanja Biblije iz god. 1968. čitamo: “Zacijelo je Juda, poslije smrti brata Jakova, god. 62. nastupio u njegovo ime i s njegovim autoritetom da vjernike upozori na opasnost novih strujanja i zastranjenja u mladom kršćanstvu. Njegov kratki napis sav plamti živošću, jetkošću, energičnošću; odmah prelazi u polemiku i izravnim nagovorom prijeti onima koji promiču krivovjeran nauk i slobodarstvo u moralnom životu. Teško je točno odrediti o kakvim je strujanjima riječ. Bit će to preteče gnostičkih strujanja s kojima će se kršćanstvo boriti od kraja I. stoljeća pa dalje. Pisac nastupa s duhom i rječnikom kojim su se u Starom zavjetu proroci borili protiv lažnih proroka. Iskorištava i izvanbiblijske židovske spise, kao što su Uznesenje Mojsijevo i Knjiga Henokova, te iz navedenih odlomaka izvodi moralnu pouku kako je to bio običaj u sinagoškom moralnom propovjedništvu. Poslanica završava svečanom doksologijom – pohvalnicom Bogu. To upućuje na zaključak da je čitav napis sastavljen više kao propovijed nego kao poslanica te nam tako daje da osjetimo prakršćanske propovijedi.”
Štovanje
Štovanju su sv. Jude Tadeja pridonijele Objave svete Brigite u kojima je Gospodin potiče da s pouzdanjem zaziva toga apostola. U XVIII. stoljeću štovanje je tog apostola postalo veoma popularno u Austriji, a još više u Poljskoj, gdje i danas tolike osobe nose ime Taddeusz. Slavni poljski pjesnik Mickiewicz dao je i svom velikom pjevu naslov Pan Taddeusz, što znači Gospodin Tadija.
Iz Austrije se štovanje sv. Jude Tadeja proširilo i po Hrvatskoj. Vjernici ga naročito rado zazivaju u pomoć u bezizlaznim situacijama. Uz blagdan svetih apostola Šimuna i Jude Pius Parsch daje nam ovu pouku: “Zajedništvo u Kristovoj ljubavi traži i zajedništvo u patnji. Apostoli su to u svom životu iskusili i ostvarili. Njihovo je zajedništvo u Kristovoj ljubavi bilo okrunjeno njihovim zajedništvom trpljenja u mučeništvu. To od njih moramo i mi naučiti.”