Uz svetkovinu Svih svetih
Bijeg
Živimo u svijetu u kojem se promiče jedan idealan život za čovjeka, život u kojem sve mora biti savršeno, bez mane. Sve što se ne uklapa u okvire idelanog, u okvire slavnih koji postaju modelom takva života, shvaća se kao nedostatno, bijedno, žalosno. Promatrajući ljude često nailazimo na živote kojima u stvari niša ne nedostaje, ali ti isti ne osjećaju se zadovoljnim. Gledajući lažne ideale namještenih života, takvim se ljudima čini kako je njihov život prepun nedostataka, pa te osjećaje nedostatnosti nastoje popuniti radostima, proslavama, zadovoljstvima koja hrane njihov ego,…
Radost je nužnost jednog zdravog nutanjeg života, ali poput mnoštva drugih stvari, radost se može pretvoriti u krinku, može postati „bijeg od stvarnosti”, bijeg od tuge, kompenzacija nečem nerješivom za moj život, sukoba, patnje, problema razne vrste, straha. Stoga često ljudi stvaraju okruženje radosti samo kako bi pobjegli od stvarnosti. Pribjegavaju pijankama, razuzdanim zabavama na kojima se radost želi „isporvocirati” želeći pronaći radost na jedan umjetan način. Ne pronaći je u sebi, već u okolnostima u koje će oni sami stvoriti.
Ovo je izraz jednog pokušaja kompenziranja nedostatka radosti u sebi, pa kada je u sebi ne nalazimo poukšavamo idealizirati stvarnost do mjere u kojoj će nas ona obradovati. Zaboravljamo pri tom da ono što je idealno čovjeku, ne mora biti idealno Bogu. Za shvatiti kako Bog drugačije gleda na stvari prisjetimo se patrijarha Jakova. Ezav je bio brat blizanac Jakovljev. Ime Ezav ima korijen u hebrejskoj riječi Esah, koju prevodimo sa „dobro oblikovan, idealan, uspješan u radu“. Ezav je dakle bio idealan, prototip celebrity osobe, moderna uspješna čovjeka.
Nasuprot idealna Ezava, nalazimo Jakova, čije ime prevodimo kao „peta“- nešto posve marginalno na tijelu. Kada se djeca uče hodati ili trčati ispravno potiče ih se da se ne oslanjaju na petu- kao da im je pri tom nepotrebna. U svetopisamskim opisima Jakov je u svemu zaostajao za Ezavom, no Bog je odbacio Ezava koji je bio idealan, a prihvatio je posve grešna Jakova, čovjeka sa tisuću mana. Jakov je čak i lagao kako bi zadobio prvorodstvo. Nije bilo razloga za častiti Jakova u njegovoj ljudskosti koja je bila posve manjkava. Unatoč svemu, Bog je idealnog Ezava odbacio a prihvatio manjkava Jakova. Zašto?
Put svetosti jest put oblikovanja Bogom
Razlog leži u činjenici da se Ezav nije puštao oblikovati Bogu- ta bio je idealan i nitko mu nije imao što dodati ni oduzeti. Tako bi to bilo kada bi gledali samo ljudskim očima. No Bog gleda drugačije na čovjeka. Želi imati čovjeka za sebe i ne smetaju mu naši nedostatci. Želi čovjeka odgojiti da ga dovede do sebe unatoč greškama i grijesime. Stoga, od idealne slike čovjeka, Bogu je bitnije da mu se čovjek pusti oblikovati u životu. Bog je oblikovao Jakova, bolje nego je Ezav bio oblikovan svojim ljudskim snagama.
Idealiziranje stvarnosti nije put svetosti, jer kada se stvari idealiziraju, često postanu nedohvatljive ili u prividu uspješnosti i ideala kojeg smo dohvatili postanemo oholi. S lakoćom pomislimo kako nam u onom što radimo ili što jesmo, nitko nema što dodati ili oduzeti. Pri tom sebi prisvojimo pravo upraviti svime, o svemu imamo mišljenje koje je nedodirljivo, postajemo autoritet sami sebi u svemu i nitko nema pravo kazati kako smo neuspješni ili imati drugačiji stav. Kada nas se obori sa trona kojeg smo sami sebi stvorili, uvrijeđeni se pozivamo na vlastiti autoritet koji nam nije došao ni od koga. Drugim riječima, postajemo poput božanstva. Zaboravljamo kako se bit ideala ne ispunja u dohvaćanju, već nedohvaćanju: ideal koji se uspije dohvatiti nije ideal, jer ideal je savršen, a to je samo Bog. Stoga, put svetosti nije kompatibilan sa idealiziranjem koje lako u nama deformira sliku kako o nama, tako i o stvarnosti do mjere da sami oblikujemo Boga i ljude. Sami stvaramo svoj idealan svijet u kojem sam u pravilu bolji od svega što postoji.
Put svetosti nije put idealiziranja. U odnosu Boga spram nedostatnog Jakova vidimo paradigmu puta svetosti: Bog je taj koji će oblikovati našu nesavršenost, koji će mi dati potrebno za usavršavanje. Idealiziranjem stvarnosti kojom kompenziramo vlastite nedostatnosti i neuspjehe bježimo kako od sebe, tako i od Boga. Idealizam nastoji pronaći rješenje izvan sebe za sebe. Time zapravo bježimo od života u sebi tražeći ideale na krivim mjestima, poušavajući preslikati nešto što vidimo kao idealno izvan sebe u svoj život. Problem ideala jest problem Boga koji je sebe utisnuo u nas. Ideal se nalazi u nama, u istini o nama samima. To nije neka istina o idealnoj slici čovjeka, već istina o našim slabostima, manjkavostima, pa kada poštujemo istinu o sebi, ma koliko god ona loša bila Bog pomaže otkriti put prema Njemu i to počinje u nama, ne izvan nas. Nikako u idealiziranju stvarnosti.
Put svetosti je put usavršavanja nutrine
Put svetosti stoga nije put idealiziranja stvari, već put shvaćanja vlastite nesavršenosti, te predavanja tih nesavršenosti u ruke Boga. Ovako svetost nije nedohvatljiv ideal, jer u sam Ideal- Bog pomaže da pronađemo put prema njemu. Svetost, iz perspektive ljudskih slabosti može postati samo neželjen ideal, može postati nešto što izbjegavamo, od čega bježimo izvan sebe pa stvaramo idealne okolnosti u kojima ćemo naći poticaje za lažna stanja, lažnu radost, lažne utjehe, lažna dobra. U konačinci, obično sve završava sa stvaranjem lažne slike o sebi- lažne veličine.
U svemu tome se javlja jedan problem: put svetosti nije put izbjegavanja problema niti „glancanja“ situacije. Svetost je nekada neželjena, jer nas dovodi pred križ, pa je nekada lakše pobjeći od stvarnosti, jer se tako križ izbjegava. Ovaj bijeg od stvarnosti, jest i bijeg od svetosti, jer često svetost (baš kao i stvarnost) pred nas donosi ponudu križa, a na križu nema heroja, već samo osuđenici. Pored toga svaki koji bi dotakao tog osuđenika, u svijetu bi bio gledan krivo. Stoga na križu stoje samo odbačeni, nikako idealni. Svetost predmnijeva kako bi čovjek mogao biti odbačen od drugih, osuđen, optužen, ismijan i izrugan. Zato svetost nekada nije poželjna nekome tko nije spreman preuzeti rizike svetosti na sebe. Tada je lakše pobjeći od stvarnosti, od sebe.
Boga se nalazi u mudrosti, mudrost u istini
Bolje je poći u stvarnost takva kakva jest (makar ona bila i žalosna), nego bježati od nje u lažne slike stvarnosti (makar one bile radosne), jer samo u stvarnosti kakva jest, pronaći ćeš mudost. U slici Mudrosti, nalazimo Boga, a Mudrost možemo naći samo u onoj stvarnosti koja se ne idealizira, koja je takva kakva jest. U njoj je prisutan Bog preko mudrosti, preko istine. Ova prisutnost je stvarna, premda je uglavnom neprimjećujemo.
Kaže duhovni pisac Jean Vanier: „Naučio sam da je najvažnija prisutnost i po prisutnosti pokazivati ljudima da su važni. Ljubav ima temelj u otkrivanju ljepote Boga u drugom čovjeku i buđenju u tom čovjeku pouzdanja u sebe samoga. Voljeti koda znači pokazati mu da je lijep isposoban napraviti čudensa djela, zaželjeti mu dobrodošlicu u svojoj nutrini i pomagati mu da raste, kao i probuditi njegovo samopouzdanje. Otajstvo utjelovljenja donijelo nam je spoznaju da smo voljeni čak i kada smo retardirani. Ne mislim pri tom na psihičku retardiranost, već na životnu, kad se čovjek osjeća neuobičajeno, dekvalificirano, deklasirano, (…) kada ga se tjera ili kritizira. Sve je to ogromna prepreka u ljubavi. U samom središtu svega nalazi se jednina. To je izraz za ljubav koja u jedno povezuje sve u čovjeku. Ljubav je središtu čovjekova bića i čovjek samo tu ljubav traži kao u sebi tako i u drugima, a drugi bi trebali pomoći nam u tim potragama. Kada nam pomažu sobom da pronađemo ljubav u sebi znamo da nas netko voli, da je taj koji nas voli prisutan u nama po ljubavi, jer ljubav povezuje sve u jedno. Taj je tada prisutan u meni i ja u njemu- tada se osjećam voljenim.“
Prisutnost je izraz za ljubav i ta se prisutnost očituje osjećajem da si voljen, da te netko voli, a kada te netko voli, živ si. Iskonski grijeh uveo je čovjeka u stvaranje iluzije o njemu kao o idealnom. Uvodi ga u idealiziranu stvarnost. Tako čovjeka udaljava od Boga. To je neprisutnost Boga u čovjekovu životu. To nastaje onda kada nedostaje ljubavi, a kada nedostaje ljubavi, čovjek stvara barijere oko sebe, ograđuje se i pokušava zaštiti sebe od vanjskih utjecaja. Pokušava idealizirati stvarnost i time se zaštiti.