Iv 2, 13-22
Majka i glava svih crkava
Danas slavimo posvetu Laternske bazilike. Netko se pita zbog čega? Ova se bazilika počela graditi 313. godine, odnosno one godine kada kršćanstvo dobiva slobodu. Ujedno, to je prva papinska crkva, Tek puno godina poslije, papa seli u Vatikan. Slavimo prema tome, posvetu crkve koja je Majka i glava svih crkava i gradova, kako stoji u naslovu crkve, jer u toj crkvi kršćanstvo povezano s papom, počinje svoj novi život u slobodi. Ova je crkva slika poveznice Božjeg naroda i Krista koji se vezuju u jedno preko rimskog biskupa.
S tog se mjesta počinje mijenjati svijet Kristovom ljubavlju koja se širila preko Crkve. U svetoj misnoj žrtvi susrećemo se s raspetim kojem iz probodena boka teku rijeke žive vode. Probodeno Srce Isusovo postaje onaj izvor ljubavi i dobrote koja će svijet izranjen grijehom i zlom izliječiti. Krist je pravi Hram iz koje izvire voda: voda krštenja koja mijenja svakog čovjeka Duhom Svetim i voda euharistije pomiješana s Kristovom krvlju koja nas svakodnevno obnavlja u istom duhu. Iz Kristove Crkve kojoj je na vidljiv način preteča Lateranska bazilika, stoljećima se izlijevaju na sve ljude rijeke žive vode dobrote i ljubavi preko sakramenata.
Stijena
U čitanjima proroka Ezekijela nalazimo jednu kritiku vjerskog života Židova koji je bio usmjeren Hramu. Ezekijel je i sam bio svećenik i dobro je poznavao Hram. Bolio ga je način ophođenja vjernika s Hramom. Vidio je ono što je i vidio i Isus: Hram je sličio trgovištu, postao je mjesto u kojem je vjera bila manje važna, a svi drugo vezano uz vjeru postalo je bitno. Stoga, razočaran piše o uništenju takvog Hrama. Zbog opačina koje su se događale u Jeruzalemu prorok navješćuje odlazak slave Božje iz Hrama. Bog u Hramu ne želi prebivati. Ne prebiva u opačini i nemoralu, licemjerstvu i laži.
Kada je Isus došao u Hram i istjerao trgovce i lihvare iz njega, kao da je utjelovio Ezekijelove riječi. Takvima nije mjesto u Hramu. Istovremeno je Gospodin navijestio jednu promjenu u odnosu Bog- čovjek. Kada je govorio kako će On podići Hram za tri dana, mislio je na svoju muku i svoje uskrsnuće, ali je i mislio i na sve ono što će ta muka i uskrsnuće donijeti. Kada rimski vojnik probo Isusov bok i srce na križu, iz Isusa su potekle voda i krv.
Krv podsjeća na Kristovu žrtvu na križu iz koje smo dobili sve milosti, dok voda doziva u sjećanje dva događaja. Kada je Mojsije vodio Izraelce pustinjom, nakon što su se bunili govoreći kako ih Bog želi pomoriti žeđu, Bog je naredio Mojsiju da udari štapom u stijenu. Nakon toga, iz stijene je potekla voda koja je osigurala novi život Izraelcima u pustinji.
Kada je Isus pozvao Šimuna da ga slijedi, nazvao ga je Petrom- Kefa- Stijena. Rekao je Petru da je on Stijena na kojoj će sagraditi svoju Crkvu. Doista, na Petru se sagradila cijela Crkva u kojoj Gospodin posadašnjuje svoju kalvarijsku žrtvu, u kojoj mu se probada bok iz kojeg teku rijeke žive vode. One vode o kojima Ezekijel piše. Vode koje život čiste, čine ga plodnim, koje život krijepe. To je živa voda Duha Svetoga koja se stavlja na raspolaganje svakom vjerniku.
Hram
Za nastavak priče moramo se vratiti Hramu. Bog je najprije prebivao u Svetinji nad Svetinjama u židovskom Hramu. No kada je narod otpao od njega, Bog je povukao svoju slavu iz Hrama. Odmakao se od Židova.
Po Isusovoj misnoj žrtvi, Bog prebiva među nama. Gledamo ga svakodnevno u svetohraništu. Pristupamo mu svakodnevno u pričesti. Zamislite situaciju u kojoj bi se crkve srušile, nestale. Vjerujem kako bi opstao barem jedan svećenik koji bi slavio svetu misnu žrtvu. I opet bismo imali isto. Slava Božja ne bi isčezla. Bog bi posadašnjio svoju žrtvu po rukama svećenika. Ali gdje bi prebivao Bog?
Kada je poslao Židove u progonstvo i dao da im se sruši Hram, Bog je htio poučiti svoj narod da će, premda zidine Hrama ne postoje, Bog i dalje prebivati među svojim pukom. Upravo zbog tog razloga Bog, nakon uzlaska na nebo, sebe čini dostupnim svakome. Drugim riječima, i Crkva i Hram- to je svaki čovjek koji svojim srcem prijanja uz Boga, i koji ne dopušta da se u njegovoj duši umnaža grijeh. “Čovjek je slava Božja”. Bog je po Duhu postao dostupan svakome i svatko bi trebao postati Hram Duha Svetoga, hram u kojem prebiva slava Božja, Crkva.
Taj Duh Sveti daje se na mjeru života- onoga života koji je dostojan da bude hram Božji. Života koji će iz sebe izbaciti sve što ne priliči Hramu: zlo, ljubomora, zavist, kleveta, ogovor, podmetanje, požuda, laž, kletva, psovka, krađu, uvredu, omalovažavanje, podcjenjivanje, ismijavanje, neumjerenost, licemjernost, prijevarnost,… Izbacite iz srca sve ono što nije sveto i učinite svoje srce čistim, svetim! Neka u njemu ostane samo Kristova ljubav i dobrota. To su vaše svetinje, svete stvari koje vas posvećuju. To znači odgovoriti na Božji poziv upućen svom vjernom narodu izraelskom u pustinji: “Budite sveti, jer ja sam svet!” Svetohranište je središte crkve, a naše srce mora postati svetohtraništem ljudskog hrama. U svetohraništu leži presveti oltarski sakrament koji posvećuje ovaj hram ljubavlju i dobrotom Boga živoga, a u našem srcu moraju prebivati ista dobrota i ljubav Kristova koja posvećuje nas i po tome prebiva sam Krist po svome Duhu.
Duh Sinovstva
Duh Sveti u crkvi djeluje prije svega kako bismo u duhu sinovstva imali pristup Ocu po Sinu. On je izvor žive vode kojim čovjeka koji je mrtav zbog grijeha, Otac oživljava do uskrsnuća. To je Duh kojij od vjernika čini hram Božji, prebivalište Božje, koji posinjuje čovjeka Bogu i to posinjenje uvijek počinje krštenjem u Crkvi. Stoga možemo ponavljati sa svetim Irinejem: „Tamo gdje je Crkva, tu je i Duh Božji; i ondje gdje nalazimo Duha Božjeg uvijek nalazimo Crkvu i svu milost koju primamo”[1].
Stoga kada čovjek usklađuje svoj život sa stavovima Crkve, pokazuje zapravo kako želi isto što i Crkva. Kako Crkva želi isto što Isus Krist, služeći u Crkvi, jedna vjernik zapravo želi sebe polako mijenjati na sliku Kristovu: želi se ponašati isto kao i Isus Krist (naravno u prostoru njegove ljudskosti). Nitko sebe ne može učiniti hramom, ako od hrama nešto prethodno nije primio.
U svojim Duhovnim osnovama života, Aleksandar Solovjev navodi kako “Crkva u vjernicima usklađuje božansko načelo sa ljudskim, a ovo usklađivanje odvija se tako da Crkva naš ljudski element unosi intezivnije u svoje tijelo i svoje tijelo unosi u nas kako bi posvezani Duhom Svetim u jedno mogli polako živjeti po božanskim načelima.”[2]
Bog nam je Crkvu dao i radi nas samih, da svoj život po Crkvi uređujemo na priliku Krista. O toj potrebi da svoj život uređujemo po slici Crkve govori sveti biskup Cezarije iz Arlesa u svojim Govorima: “I ovo mogu reći, a svi mogu razumjeti: kad dolazimo u Crkvu, kakvu je želimo naći, tako trebamo pripraviti svoje duše. Želiš li baziliku zateći sjajnu? Ne kaljaj dušu svoju blatom grijeha. Ako ti želiš da je tvoja bazilika svijetla, i Bog hoće da tvoja duša nije tamna. Nek bude što Bog kaže: nek u nama svijetli svjetlost dobrih djela i nek se slavi onaj koji je na nebesima. Kad ti ulaziš u ovu crkvu, tako Bog želi ući u tvoju dušu. Sam je obećao: I stanovat ću u njima i među njima hodati.”
[1] Sveti Irinej, Protiv krivovjerja, 3,24
[2] Aleksandar Solovjev, Duhovne osnove života