Obitelj
U meksičkoj Puebli, sveti Ivan Pavao II. je kazao: “Bog u svom najdubljem otajstvu nije samoća nego obitelj, jer on sam u sebi ima očinstvo, sinovstvo i bit obitelji, a to je ljubav.1” Stoga, razmišljajući o Svetoj Obitelji i stavljajući je u kontekst današnjeg vremena možemo slobodno kazati kako je Sveta Obitelj protagonist Božićnog vremena, ali i današnjeg doba. Kada je Bog došao spasiti čovjeka, učinio je to preko obitelji. Tako je Bog sam obitelj otkupio i usavršio, učivši je slikom sakramenta. Ako baš hoćete: slikom pričesti. Stoga, na više mjesta Ivan Pavao II. veli kako sve ono što je dobro u našem životu dolazi preko obitelji. Obitelj je dakle, ključ razumijevanja Betlehemskog događaja, ali i kršćanstva. Bog uzima obitelj kako temelj priče o sebi, jer ulazeći u vrijeme, ulazi u jednu obitelj pa spasenje ide samo preko obitelji. Netko će dodati kako je to moguće? Ova tvrdnja ne isključuje nikoga, jer i Crkva nije drugo doli jedna široka obitelj.
Koliko je važna obitelj govori činjenica da se Bog- Dijete rodio u obitelji, kako se u obitelji rađaju pape i biskupi, političari i kraljevi, svi. Doista, mogli bismo ići toliko daleko pa se poslužiti Ivanovim rječnikom i umjesto: “U početku bijaše Riječ…”, kazati: “U početku bijaše Obitelj”, jer svi smo rođeni najprije u promisli Boga, po njegovoj Riječi koja se slila u ljubav naših roditelja koja je iznjedrila svakoga od nas.
Osim što se rađa, u obitelji čovjek najprije spoznaje sebe samoga, dobiva sve potrebno za život, ali i upoznaje i radost- onu istu radost koja je predokus nebeske radosti. Tu upoznaje oca koji bi trebao biti slika nebeskog Oca. Upoznaje i majku koja bi trebala nositi u sebi sliku Crkve, a sebe počinje shvaćati kao dijete, kao sina ili kćer. Upravo u tome sinovstvu božjem, koje se najprije uči u obitelji, očituje se sva bit kršćanskog života. Stoga možemo kazati kako je obitelj mjesto prvoga vjeronauka, prve pouke o životu i Bogu.
Jeste li se ikada upitali zašto je 4. Božja zapovijed o obitelji? Zašto prije nje nisu ona o ubijanju, laganju, krađama i preljubu? Poslije prve tri zapovijedi o Bogu, slijedi ona o ocu i majci, jer oni trebaju biti slika Boga, a zajedno s djetetom (djecom) slika Trojstva, slika jednog zajedništva koje počiva na međusobnim izljevima ljubavi. Budući da četvrta zapovijed ističe ulogu oca i majke, pozvabavit ćemo se Svetom Obitelji gledajući Josipa i Mariju. Nećemo se baviti “tehničkim stvarima” u odgoju djece, nego nečim što se nalazi u korjenu roditeljstva, nešto što bi svaki roditelj trebao preslikati na svoju djecu iz vlastite duše i vlastita životna iskustva i vjere.
Josip- pravi muž i pravi otac
Razmišljanje o obitelji počeo bih s Josipom. Bio je to laik, poput većine kršćana današnjice. Premda nije bio Isusov biološki otac, njegovo se očinstvo očituje u punini preko ljubavi koju je iskazivao Isusu i Mariji. Njegov je život obavijen šutnjom i trpljenjem. Evanđelje govori kako je bio pravedan. Jedan Židov smatrao se pravednim u mjeri u kojoj je vršio Zakon Mojsijev. Molio je ustrajno Boga u tišini, zasigurno je redovito išao u sinagogu. Danas bismo za njega kazali kako je bio pravi vjernik. Pitanje koje bih postavio očevima na ovom mjestu jest: “Kada su vas djeca zadnji put vidjela da idete moliti, da se povlačite u samoću kako biste ostali samo Bog i vi?“
Usudit ću se kazati kako je Josip bio i pravi muškarac. Prihvatio je odgovornost skrbi za ženu koja je nosila dijete koje nije njegovo. Izložio je sebe za njih. Trebalo je dosta hrabrosti u onom vremenu napraviti nešto poput Josipa. Znao je kako svojim postupkom sebe može izvrgnuti ruganju okoline, no to ga nije pokolebalo. Danas na žalost, imamo puno primjera neodgovorna ponašanja muževa, koji se ne ponašaju kao muškarci i slijede neke čudne obrasce postupanja. Žena i dijete su im teret, pa radije ulaze u komod neobaveznih odnosa sa ženama, često žive zajedno na način koji nije usmjeren stvaranju obitelji, ili kada već formiraju obitelj i dobiju dijete, zbog vlastitog komoda teško prihvaćaju obaveze koje donosi očinstvo. Nerijetko nailazimo na ponašanje koje ne priliči mužu i ocu i koje djeluje prilično djetinjasto ili još gore, feminizirano. Čini se kako je puno važnije otići “s ekipom”, ili u teretanu ili na utakmicu nego žrtvovati djeliće svoga komoda i ostati s obitelji ili je povesti u crkvu.
Josip je bio tih čovjek. Nema od njega nekih velikih riječi. Očito je znao uranjati u sebe u šutnji i voditi razgovore s Bogom, moliti tiho. Budući da se govori o pravednu čovjeku, vjerniku, zasigurno je redovito odlazio u Hram i sinagogu, ali nije bučio po trgovima, nije se javno hvastao sa svojom vjerom. Šutnja je bila njegov molitveni okvir. Danas nailazimo na mnoge vjernike koji ne mogu odoljeti potrebi da svoje stavove obznanjuju na razne načine koji u konačnici više djeluju kao manifestacija promašena života u Bogu, jer iza takvih svjedočanstava nerijetko (ili najčešće) stoje promašeni životi koji su u jednom trenutku sreli Boga, ali ga zapravo i dalje gube u svojim bukama. Od obiteljskog života važnije je pojavljivanje u javnosti, pa se na kraju takav odnos s Bogom svede na drame. A Bog govori u tišini. Bog i tišina se poistovjećuju. Ako to nekome nije jasno, neka onda razmišlja više o svetom Josipu.
Svi ti frustrirani oblici očinstva padaju u vodu pred Josipom. Josip je razumio u svom srcu jedno: postoji samo jedno jedino pravo očinstvo- ono od Boga Oca. Sve drugo je jasna ili blijeda slika tog očinstva, a muž je samo dobio udio u tom očinstvu. Po tome je sveti Josip poseban jer on je imao očinstvo bez tijela. Bio je potpuni Isusov otac premda mu nije bio biološki otac. Njegovo je očinstvo u najvećem stupnju najsličnije očinstvu Boga koji je iz ljubavi prema Bogu Djetetu žrtvovao sebe. Radi Krista je doživio progon, siromaštvo, bijedu, daleko od svoga grada i jedina mu je nagrada bila Krist. Daleko je Josip od plakanja nad svojom sudbinom, kukanja zbog ove ili one stvari. Josip u tišini marljivo gradi život svoje obitelji. Njegovo očinstvo možda na najljepši način nalazimo u Prologu evanđelja po Ivanu: “K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. 12 A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, 13 koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.2” Pravo očinstvo, ono duhovno, poput Josipova, poučava o tome kako se čovjek rađa ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni muževljeve, nego od Boga. Za takvo što potrebno je puno više muškosti od one koja sudjeluje u prokreaciji. Otac u konačnici nije onaj od čije si krvi potekao, već onaj koji te odgaja u ljubavi prenoseći na tebe svoju sliku, ali i sliku Boga Oca.
Stoga, bez puno promišljanja velim kako je Bog izabrao svetoga Josipa za skrbnika svome Sinu, jer je Josip po svojoj ljudskosti najsličniji bio Bogu Ocu.
Marija- puna milosti
Naša Majka Marija posebna je priča. Toliko je toga napisano i izrečeno o njoj i uvijek će to biti malo. Ma budimo iskreni, malo je riječi kojima se može opisati ljubav bilo koje majke. Majka je majka. Stoga, se ne bi previše osvrtao na ulogu majke u obitelji, već na jedan poseban apsekt Marijina majčinstva.
Bog je izvor svih milosti, ali te milosti ne dijeli tako da one djeluju bez čovjeka. Milost je poput nagrade slobodi krijeposna čovjeka. Milost traži narav, zahtijeva jednu ljudsku narav koja je krijeposna, iskrena i raskajana. Tamo gdje su krijeposti nedostajale, Bog je tražio raskajane i iskrene duše, poput Davida koji je upadao u grijehe. Tek na takvim naravima, dodaje se milost jer Bog na grijehu ne gradi ništa.
Govor o Mariji kao o onoj koja je “milsoti puna” upućuje kako je Marija bila krjeposna žena koja je sama po svojoj volji napravilo ono što je Bog od nje tražio. Svoju je volju podredila božjoj, bez prisile, svjesno, posve slobodna, sve svoje krjeposti stavila je na raspolaganje Bogu.
Milost je dar božji kojeg bog besplatno udjeljuje čovjeku, ali ima i svoja ograničenja u čovjeku. Prije svega podrazumijeva krijepostan život, potom da čovjek sam odluči o sebi i konačno, traži od čvojeka malo žrtve po kojoj će sebe podložiti Bogu. Milost je dar čovjeku, ali ne da bi se čovjek njime uzdizao i hvastao, reklamirao Boga ili sebe, već da bi postao sredstvo božje. U tom smislu, onaj koji primi milost, u pravilu nestaje iz ovoga svijeta i ponizno i mirno prihvaća sav život koji mu Bog donese pred njega. Tek tako se čovjek pretvara u izdanak, u mladicu iz koje će niknuti nešto lijepoga za život drugih ljudi, preobražava se u nekoga koji svojim životom veliča Boga, a ne sebe. Veliča poput Marije.
Gledajući ovako u Mariju shvaćamo kako je majka u obitelji ona po kojoj se upoznaje milost koja prati naš život, koja nas o slobodi koja bira samo dobro u svom postupanju, poučava svojom stalnom brigom, ali i ograničenjima koje nerijetko brižne majke stavljaju djeci kako ne bi upala u zlo. Jer, milost, krjepost i sloboda uvijek idu zajedno. Dakako, govorimo o onoj tomističkoj slobodi koja nije puki izbor, već svjesno odabiranje dobra u svojem postupanju. Onog istinskog dobra koje čovjeka otvara milostima i vodi ga k Bogu.
Osim o odnosu s Bogom, o prihvaćanju obaveza i odgovornosti, o žrtvi i samoprijegoru, otac i majka svojim odgojem djetetu usađuju za sinovstvo božje najvažniju stvar: osjetiti se voljenim od drugoga. U konačnici, sinovstva božjeg nema bez činjenice da se čovjek ne osjeća voljenim od Boga. Doista, kada u ljudskim vezama čovjek postane svjestan da ga voli ona strana u koju je zaljubljen, dobiva krila i može sve. Kada je Bog u pitanju, ova svijest da me Bog voli, posebno je važna, jer pred kršćane se stavlja jedan izazov u nevoljama u kojima se može osjetiti napuštenim. No, kada znaš da te Bog voli, onda se nikakva nevolja ne može ispriječiti tvojoj vjeri. Ili kako kaže Pavao: “Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! 34 Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas! 35 Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? 36 Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje. 37 U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. 38 Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, 39 ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.3“
Bilješke: