Ovo razmišljanje usmjerit ćemo pokušajima da iznesemo argumente koji će pomoći razumjeti zašto govorimo kako je rođenje Isusa Krista povijesno utemeljen događaj; zašto je ono što u Svetom Pismu o tome piše, sigurna stvar; zašto ne treba slušati gluposti koje Božić svode na legende i sladunjave priče. Ovo je pokušaj da s podacima koje imamo približimo povijest događaja u Betlehemu. Isus se rodio u jednom mjestu, u špiljici koje su koristili pastiri, rodio se u vrijeme popisa Kvirinija i za sve to postoje pisana potkrijepa. Pohodili su ga strani mudraci koji su slijedili nekakvu čudnu pojavu na nebu koja ih je dovela do Palestine u studenom 6. ili najdalje 7. godine prije Krista. Betlehem i rođenje Isusa Krista nije legenda, već stvarnost koju obnavljamo iz godine u godinu, a s napretkom znanosti ta stvarnost nalazi sve jasniju povijesnu potvrdu.

Tri kralja, tri mudraca ili tri opsjenara

Tri Kralja ili Mudraca kako ih najčešće nazivamo, na zapadu se često poistovjećuju sa magima; sa onim ljudima koje bismo danas smatrali vračarima, astrolozima, praznovjernim djeliteljima horoskopa,… U Perziji, iz koje vjerojatno dolaze ovi ljudi, magi, ili magičari, bili su ljudi koji su pripadali jednoj svećenićkoj kasti. No grčki prijevod upućuje na ljude koji su se bavili magijom. Tako grčka riječ magos (grč. μάγος) zapravo označava čarobnjaka, mađioničara. Zapravo riječ je o jednoj predodžbi Perzijske kulture koja se na Zapadu prezirala, pa je izraz mag, kojeg bismo preveli sa mađioničar, opsjenar- zapravo čovjek koji prijevarom dolazi do nekog učinka- dobio šire značenje od onog kojeg je imao u Perziji.

Danas često prevode grčku riječ magos krivo dajući joj značenje mudrac, ali izvorno perzijski naziv maguš, ne govori izravno o mudracima, već o ljudima koji su svoja znanja koristili na razne načine. Neki su od njih zaista bili čarobnjaci, magičari, opsjenari. Drugi su pak bili dio svećenićke kaste koja je obavljala i administrativne poslove na kraljevskom dvoru, pa su neki od maga postali moćni i zauzeli i kraljevske pozicije.

Napravimo li razliku čarobnjaka, od svećenićke kaste, razumjet ćemo zašto kršćanska tradicija ove ljude naziva kraljevima i mudracima. Nije dakle riječ o mađioničarima, već o učenim ljudima koji su se bavili ozbiljnim dvorskim poslovima. Nemojte zaboraviti da Perzija sve do trećeg stoljeća prije Krista bila jedna od najmoćnijih (ako ne i najmoćnija) država u svijetu. Sigurno to nije bila neka “izgubljena” zemljica. Morala je biti zemlja visoke kulture i obrazovanja.

Unatoč tome, njihovu kulturu i obrazovanje, Zapad je prezirao. Perzija je u 1. stoljeću bila omražena među Židovima i Rimljanima, njihovo se naučavanje obezvrijeđivalo. Tako, Plinije Stariji govori o “odvratnom nauku punom fantazija koja opčinjaju ljudske umove”, a stoljećima kasnije i Talmud to prepoznaje i zabranjuje Židovima da traže spoznaje od maga. Možemo konstatirati kako su Magi izvorno bili mudraci ili kraljevski službenici, možda su neki od njih i bili kraljevi ili lokalni vladari. U stvarnosti, njihove spoznaje vezivale su se uz poznavanje kretanja nebeskih tijela po čemu pokušavali otkriti vezu sa događajima i ljudima na zemlji. Danas bi to bili zvjezdoznanci slični poznavateljima horoskopa koji proučavaju relativne položaje zvijezda i pokušavaju tumačiti zemljaske događaje preko njih.

Kod Heroda

Iz vjerske perspektive Magi su bili toliko udaljeni od Židova da su ovi zabranjivali bilo kakvo konzultiranje te perzijeke mudrosti. Istovremeno Perzijanci su prezirali Židove i njihova Boga. Za Židove, Perzijanci su predstavljali sve pogane i strance koji onečišćuju njihovu vjeru. Zašto Židovski Talmud zabranjuje korištenje ove mudrosti? Zabrane se donose tamo gdje postoji neka jaka veza sa onim što se zabranjuje. Očito je postojala istovremeno i privlačnost u tom naučavanju koja je židove stalno poticala da traže pomoć.

S druge strane, zašto Magi odlaze u prostore koje preziru, u tu bijednu Judeju koja je za njih bila zemlja prijezira vrijedna i ničeg drugog? Vjerojatno je postojala jedna dublja, nutarnja sigurnost koja ih je gurala da prate zvijezdu koju su uočili.

Kada su došli u Judeju, najprije su pošli Herodu- vladaru. Tako se ponašaju političari. Norma pristojnog ponašanja nalaže pozdraviti čovjeka koji se bavi sličnim ili istim poslom u politici. Tako, za vjerovati je kako su ovi ljudi- Kraljevi, bili sigurno vezani i uz politiku. Magi su na Heroda ostavili sigurno dojam poniznih ljudi koji ne žele ništa lošega, pa ih je želio iskorisiti, jer je sam strahovao od proročanstva Bileama, sina Beorova. Taj je Bileam također bio gatalac, “čovjek pronicljiva pogleda” kako je sebe reklamirao. U njegovim je riječima Herod prepoznao prijetnju od mladog kralja, djeteta koje se ima roditi u Betlehemu judejskome: “17Vidim ga, ali ne sada: motrim ga, al’ ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže. On Moabu razbija bokove i svu djecu Šetovu zatire! 18Edom će njegovim postati posjedom” (Br 24,17-18). Herod je bio Edomac, stoga je često bio prezren od Židova, pa je njegov strah bio razumljiv. Bio je to strah za prijestolje, strah od gubitka vlasti, strah od proročanstva. Inače, u korjenu imena Herod nalazi se starosemitska riječ harad što znači “tresti se od straha, užasno strahovati”. Zato namjerava iskoristiti naučavanje Maga kako bi došao do Djeteta, pa je blagonaklon s njima i naoko im pomaže, premda ih u stvarnosti prezire.

Što su to Mudraci slijedili?

Otišavši od Heroda, Kraljevi vidješe zvijezdu na nebu i radost ih je silna obuzela. Proroštva i riječi iz Staroga Zavjeta počele su se ispunjavati na njima: “nek ti zahvaljuju Jahve svi krajevi zemlje”, te “kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare…” Tri kralja u sebi nose sliku poganskog svijeta koji će Boga prepoznati, priznati i prihvatiti kao svojega Gospodina i kojeg će častiti odbacujući svoja poganska gledišta.

Većina ljudi smatra kako je zvijezda koju su Mudraci ugledali i koja im je unijela veliku radost, bila Halleyev komet ili neka druga konjunkcija planeta onog vremena. Mnogi su potrošili vremena i vremena za proučavanje ovog fenomena, ali mi se čini kako nisu pronašli jedno prirodno rješenje. Moguće je, ali… Mudraci su bili zvjezdoznanci, ljudi koji su dobro poznavali nebeske pojave. Kako je onda moguće da ih jedan fenomen koji se ponavlja i kojeg su poznavali od ranije, može potaknuti da ga tumače na posve drugačiji način? Možda je ispravnije pitati se, je li to stvarno bio nebeski fenomen kakve mi poznajemo, ili je riječ o božjoj intervenciji?

Ne vjerujem kako bi Halleyyev komet unio toliku radost u Mage koji su se nagledali kometa i kometa i koji su izvrsno znali o čemu je riječ. Ova je zvijezda bila vidljiva i danju baš kao i kometi koji su nerijetko vidljivi danju. Ovo su Magi sigurno dobro poznavali. Stoga se pitamo što je zapravo bilo čudno u toj zvijezdi da su je oni slijedili? Nije li malo neobično da tako dobri poznavaoci neba, slijede jednu već dobro poznatu pojavu?

Postavlja se pitanje utemeljenosti vjerovanja kako je riječ o kometi jer nema podataka da je upravo u to doba prošao bilo kakav komet blizu zemlje koji se mogao vidjeti. Halleyev komet prošao je najbliže oko 12. godine prije Krista, a kako on prolazi tek svakih 75 godina pored Zemlje, nije mogao biti ono što je privuklo ove Mage, u ono vrijeme znanstvenike, da slijede taj znak. Je li moguće da je Bog intervenirao u njihovu životu tako snažno da su ostavili sve za sobom, položaje, karijere, svoj privatni život i pošli u susret Bogu kojeg su pronašli kao dijete u betlehemskim jaslama? Otkud im sigurnost da je cilj njihove potrage u djetetu? Zar nije bilo lakše pokoniti se Herodu i vratiti se slavno kući s nagradama lažnoga kralja, nego tražiti dijete u nekoj izgubljenoj zemlji?

Ovaj događaj ostavlja otvorena pitanja samo znanstvenicima, jer čovjeku koji vjeruje, ovaj događaj se pretvara u znak Božji- znak po kojem je ljude koji u Boga nisu vjerovali, sam Bog doveo k sebi. Magi, pogani, stranci, ljudi koje su Židovi smatrali nečistima- stigli su iz dalekih krajeva i pridružili se štovanju neukih pastira.

Što kaže znanost o zvijezdi?

Gašpar, Melkior, Baltazar primili su znak od Boga na drugačiji način od pastira. Bog se koristio njihovim znanjem da ih dovede do sebe dok je pastirima jednostavno govorio po anđelu. Možda je i ova zvijezda bio anđeo koji je magima govorio jezikom koji su oni poznavali, jezikom njihova proučavanja. Pastirima nije trebao neki poseban znak. Bili su ljudi jednostavni, priprosti, ali srca otvorena za sve, stoga su razumjeli govor anđela. Pastiri nisu bili opterećeni nekim posebnim spoznajama ili svojim sustavima vjerovanja: srce im je bilo slobodno i siromašno od velikih stvari.

Magima Bog govori po zvijezdama koje su proučavali. Zašto im ne govori kao pastirima, izravno? Kaže sv. Grgur Veliki kako “nisu bili u potpunosti spremni koristiti razum da spoznaju Gospodina. Imali su u sebi nešto zatvoreno spram Boga i taj prostor je zatvarala njihova vlastita spoznaja” i nedostatak poniznosti. Unatoč tome, napustivši sve, napustivši sebe, pronašli su Boga. Onog trenutka kada su osiromašili srce od svojih spoznaja, i krenuli u jednu, za ljude čudnovatu potragu, pronašli su cilj- Dijete, Boga.

Moderna se egzegeza pitala koji se to prirodni fenomen, kojega su ljudi onoga vremena protumačili kao izvanredan, mogao dogoditi na nebeskom svodu. Pretpostavke koje su ponuđene su uglavno ove tri: 1) Već je Kepler (17. st.) govorio o novoj zvijezdi, o supernovi: radi se o vrlo udaljenoj zvijezdi u kojoj se odvija eksplozija tako da, tijekom nekoliko tjedana, jače svijetli i može se primijetiti sa Zemlje; 2) Komet, budući da kometi slijede pravilnu, ali eliptičnu, putanju oko Sunca: u najudaljenijem dijelu svoje orbite nisu zamjetljivi sa Zemlje, ali ako su blizu mogu se vidjeti tijekom nekog vremena. Također, ovaj se opis podudara s onim na što se ukazuje u Matejevu izvještaju, ali pojava poznatih kometa koji se vide sa Zemlje ne uklapa se u datume sa zvijezdama. 3) Planetarna konjunkcija Jupitera i Saturna. Kepler je također svratio pozornost na ovaj periodički fenomen, koji se, ako nismo pogriješili u izračunima, mogao dogoditi 6./7. godine prije Krista, u godinama za koje istraživanja dokazuju da je rođen Isus.

Možemo sada malo zaroniti u astronomiju u potrazi za ovom čudnom nebeskom pojavom. Komet smo već otpisali jer je takva pojava na nebu zabilježena 12. godine prije Krista. Meteor bi svakako otpisali jer zvjezdoznancima nije neka osobita pojava s kojom se rijetko susreću. Osim toga, budući da je objekt koji se u to vrijeme našao na nebu sjajio duže vrijeme i pratio mudrace na njihovu putu, zaključujemo da nije riječ o meteoru. Iz podatka se razaznaje kako se zvijezda prvo pojavila na istoku, kada su mudraci krenuli na put, a potom na jugu, kad su došli do Isusa, znači da se u određenom razdoblju znatno pomaknula. Na taj način možemo isključiti pojavu super nove koju su Kinezi zabilježili 5. godine stare ere. Pločice pronađene u Babilonu otprilike iz tog vremena ne bilježe tu pojavu kao značajnu.

Još jedan potencijalni kandidat za tu pojavu mogla je biti i okultacija Jupitera i Mjeseca (znači da je Mjesec prividno prešao preko Jupitera i zaklonio ga sobom) također u 7. prije Krista. Znatno važnije od toga bilo je da se i Sunce našlo u blizini, a konjunkciju Sunca i Mjeseca možemo smatrati jednim od najjačih utjecaja. Kako taj događaj nije bio vidljiv golim okom, jer je bio tijekom dana, pa ga se moglo samo računski predvidjeti, malo je vjerojatno da je ta pojava bila Betlehemska zvijezda.

Ako smo sada ustanovili da kandidati za Betlehemsku zvijezdu nisu meteor ili okultacija, ni pojava super nove ili kometa, postavljamo si pitanje – što je onda bila Betlehemska zvijezda?! Odgovor najvjerojatnije leži u jednom prirodnom fenomenu koji se dogodio 6. ili 7. godine prije Krista, a riječ je o trostrukoj konjunkciji Jupitera i Saturna1. Ta astronomska pojava koja se događa otprilike svakih šezdesetak godina, a 7. godine prije Krista prvi se put zbila u svibnju i bila je vidljiva na ranom jutarnjem nebu na istoku. Za vrijeme druge konjunkcije mudraci su krenuli na put, da bi se za treće (koja je na jugu bila vidljiva u mjesecu studenom) došli pokloniti Isusu noseći darove: mirise, zlato i tamjan. Shvatimo li „jug“ kao širi geografski pojam, možemo se složiti, uzevši u obzir i posjet kralju Herodu, kako je doista datum Isusova rođenja izvjestan i ne bi trebalo odstupati od današnjeg slavlja Božića.

Na području staroga Babilona, u mjestu Sipur, pronađene su i glinene pločice koje govore o konjunkciji Saturna i Jupitera, pa uz spoznaje koje imamo o babilonskoj kulturi i vjerovanjima, moguće da je upravo ova konjukcija bila poticaj mudracima da krenu na put. Bilo kako bilo, tri su mudraca krenuli za nebeskom pojavom koja im je privukla pozornost do mjere da su napustili sve i na kraju puta, poklonili se Djetetu u štalici.

Postoji jedan mali detalj koji se ne primjećuje. Ova konjunkcija nije pretjerano vidljiva. Sada možemo malo spekulirati: moguće je kako je bila iznimno vidljiva (ili je bila jasno vidljiva ovoj trojici) što ih je potaklo da krenu za tom pojavom. Ovo je govor na razini fenomena, na razini vidljivoga. Ipak, puno je bitnije ono što su ova tri Mudraca u sebi pronašli ugledavši ovu nebesku pojavu.

Bilješke:

  1. Konjunkcija planeta imala je mnogo veće značenje za astrologe od kometa, zvijezde kakvu klasično zamišljamo iznad jaslica. Kako u vrijeme trojice mudraca astronomija nije postojala kao samostalna znanost, nebeske su se pojave proučavale vjerojatno u astrološke svrhe. Za trojicu mudraca konjunkcija Jupitera i Saturna predstavljala je rijetku i važnu pojavu iznimnoga simboličnog značenja. Danas znamo da je Jupiter za babilonce bio simbol kralja, vrhovnoga božanstva, a Saturn simbol Palestine. U toj su konjunkciji mudraci vidjeli simbol rođenja kralja Palestine i Židova, baš kao što to i Evanđelje navodi i kao što su to najavljivala mnogobrojna proročanstva onoga vremena. Tako je za mudrace to bilo i više no dovoljno da se zapute u Jeruzalem. ↩︎