Ivan iz pustinje
Krštenje u Jordanu, za Gospodina je bilo svojevrsno poniženjem jer, kako kaže sveti Ambrozije, njemu nije trebalo nikakvo obredno čišćenje. Zašto je onda Isus ušao u vode Jordana? Pitanje se naglašava i stavom Ivana Krstitelja koji Isusa odbija krstiti, ali čini to na Isusovo inzistiranje. Za shvatiti sve ovo najprije ćemo postaviti pitanje: zbog čega Ivan Krstitelj radi u pustinji i u vodama Jordana sve ovo?
Hram, pred kojim su židovi obavljali obredno kupanje (nešto poput Mikhve) u kadama, obnovio je Herod, čovjek koji nije bio židovska podrijetla, već idumejac, stranac i poganin. Židovi koji bi dolazili u Hram prije svega okajati svoje grijehe, trebali su se najprije obredno oprati u hramskim kadama ili bazenima, a potom su morali iskajati svoje grijehe preko žrtve koju bi prinosili svećenicima. Morali su svoje grijehe kazati nad žrtvenim jarićem ili jaganjcem, a potom je svećenik tu žrtvu ubijao i njezinom krvlju prskao rogove oltara pred pokajnikom. Naknadno se žrtva okajnica palila i u zrak nosila Bogu sa sobom grijehe koje je nad njom pokajnik izgovorio. I čovjek se smartrao izmirenim s Bogom. Imamo dakle, pokajnika, svećenika, obredno pranje i žrtvu.
Sveti Ivan Krstitelj bio je sin svećenika Zaharije. Kako se svećeništvo prenosilo rodom, tako je i Ivan bio svećenik. Zašto ona nije obavljao službu u Hramu, već je nestao u pustinji? Ivan nije smatrao Hram pravim Hramom. Za njega je to bilo mjesto koje je obeščastio sam Herod svojom obnovom. Herod Veliki obnovio je Hram, ali iz posve krivih razloga. Herod Veliki obnovio je Hram, ali i poubijao djecu u Betlehemu, jer je u sebi htio vidjeti ostvarenje židovskog mesijanizma. On je htio biti Kralj i očekivani Mesija. To je bio jedan lažni mesianizam koji je služio dobru samo Heroda.
Drugi Herod, Ivanov suvremenik, potomak Heroda Velikog, bio čovjek posve neprimjerena života, koji nije sebe stavio u službu naroda. Bio je obična politčka lutka Rima.
Ivan je sve to držao neprimjerenim, i sve što se u takvu Hramu radi ništavnim. Stoga u Hram nije odlazio na službu i napravio je prekid sa tradicijom, te je kao prorok iz pustinje naviještao novi Hram, novi narod, Mesiju. Novi Hram- svijet kojeg je Bog stvorio kao Hram da bi progovarao Bogu.
Na Jordanu
Kada je došao na Jordan, Ivan je zapravo obavljao svećeničku službu, radeći ono što spada na jednog hramskog svećenika: pozivao je na obraćenje grijeha. Tražio je da se grijesi ispovjede– baš kao i u Hramu, da se ljudi očiste obredno u Jordanu- baš kao i u hramskim bazenima. Ono što je nedostajalo, bila je žrtva okajnica. Ivan je došao krstiti na rijeku Jordan, na rijeku koja se poput Crvenog mora otvorila kada je narod ulazio u Obećanu zemlju. U to vrijeme, za narod je to bio novi početak i potvrda da pripadaju Bogu koji je ispunio svoje obećanje dano Abrahamu, ali da mu pripadaju na posve drugačiji način od staroga.
Isus, ušavši u vode Jordana silazi među grešnike koji su se kajali za svoje grijehe. Isus nije imao što ispovjediti, ali njegov boravak u vodi s grešnicima slika je primanja tuđih grijeha na sebe. Taj njegov ulazak u vode Jordana s grešnicima bio je slika istinskog čišćenja od grijeha: sve grešno što Jordanom zaplivalo sa ljudi, sada Isus prima na sebe. Nečisto se samo čistim može očistiti. Isus je taj koji će sprati ljagu grijeha s ljudi. Isus je u vode Jordana stao kao Jaganjac koji na sebe prima grijehe svijeta, koji će se kasnije žrtvovati na Križu upravo za to. Upravo tim riječima Ivan pokazuje pokajnicima na Isusa: Evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijeh svijeta.
Ivan je, kao pravi hramski svećenik pripravljao ljude na žrtvu Jaganjca koji će oduzeti svu snagu i moć grijehu. Od ljudi je tražio da iskaju svoje grijehe, da promisle što griješe, naglase to u sebi i naprave zaokret u postupanju. Grčka riječ koja podrazumijeva obraćenje jest metanoia1: to je izraz za naknadno promišljanje o sebi i donošenje odluke o korjenitoj promjeni. S druge strane, Ivanov se poziv nije zadržavao na promišljanju i odluci, već i o djelatnom zaokretu u životu. Ivan je od ljudi tražio da apostrofiraju2, naglase ono što trebaju promijeniti, te to i učinu.
Evo Jaganjca…
Krstivši Isusa, Ivan je rekao: Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijeh svijeta. Staro je dovršeno. Za one koji će poći za Kristom, sve počinje iznova. Krist je novi Hram, Krist je onaj koji će svojom žrtvom na križu krvlju i vodom oprati grešnike. I kako što se pripadnost Jahvi u Pashi očitovala u krvi jaganjaca kojim su se škropili dovratnici, tako će se sada nova pripadnost Gospodinu očitovati po krštenju “u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”; po krštenju u krvi, u smrti Isusa Krista.
Kada se krstimo u ime Oca i Sina I Duha Svetoga, zazivamo snagu onoga koji je ovu veliku obitelj- Crkvu oblikovao, stvorio, zazivamo Boga da intervenira na nama i u nama, pokazujemo kako se oslanjamo na Boga, a ne na svoje snage, zazivamo snagu Boga, a ne ljudsku. Zazivamo snagu Kristovu koji nam je otvorio po krštenju potpuno put prema Bogu.
Kada se krstimo U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, zazivamo onoga kojem sada pripadamo. Trojstvena formula krštenja ne izražava samo autoritet Onoga koji krsti, već postaje privolom krštenika da se na njega primjene zakoni božji, da bude dio naroda koji će postati podložan zakonima božjim. Na taj način krštenik zapravo izražava pripadnost nekome. Krstiti se ili prekrstiti se, stav je čovjeka koji je dio jednoga naroda. Od krštenja, svaki se krštenik smatra dijelom Krista, poput nekoga tko je pridodan Kristu.
Tim krštenjem, izražava se prenošenje vlasništva. Isusovo krštenje u Jordanu bio je zapravo novi prelazak Jordana, slika ulaska u jedan novi savez s Bogom, savez koji neće počivati na Mojsijevu zakonu, pa onaj koji se tako bude krstio nije više u vlasništvu zakona Mojsijevih ili nekih drugih, već spada pod jurisdikciju zakona milosrđa kojim se tretira novi narod božji. To je slika novog pripadanja Bogu onih na koje će se primjenjivati zakoni Božjeg milosrđa dokle god budu živjeli po Kristovim riječima.
Nova pripadnost i nova pravednost
Ova nova pripadnost, kao i svaka druga određuje kršćanina. Pripadati nekome znači ne biti svoj, do kraja ili djelomice. Krist od nas ne traži da budemo robovi, već je ovo pripadnost slobodnih ljudi koji će svjesno pristajati uz način života kojeg nazivamo kršćanskim.
Kršćanin prima u krštenju jedan neizbrisivi pečat: sphragos. No, to nije pečat vlasništva nad robom, već pečat koji pokazuje kako će se Bog na drugačiji način ophoditi s nama. To je pečat koji nama osigurava pravo na novu baštinu, a baštinu ne dobivaju robovi, već samo sinovi. Robovi u Isusovo vrijeme prelazili su od gospodara do gospodara. Svaki put kada bi netko prodavao roba, prodavao je i njegov dug zbog kojeg je postao robom. Robovi više nisu imali baštine i nisu imali čime otplaćivati svoje dugove.
Isus mijenja stanje: svojim božanskim životom daje naknadu za živote grešnika. Ali ih time ne porobljava, već oslobađa i daje im novu baštinu za slobodu djece božje. Ona baština koju kršćanin dobiva jest udio u Kristovu biću. Baš kao što sinovi imaju pravio na udio u dobrima svoga oca, tako i kršćanin dobiva pravo da prima milosti na jedan drugačiji način, ali i pravo da postane građaninom neba na način drugačiji od ostalih ljudi. Postaje slobodan na način da svaki put kada pogriješi uvijek može poći Bogu-Ocu i preko sinovstva kojeg primismo po Sinu Božjem, može tražiti da ga očisti, vrati mu dostojanstvo djece Božje.
Sjetite se Isusovih riječi: trebaju li kraljevi sinovi plaćati porez? Ne trebaju, ta sinovi su. Njima je unaprijed otkupljen bilo koji dug od strane oca. Tako je i kršćanima otkupljen unaprijed dug za grešnost, pa oni koji su se za života ponašali kao djeca Božja, sinovi nebeskog Oca, ne trebaju prolaziti putem iste muke ulaska u nebo kao i drugi. Njima je jedini Put kojim u nebo trebaju doći Krist- novi Hram, nova žrtva, Mesija.
Sjetite se opet Isusovih riječi: hoće li otac, ako ga sin zaište ribu, pružiti zmiju ili, ako ga zaište kruh, dat će mu kamen? Upravo to mijenja ulazak Isusa među grešnike: grešnik može sebe gledati kao na dijete Božje koji od svoga Ova može tražiti sve- baš sve! A koji bi otac svojem djetetu nešto uskratio? A koji bi otac na svoje dijete gledao loše bez ozbira koliko puta neko dijete pogriješi? Ta sva očeva milina je u njegovoj djeci!
Bilješke:
- μετα-γιγνώσκω ili -γινώσκω (ν. γιγνώσκω) npr. poslije vidjeti, tj. promijeniti svoje mnijenje ili svoju odluku, premisliti se, pokajati se mqw) μετάγνοια, ή, poet., μετάγνωσις, εως, ή, jon. promjena mišljenja ili odluke, kajanje, pokajanje ↩︎
- επιστροφή, ή, 1) okretanje, kretnja. 2) obraćanje, boravak; prenes. obzir, briga; napad, navala se eac) έπιστροφάδην, ep. adv. na sve se strane okrećući, svukud έπιστρεφέως, jon. adv. napeto, naglo dzw) έπιστρεφής 2. napet, pozoran, točan, pomnjiv dzx)έπι-στρέφω 1) akt. tranz. okretati prema dzy)kome; prenes. povući sa sobom, svrnuti dzz)čiju pažnju; pas. okretati s siliti na obrat, mijenjati. 2) intr. okretati se, vraćati se; ići kamo. 3) med. obrnuti se kamo, pohoditi; paziti na što, vratiti se άπο-στρέφω, ep. aor. iter. -στρέψασκε, pas.-στρεφθείς uz -εστράφη, -στραφηναι, 1) tranz. a) odvratiti, obratiti, obrnuti, okrenuti; za-vraćati, zakrenuti; τινά τίνος odvratiti koga od čega. b) otpustiti, dati da se kući vrati, u bijeg natjerati. 2) intr. okrenuti se, odvratiti se; vratiti se. 3) pas. s med. fut. a) odvratiti se od τινός; τινά, τί mrziti, prezirati; ↩︎