Lk 16, 19-31

Samodostatnost

Kada bismo samo čitali Pavlove upute Timoteju (1Tim 6,11-16) svaki bi se od nas s lakoćom mogao pronaći u njegovim riječima i svi bismo bili zadovoljni sobom. Doista, svi se trude oko pravednosti, krotkosti, pobožnosti,… Pogledajte malo ljude oko sebe i uvjerite se kako svi za istim teže. Ovakav stav može nas uljuljati u svojem bijednom miru i možemo postati „nevidljivi“ za Boga. Osvrnete li se malo po medijima, vidjet ćete mnoštvo ljudi koji se daju kao primjer života i mnogi od njih teže za istim, daju svjedočanstvo. Malo ih je koji su potpuno neobuzdani. Koji je problem ovih ljudi? Isti onaj koji se nama može dogoditi: postati samodostatan. Ne griješim, pazim na ponašanje, ispovijedam se, trudim se,… Ipak, čini se kako nešto nedostaje u takvom kršćanstvu.

Pročitamo li malo proroka Amosa (6,1a.4-7), trebali bi se uznemiriti. Amos kritizira upravo takve: one koji imaju svoje domove, koji imaju redovita primanja, koji paze da budu u dobre sa svima, da njih nitko ne uznemirava, da svi lijepo pričaju o njima, da imaju svoj automobilčić, svoju vikendicu, svoje selo,… Amos kritizira vjernike svoga vremena zbog samodostatnosti koja ih je zatvorila u komoditet, koji su zadovoljni svojim životom jer ugode ne nedostaje. Amos kritizira, ne toliko zbog ugode i samozadovoljstva, već stoga jer ih je takav život doveo do sljepoće zbog koje ne vide bližnje koji su u potrebi.

Bogataš

Svi ti ljudi, svi mi, sličimo bogatašu iz prispodobe. Imamo poslove, prihode, stanove ili kuće, svoj mir- kako to volimo kazati. Ipak, taj bogataš nije dobro završio. Ne govori se kako je radio zlo- ne, vjerojatno je sve pošteno zaradio. I vjerojatno je sve zaradio sam, sa svojih deset prstiju. Sve to ga je učinilo bezosjećajnim. No, svi ljudski napori, oni pošteni napori, baš kao i sva ljudska mudrost sama za sebe može postati bezosjećajna riječ pametna čovjeka koji nema ljubavi u sebi, ako svoj život usmjerimo samo sebi. Bogataš usmjerava sve sebi i svojoj obitelji. Ne traži od Abrahama da nekoga pošalje njegovoj braći nakon smrti? Čak ni tu se ne zanima za nekoga izvan svoga kruga.

Kada svoje životne ciljeve usmjerite samo sebi, svojoj obitelji, braći,… može se dogoditi da izvan toga kruga ne vidite nikoga. Osobito ne čovjeka u potrebi. Izgubimo li iz vidokruga svojega srca čovjeka u potrebi, jednog Lazara, unatoč tome što smo dobri, što radimo marljivo, štedimo, nikoga ne oštetimo,  ne povrijedimo,…. može nam se dogoditi da završimo u paklu!

Na ovom se mjestu treba upitati: koja je razlika između spasenja i prokletstva pakla? Nije dakle u pobožnostima, u onim predivnim ljudskim stvarima koje smo navodili. Nije ni u grijesima, jer Gospodin je došao da bi nas oslobodio grijeha, zar ne? Neće li nam tu uvijek izlaziti u susret? Razlika je u odnosu prema najpotrebnijima. Mislim da Gospodina najviše pogađa ravnodušnost prema potrebnima koja izvire iz naše samodostatnosti. Imate ljudi koji su jako dobri, ali žive samo za sebe, žive u jednom svom svijetu u kojem nema mjesta za drugoga, ne obaziru se na tuđe poteškoće poput bogataša kojem je Lazar ležao pod nogama. Ne pogađaju ih Lazari i kada im dođu u susret, tada se kalkulira sa pomoći: mogu- ne mogu, trebam- ne trebam. Ljubav imaju samo za sebe, unatoč tome što su dobri.

Problem ljubavi nalazi se u razumijevanju. Kada kažemo da netko ne vidi ili ne gleda u tuđu nevolju, mislimo kako nema nerazumijevanja za nju- zapravo ne iskazuje ljubav koja je nužna. Kriterij za ulazak u nebo je razumijevanje za bližnje u potrebi. Sam bližnji u potrebi jest kriterij. Poslužit ćemo se riječima svetoga Tome koji veli kako ljubav više od darivanja stoji u razumijevanju. Razumijevanje uvijek usmjerava našu ljubav potrebi bližjnega. To je shvaćanje stvarnog stanja neke osobe, koje nas dovodi do suosjećanja.

Spasenje ili prokletstvo?

Sjetite se Matejevog evanđelja u kojem Isus govori kako će Bogu doći mnogi koji će se čuditi kako ih Gospodin ne poznaje i ne pušta u nebo (Mt 25,41-45). Odgovorio im je: „Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! 42 Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; 43 stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’« 44 »Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ 45 Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste“. Tjelesna djela milosrđa bit će vam kriterij spasenja ili prokletstva u paklu.

Gospodin ne izgovara bogataševo ime. Imenuje samo Lazara, kao da želi kazati kako bogataša ne poznaje, ne zna mu ime, postao mu je nevidljiv. Ne poznaje ime onih kojima su nevidljive potrebe bližnjih. Bog dakle poznaje Lazare koji su neutješni kojima je potrebna pomoć i stavio ih je često u ovaj svijet da bi im netko od nas polizao rane, iscijelio ih. Lazaru psi ližu rane. Pas je životinja koja je za Židove u načelu nečista, ali, istovremeno, simbolizira svećeničku službu- jer pas lajanjem upozorava na opasnost ili najavljuje nečiji dolazak, te na Boga. Lajanje psa slika je pastoralnog objavljivanja Riječi Božje, a lizanje rana slika je službe milosrđa koja drugima priskače u pomoć, u nevoljama, u potrebama. Psi nisu grizli Lazara, nego su lizanjem nastojali iscijeliti ono od čega je bogataš okrenuo glavu, ono što je Lazar imao zbog nedostatka suosjećajne ljubavi, razumijevanja, u konačnici samodostatnosti jednog bogataša kojeg je Bog stavio u pakao nakon smrti.

Polizati rane

Možda je netko od nas nagrađen materijalnim blagostanjem, ali nije nagrađen kako bi posato velikim, boljim od drugih, već kako bi to iskoristio za pomoći bližnjemu. Oko nas je puno ljudima kojima neimaština nije problem, već osamljenost u svijetu punom ljudi. Nema nikoga tko bi im uputio lijepu riječ, jer, svaki se razgovor svodi na posao, na obaveze, na probleme. Tako mnogi od nas ne osjećaju dobrotu Boga koju bismo trebali pružiti nevoljnicima. Mnogi ljudi ne skrivaju svoje rane, mnogi bezimeni Lazari koji žive jedan običan život svakodnevice. Naspram njih su zvijezde, milijunaši, dobrotvori koji ne mare za Lazare. Potrebno je drugima pristupiti kada su u nevolji, polizati im rane riječima utjehe, postati im rame za plakanje. Ne smijemo se ponašati kao da ne primjećujemo nečiji problem, nečiji duhovni jad. Nismo li u stanju razumjeti, vidjeti tuđe potrebe i pomoći barem lijepom riječju, otvorit će se između Boga i nas ponor, baš kao između bogataša i Abrahama. Otvorit će se ponor pakla kojeg nećemo moći prijeći. Otvorit će se prokletstvo.

Možda će nam i jezi gorjeti kao bogatašu, jer nismo za života bili u stanju uputiti lijepu riječ utjehe ili podrške nekome. Jezik kojeg koristimo u govoru, često je izvor boli za druge. Bogataš je trpio bol na jeziku jer Lazaru nkada nije uputio jednu jedinu iscjeljujuću riječ, ne samo zato jer ga nije nahranio. Nije ga uopće primjećivao, nije mu se obratio. Lazar je za njega bio netko tko gotovo i ne postoji. Nikada mu ničim nije olakšao njegovu strašnu situaciju. Lazarova muka koja je proizlazila iz materijalne neimaštine, nije bila problem Lazaru, već neprimjećivanje od strane bogataša.