Lk 17, 5-10
Uzroci i posljedice
Kako stvari dohvaćamo u svom životu? Između mnoštva pojmova kojima se oblikuju naši stavovi, možemo u korijenu svakoga pronaći jednu uzročno- posljedičnu vezu. Tako, uzroke i posljedice svakog postupka, svake stvari, povezujemo na jedan spontan način u sebi i stvaramo sliku o nečem. Naravno, lijepo je kada se sve slaže na svom mjestu u životu, kada život ide „kako treba“. Što to znači: kako treba? To znači da se stvari odvijaju prema našim planovima, predviđanjima, da smo dobro složili uzročno- posljedičnu vezu,… Zapravo, razumijemo uzročno- posljedičnu vezu.
No, što kada ne ide „kako treba“? Nastaje problem kojeg nastojimo riješiti i obično tražimo uzroke za ono što nam se dogodilo. Malo analiziramo. Problem se uvećava kada živimo ispravno, ali stvari se ne događaju kako smo mislili ili kako bi bilo pravedno. Ne razumijemo „zašto“, ne razumijemo uzroke! Stvari se pogoršavaju kada vidimo da netko ne živi ispravno, ali mu sve ide od ruke. Kako je to moguće?
Ovaj problem mučio je strašno proroka Habakuka koji zapomaže Bogu: „Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ’Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni!“ Problem Habakuka je i naš problem: mi zapravo vidimo samo dio stvarnosti- jedan malen dio stvarnosti. Stoga nismo u stanju vidjeti sve uzroke zbog kojih se stvari događaju kako se događaju. Velika je muka neshvaćanje svega, jer čovjek za živjeti mora shvaćati.
Mala rupa u egoizmu
Neshvaćanje uzroka velika je nevolja i lako može čovjeka oboriti, učiniti da izgubi volju za životom kada ne shvaća uzroke svojih nevolja i uzroke uspjeha nepravednih. Pitanje: „zašto mi se ovo događa?“ neće otkriti uvijek uzroke naših problema. Kada se to dogodi, ovo pitanje generira još jedno: „Što sam skrivio? Što sam krivo napravio?“ Vjerojatno nesvjesno pitanje usmjeravamo sebi, ne shvaćajući kako iz nas progovara jedan latentni egoizam. Kao da ja sve moram napraviti u svijetu, kao da sve ovisi o meni!
U ovoj situaciji Bog progovara Habakuku: „Jer ovo je viđenje za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti!“ Ovo je viđenje za svoje vrijeme! Rekao je Habakuku kako ne razumije sve i kako ne može biti onako kako on misli. Govori mu kako će stvari riješiti onda kada Bog to odluči, u vremenu u kojem Bog to namjerava. U Habakukovu vremenu se realizira samo dio toga plana. Traži od njega strpljenje. Traži od njega malo poniznosti. Zapravo traži od njega da vjeruje Bogu i njegovu planu. Traži vjeru! Zato ga tješi govoreći da se ne brine jer duše onih koji su slabi1 i padaju u napastima- propast će. Od pravednika se traži samo da se ponaša ispravno i osloni na Boga, da Bogu prepusti svoje putove, da se ne brine za nekoga tko ne živi ispravno, a sve mu uspijeva u životu.
Bog traži da Habakuk napravi malu rupu u egoizmu i pusti Boga da djeluje. Traži od Habakuka da mu vjeruje. Vjera u tom smislu nije ništa drugo nego pouzdati se potpuno u Boga. Ona pretpostavlja s povjerenjem prepustiti Bogu da djeluje prema svom planu, osloniti se na Njega pri tom. Vjera je prihvaćanje stvarnosti kakva god jest u povjerenju i poniznosti onoga što Bog namjerava- a ono što Bog namjerava mi ne moramo znati ili shvaćati.
Sluge smo beskorisne
Završava svoj govor Bog: „a pravednik će od svoje vjere živjeti!“ Habakuk bi zasigurno sada zavikao: „Što mi koristi takva vjera? Što će mi to kada vidim nepravdu koja vlada?“ Habakuk, kao i mi očekuju u ovom svijetu pravednu nadoknadu za jedan ispravan život. No, u ovom svijetu stvari nisu onakve kakve bi trebale biti. Nisu pravedne, nisu uvijek ispravne. Stoga, Gospodin u evanđelju daje jedan drugi poticaj na ustrajnost u vjeri. Učenici ga mole da im umnoži vjeru, a on im odgovara prilično neugodno: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.“ Najprije ih poziva da naprave malu rupu u svom egoizmu kako bi Bogu pustili da djeluje. Potom pojašnjava stav preko prispodobe o sluzi.
Sluga radi naporno cijeli dan. Na povratku kući bilo bi pravedno da mu gospodar da odmora ili da ga nagradi na neki način. No, Gospodin iznenađuje govoreći kako će se od sluge tražiti da nakon napornog dana opet poslužuje gospodara kod stola. Sluga ne zna razlog tome, ali ponizno prihvaća ono što napraviti mora. Ne buni se, ne pita se za uzroke gospodareva ponašanja, ne govori koji je uzrok tome, ne pita se je li sluga u nečemu pogriješio. Jednostavno radi ono što mora.
Upravo to se očekuje od nas: prihvatiti stvarnost koja nam nije po volji i nastaviti sa ispravnim životom. Ne zamarati se s uzrocima, ne analizirati, ne okrivljavati sebe ili tražiti u svemu vlastitu krivicu. “Ovakav način služenja čini slugu poniznijim. Tako, ne zauzima položaj nekog tko je nadmoćan nad drugim zbog svoje neugodne situacije. Krist je zauzeo posljednje mjesto na svijetu- na križu- i upravo s tom radikalnom poniznošću nas je otkupio i pomaže nam stalno. Onaj koji je u stanju pomagati, vidi kako u tom pomaganju pomaže i sebi; jer moći pomagati nije stvar mojih zasluga, niti je motiv da se uznosim. To je milost”2.
Milost se razlijeva po onome koji je u stanju pretrpjeti sva poniženja i stvari napraviti ispravno pri tom, ne predbacujući nikome ništa, te “nestati” iz svih situacija kao da ništa nije ni radio. Takvom se dušom koja je spremna na trpljenje, na poniženje, služi Bog, kako bi tu dušu u njezinim slabostima osnažio po vjeri koju pokazuje u trpljenju, te kako bi Bog sam djelovao među ljudima po takvim svojim slugama. I “koliko se god jedan trudi za ugoditi drugima, bolje razumije i učinit će svojima Kristove riječi: Sluge smo beskorisne! Zapravo, shvatit će kako ne djeluje temeljem svoje nadmoći ili većih osobnih mogućnosti, već zato jer mu Gospodin daje sve po čemu djeluje.”3
Dud egoizma
Vjera čovjeka koji se s povjerenjem oslanja na Boga, na njegovo djelovanje, na njegov plan, zapravo uvijek podrazumijeva jednu rupu u dudu našega egoizma. Situacije u kojima pravednu čovjeku ne ide od ruke premda postupa ispravno, najčešće donose neugode i poniženja. Donose pitanja koja su nepotrebna i koja rastu iz našega egoizma. I što je više pitanja, veći je korijen tih pitanja. Veći je dud našega egoizma.
Upravo tada, kada se osjećaš neuspješnim, poniženim, nepravedno oštećenim, ne treba odustati ni od čega, već istrpjeti to jedno nutarnje poniženje i dopustiti Gospodinu da djeluje po svom planu, da djeluje po tebi i tvojoj nemoći u ovom svijetu. U svom djelovanju čovjek dolazi do granica koje prepoznaje u neuspjesima i nepravdi. Tada, prepusti li Bogu da djeluje, zaustavi li sebe u svom egoizmu, Bog će po njegovu trpljenju napraviti ono što odgovara njegovom planu.
Istovremeno, u tim trenucima vjere koja se oslanja s povjerenjem na Boga i ne djeluje kako ne bi počinila nikakvo zlo, Bog po gorušičinu zrnu vjere čovjeka, čupa dudove njegova egoizma, njegove oholosti i istovremeno djeluje u svijetu na svoj način- kako to Bog želi, kako je njegova volja. Čovjek koji poput sluge ponizno napravi što mora, ne mora znati kako će Bog djelovati dalje, ali će sigurno rasti u krjepostima, polako će se raspadati dud njegova egoizma i ostat će na putu spasenja. Bog nas u tim trenucima oslobađa želje da mijenjamo svijet, a istovremeno, po našem trpljenju, poniznosti, po vjeri da će Bog sve izvesti na dobro- Bog napravi sav posao do kraja: on je taj koji se služi našom vjerom i mijenja svijet po nama.
Bilješke: