U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom. Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine -upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.”
(Iv 15, 26-16, 12-15)
______________________________________
𝐒𝐯𝐞𝐭𝐨𝐬𝐭: 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐧𝐨𝐬𝐭 𝐮𝐬𝐦𝐣𝐞𝐫𝐞𝐧𝐚 𝐁𝐨𝐠𝐮
Razmišljanje o Duhu Svetom danas često ide u krivom smjeru, jer se djelovanje Duha u čovjeku shvaća samo preko darova koje čovjek prima od Boga. Ta velika redukcija gledanja na Treću Božansku osobu uvijek nas dovodi do dvije stvari: prije svega, do nepoznavanja djelovanja Duha; potom do ljudske grešnosti koja s lakoćom čovjeka može odvesti krivim putem premda misli kako je riječ o djelovanju Boga.
Pogledamo li članak Vjerovanja u grčkom izvorniku koji govori o Duhu Svetom, shvatit ćemo kako izraz vjerovanja u Duha Svetoga ne govori samo o Trećoj božanskoj osobi, već o jednom zajedničkom daru u Crkvi koji dolazi po Duhu Svetom. 𝐑𝐢𝐣𝐞č 𝐣𝐞 𝐳𝐚𝐩𝐫𝐚𝐯𝐨 𝐨 𝐝𝐚𝐫𝐮 𝐳𝐚𝐣𝐞𝐝𝐧𝐢š𝐭𝐯𝐚 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐢 𝐩𝐨𝐯𝐞𝐳𝐚𝐧𝐢𝐡 𝐃𝐮𝐡𝐨𝐦 𝐒𝐯𝐞𝐭𝐢𝐦 𝐮 𝐣𝐞𝐝𝐚𝐧 𝐨𝐫𝐠𝐚𝐧𝐢𝐳𝐚𝐦- 𝐓𝐢𝐣𝐞𝐥𝐨 𝐊𝐫𝐢𝐬𝐭𝐨𝐯𝐨. Istovremeno, ovaj izraz ne govori o nutarnjem životu Boga, već o životu koji iz Boga izlazi, okrenutog prema prema ljudima. Duh Sveti iznosi Božji život među ljude, u Crkvu. Stoga, učenje o Crkvi mora imati ishodište u Duhu Svetom, a svetost ljudi ima biti povezana sa tim životom u Crkvi.
Crkva je stvarnost rođena Duhom Svetim. Ta stvarnost počiva na Duhu Svetom, a on je Ljubav. Stoga je 𝐋𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 𝐁𝐨ž𝐣𝐚- 𝐃𝐮𝐡 𝐒𝐯𝐞𝐭𝐢, 𝐩𝐫𝐢𝐧𝐜𝐢𝐩 𝐣𝐞𝐝𝐢𝐧𝐬𝐭𝐯𝐚 𝐂𝐫𝐤𝐯𝐞: 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐢 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐢. To nije bilo kakva ljudska ljubav, već Božja, kojom se ljudi povezuju s Bogom, ali i međusobno po Bogu.
𝐓𝐢𝐣𝐞𝐥𝐨 𝐢 𝐨𝐫𝐥𝐨𝐯𝐢
Crkvu možemo shvatiti prije svega kao zajedništvo svetih koju Duh povezuje u jedno. Valja najprije razmisliti o izvoru Duha: „Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene. (…) No kada dođe on – Duh Istine -upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.“ Iz Isusovih riječi razabiremo kako je sam Otac po Isusu Kristu šalje Duha Svetoga. 𝐙𝐚𝐣𝐞𝐝𝐧𝐢š𝐭𝐯𝐨 𝐮 𝐃𝐮𝐡𝐮 𝐒𝐯𝐞𝐭𝐨𝐦 𝐮𝐬𝐦𝐣𝐞𝐫𝐞𝐧𝐨 𝐣𝐞, 𝐩𝐫𝐢𝐣𝐞 𝐬𝐯𝐞𝐠𝐚 𝐢𝐳𝐯𝐨𝐫𝐮 𝐬𝐯𝐢𝐡 𝐬𝐚𝐤𝐫𝐚𝐦𝐞𝐧𝐚𝐭𝐚: 𝐊𝐫𝐢𝐬𝐭𝐨𝐯𝐨𝐣 ž𝐫𝐭𝐯𝐢 𝐧𝐚 𝐤𝐫𝐢ž𝐮.
Kristova žrtva na križu, ovdje na zemlji uprisutnjuje se na misi- ne krvnom žrtvom Isusa Krista. Stoga se zajednica okupljena Duhom Svetim najprije okuplja oko euharistijskog stola. U evanđelju po Mateju čitamo: „𝐆𝐝𝐣𝐞 𝐬𝐮 𝐬𝐭𝐫𝐯𝐢𝐧𝐞 𝐨𝐧𝐝𝐣𝐞 ć𝐞 𝐬𝐞 𝐨𝐤𝐮𝐩𝐥𝐣𝐚𝐭𝐢 𝐢 𝐨𝐫𝐥𝐨𝐯𝐢“ (Mt 24,28). Što to znači? Ovaj Isusov djeluje kao govor o Posljednjim vremenima. U njemu se govori o 𝐬𝐭𝐫𝐯𝐢𝐧𝐢 (𝐠𝐫č. 𝐭𝐨 𝐩𝐭𝐨𝐦𝐚), a strvina je tijelo koje je umrlo. Isus tako govori o svojem tijelu, svojoj žrtvi za spas svijeta. 𝐎𝐫𝐥𝐨𝐯𝐢 𝐬𝐮 𝐨𝐧𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐧𝐨𝐬𝐢 𝐑𝐢𝐣𝐞č 𝐁𝐨ž𝐣𝐚 𝐮 𝐯𝐢𝐬𝐢𝐧𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐚 𝐢𝐡 𝐮𝐬𝐦𝐣𝐞𝐫𝐚𝐯𝐚 𝐧𝐞𝐛𝐮. 𝐓𝐨 𝐬𝐮 𝐨𝐧𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐞 𝐡𝐫𝐚𝐧𝐞 ž𝐫𝐭𝐯𝐨𝐦 𝐬𝐭𝐫𝐯𝐢𝐧𝐞 – ž𝐫𝐭𝐯𝐨𝐦 𝐈𝐬𝐮𝐬𝐚 𝐊𝐫𝐢𝐬𝐭𝐚.
Druga riječ iz teksta dovodi nas do Crkve. Naime, svi koji se hrane Tijelom Kristovim, okupljati će se oko njega. Riječ koja se koristi za „𝐨𝐤𝐮𝐩𝐥𝐣𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐨𝐤𝐨 𝐬𝐭𝐫𝐯𝐢𝐧𝐞“ 𝐣𝐞𝐬𝐭 𝐠𝐫č𝐤𝐚 𝐫𝐢𝐣𝐞č 𝐬𝐲𝐧𝐚𝐠𝐨, koju prevodimo kao okupljanje, pojavljivanje, sakupljanje. Od iste riječi dolazi izraz sinagoga- mjesto okupljanja Židova u molitvi. S jedne strane, oni koji se okupljaju oko Tijela, doista se njime hrane. Tijelo ih hrani svojim životom. Istovremeno, od te hrane koristi imaju samo oni koje Duh toga Tijela Kristova- Duh Sveti, vodi. Koga vodi Duh u postupanju? Duh ne vodi strvinare- one koji se hrane samo radi svoje koristi; koji se okupe oko strvine samo kada je to njima potrebno, kada trebaju biti viđeni ili kada misle riješiti svoje probleme preko noći- Duh vodi one koji Tijelo čuvaju. Nisu svi strvinari koji se okupljaju oko Tijela. Neki od njih su oni koji vode računa o Crkvi, o sebi, o bližnjima. Naime, strvina- Tijelo Kristovo, nije ništa drugo doli Crkva sama. Čuvati Crkvu mogu samo oni koji se u njoj i oko nje okupljaju, oni koji vode računa o Crkvi i o sebi, sakramentalno, preko ljubavi, čineći dobro svima, bez razlike, poštujući istinu- oni koji su čiste savjesti.
𝐌𝐚𝐫𝐚𝐧𝐚 𝐭𝐡𝐚- 𝐆𝐨𝐬𝐩𝐨𝐝𝐢𝐧𝐞, 𝐝𝐨đ𝐢!
Ova zajednica okupljena oko Tijela Kristova, vezana je Duhom Božjim. Nakon Uzašašća, Isus je obećao učenicima kako će „𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐬 𝐧𝐣𝐢𝐦𝐚 𝐝𝐨 𝐬𝐯𝐫š𝐞𝐭𝐤𝐚 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐚“, kako ih neće napustiti, poslat će im Branitelja, Duha istine koji će ih upućivati u svu istinu o tome kako živjeti, kako postupati. Konačno, u današnjem evanđelju govori im kako će Otac svima davati od Isusa, Sina svoga. Ono što će nas povezivati s Ocem jest život Sina Božjeg, koji će nas hraniti ne samo svojim Tijelom, već i nadahnjivati svojim Duhom, davati nam nutarnje poticaje za ispravan život.
Bit će s nama tako, na jedan posve nov način do kraja svijeta. Dok je Gospodin hodao zemljom, bio je tamo gdje se nalazio. Bez obzira na to što je sve kao Bog mogao, svoje je poslanje usmjerio samo učenicima, Židovima. Svoju je prisutnost ograničio na njih. No, kada je uzašao Ocu, svoju je egzistenciju raskomadao u Kruhu kako bi mogao biti prisutan gdje god se bude vršio spomen- čin njegove žrtve. Sada je u Duhu Svetom, svoju prisutnost podijelio svima. Stavio se na raspolaganje svima! Unatoč tome, ne žive svi njegovu blizinu i premda se hrane Tijelom, ne baštine Duha. Kako je to moguće?
Pogledajmo Ivanovo evanđelje: „𝐀𝐤𝐨 𝐦𝐞 𝐭𝐤𝐨 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐢, č𝐮𝐯𝐚𝐭 ć𝐞 𝐦𝐨𝐣𝐮 𝐫𝐢𝐣𝐞č 𝐩𝐚 ć𝐞 𝐢 𝐎𝐭𝐚𝐜 𝐦𝐨𝐣 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐚 𝐢 𝐤 𝐧𝐣𝐞𝐦𝐮 ć𝐞𝐦𝐨 𝐝𝐨ć𝐢 𝐢 𝐤𝐨𝐝 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐚 𝐬𝐞 𝐧𝐚𝐬𝐭𝐚𝐧𝐢𝐭𝐢“ (Iv 14,23). Gospodin nudi svoju blizinu po Duhu Svetome svakome tko čuva njegovu riječ, tko živi po njegovu modelu, koji pazi na jedan zdrav sakramentalan život koji pretpostavlja čestit život u sadašnjem trenutku. Kada obećava svoga Duha, obećava sebe u jednoj drugačijoj prisutnosti, u jednoj novoj dostupnosti. Zato su prve kršćanske zajednice često u molitvi ponavljale riječi iz posljednjih stihova Knjige Otkrivenja: „𝐒𝐯𝐣𝐞𝐝𝐨𝐤 𝐳𝐚 𝐬𝐯𝐞 𝐨𝐯𝐨 𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐢: 𝐃𝐚, 𝐝𝐨𝐥𝐚𝐳𝐢𝐦 𝐮𝐛𝐫𝐳𝐨! 𝐀𝐦𝐞𝐧. 𝐃𝐨đ𝐢 𝐆𝐨𝐬𝐩𝐨𝐝𝐢𝐧𝐞 𝐈𝐬𝐮𝐬𝐞!“ (Otkr 22,20). Ove se riječi nisu odnosile samo na dane svršetka svijeta. Shvaćale su se kao poziv za dolazak Gospodina u sadašnji trenutak, kao poziv za ulazak u moj život sada!
Oblak na kojem je Gospodin uzašao slika je Duha Svetoga, jedne nove božje prisutnosti koja Boga čini dostupnim svakome; Duha koji se poput oblaka rasprši svijetom, kako bi mogao biti prisutan u životu onih koji ga zazivaju. Možemo li i mi danas iskreno Gospodina zazvati u svoj život: „𝐃𝐨đ𝐢, 𝐆𝐨𝐬𝐩𝐨𝐝𝐢𝐧𝐞 𝐈𝐬𝐮𝐬𝐞!“ Ova je molitva poziv da živimo u njegovoj prisutnosti, da bude po Duhu stalno prisutan s nama, da nam tim Duhom, tom novom prisutnošću Božjom, rasvijetli misli kako bismo radili samo ono što je doista Božja volja i ništa više.