Duša (3): Osoba

Autor: Juan Luis Lorda, profesor kršćanske antropologije, Sveučilište Navarra

Objavljeno u: Nuestro Tiempo br. 603, str. 101-108

Datum objave: rujan 2004.

Izvor: https://www.unav.edu/web/ciencia-razon-y-fe/el-alma

U tri dijela prenosimo članak prof. Juan Luis Lorde o duši. U članku, autor nastoji dati jedan pogled na čovjeka kao subjekta, kao osobe, pogled koji je utemeljen na iskustvu i razmišljanju Crkve. Suprostavljajući se uvriježenoj materijalstičkoj perspektivi moderne znanosti koja čovjeka vidi kao svojevrsni konstrukt materije, profesor Lorda nastoji čovjeka sagledavati kao nekoga tko je na svijetu zato što je voljen. U Božjem stvaranju, baš kao i u stvaranju kod čovjeka, sve počinje sa idejom, promišljanjem o “nekome” koga se može komunicirati, nekoga koga se može voljeti i tko tu ljubav razumije. U tom smislu, profesor Lorda čovjeka izdiže iznad ostale stvorene stvarnosti, predstavljajući ga kao cilj i svrhu Božjeg stvaranja. Taj cilj ne ispunja se u ljepoti svijeta ili u njegovoj samoodrživosti, već u duši koja tu ljepotu vidi i razumije, bez čijeg razumijevanja sva ta ljepota ne bi imala smisla. Čovjek stoga nije jedan “složenac organa”, skup naslaganih dijelova organizma, već nešto puno više: jedno biće koje je odraz Božje ljubavi i njegova slava. Bog je Ljubav, a ljudsko biće dolazi iz odnosa s Bogom, i predodređeno je za odnos s Bogom. Ljudski odnosi tako svoje savršenstvo nalaze u ljubavi, pa voljeti, prema autoru znači isto što i “nećeš umrijeti”. Stoga dušu vidi kao duhovni subjekt sa svojom materijom i formom, vidi je kao osobu koju Bog voli.

Osoba u svjetlu kršćanske vjere

Kršćanska poruka nije filozofija, ali se izravno povezuje s osobnim težnjama za preživljavanjem i s uvjerenjima ljubavi. Također se povezuje s drugim korijenima koji su dali značenje riječi duša.

Za kršćansku vjeru, Bog, koji je duhovno biće, stvorio je svijet i organizirao ga je od vrha do dna, sa svim njegova svojstva koja se otkrivaju u povijesti kozmosa. Zato je svijet, budući da proizlazi iz kreativne inteligencije, toliko pun inteligencije i uzvišenih svojstava. Zato je igra gradnje tako divna i sposobna za toliko mnogo stvari.

Nadalje, vidljivi i materijalni svijet uređen je čovjeku, koji je njegov vrhunac i vjerojatno ključ svih njegovih svojstava. U području filozofije znanosti, ova se ideja naziva “antropijski princip“: misliti da je svijet objašnjiv jer je uređen zbog čovjeka. Neobične karakteristike materije, iznenađujuća povijest evolucije, samo postojanje Zemlje (koja je vrlo neobičan sustav)- sve je to zbog čovjeka. Biblija to uzima zdravo za gotovo od svojih prvih stranica: čovjek je vrhunac vidljivog svijeta i sve je stvoreno i uređeno zbog njega.

To je vrhunac stvaranja koji nadilazi sve ono što leži ispod njega, jer je čovjek stvoren “na sliku Božju”. Ovaj se izraz pojavljuje u prvom izvještaju o stvaranju, na prvim stranicama Biblije i vrlo je važan u židovskoj i kršćanskoj tradiciji. Ukazuje na to da čovjek nalikuje Bogu i odražava Njegovu sliku u svijetu. Poput Boga, sličan Bogu, čovjek je subjekt, inteligentno biće, sposobno za kreativno djelovanje.

U čovjeku postoji nešto božansko. Druga priča o stvaranju to izražava slikom: Bog unosi svoj dah i duh u čovjeka. Čovjek ne dolazi samo odozdo. On dolazi i odozgo, od Božjeg duha. Iako ima materiju, ne objašnjava se slučajnom kombinacijom sila materije. Ima nešto što dolazi od Boga i odražava ono što Bog jest.

Osim toga, Bog ga je stvorio za vječnu svrhu. Čovjek je stvoren da poznaje i voli Boga cijelu vječnost. Bio je pripremljen za tu sudbinu. Bog je čovjeka učinio sposobnim da poznaje i voli te da traje vječno. Ovo je religijski argument za utvrđivanje i razumijevanje da je čovjek duhovni subjekt (predodređen da zna i voli) i da je besmrtan (predodređen da traje vječno).

Religija se ne boji razmišljanja o duhovnom subjektu, ne boji se razmišljanja o postojanju koje nije materijalno, jer vjeruje da je Bog duhovno biće. Ideja osobe, koja je kršćanska ideja, izražava dostojanstvo duhovnog subjekta. Kvaliteta bića koja se ne može objasniti analogijama i svojstvima materije. Ni njegovo biće ni njegova djela ne mogu se izraziti rječnikom koji se koristi za materiju.

Istovremeno, čovjek je i tjelesno biće. To nije dodatak. To je njegov način postojanja; pripada njegovoj formi, njegovoj ideji, baš kao što je Bog to namijenio. Iz iskustva znamo da, da bi se duh izrazio u tijelu, tijelo mora biti u dobrom stanju. Organski temelj mora biti razvijen. Ako mozak nije dobro konstituiran, svijest se ne može izraziti, ne može se otvoriti svijetu. Jer normalno funkcioniranje čovjeka je svijest s tijelom; a tijelo smješta osobu u svijet i služi kao izraz i instrument svijesti. Kršćanska vjera vjeruje da duhovni subjekt ostaje nakon smrti, lišen svog tijela, ali također vjeruje da je njegovo savršenstvo unutar tijela i da će se postići na kraju, u uskrsnuću. Ima svoj uzor u Kristovom uskrsnuću.

Vjerujemo da u svakom ljudskom biću, od samog početka, postoji duhovni subjekt, čak i ako se još ne može izraziti. Ali ima još toga. Iskustvo nas uči da savjest, da bi počela funkcionirati, mora biti izgovorena. Treba je stimulirati riječima, probuditi riječima, da tako kažem, ili barem znakovima (kao u slučaju Helen Keller). To vidimo kada promatramo kako se djeca razvijaju, a nasuprot tome, potvrđuje to tužno iskustvo takozvane “divlje djece” (Enfants sauvages, Feral Children); djece koja nisu odgajana u ljudskom okruženju. Bez ljudskog odnosa, ljudska savjest se ne može razviti (ili to čini vrlo rudimentarno). To je zapanjujuće. To je manifestacija da je ljudski duh relacijski, živi od odnosa. Tradicija kršćanske misli u tome vidi znak da je ljudsko biće jedno biće stvoreno za odnose: dolazi iz odnosa s Bogom i predodređeno je za odnos s Bogom.

Za kršćanstvo je to vrlo ozbiljna stvar. Ljudski odnosi pronalaze svoje savršenstvo u ljubavi. Kršćanski moral sažet je u ljubavi prema Bogu iznad svega; i prema drugima kao prema djeci Božjoj. Svaka ljudska osoba duboko u sebi teži voljeti i biti voljena, i čini se da nema većeg dobra od toga.

Kada se shvati vrijednost svake osobe, shvaća se kako zaslužuje biti voljena. Ivan Pavao II. to naziva “personalističkom normom“. Mnogi kršćanski mislioci (Marcel, Pieper) shvatili su da svaka ljubav sadrži želju za vječnošću. Voljeti znači reći “nećeš umrijeti”. U čovječanstvu je to samo želja. Ali u Bogu je to obećanje koje stvara stvarnost. Božja osobna ljubav je ono što nam se daje. Zauvijek se izlijeva u subjekte. To je osobni temelj čovjekovog osebujnog načina postojanja: kao subjekt pred Bogom, ti si stvoren zauvijek od strane jednog “Ja” koji je svemoćan i vječan (Buber).

Moramo zaključiti. Približili smo se iskustvima koja ukorijenjuju riječ “duša” i shvatili smo da govorimo o nečemu vrlo ozbiljnom. Riječ “duša” sadrži misterij života i njegovih iznenađujućih svojstava; misterij zagrobnog života i najdubljih ljudskih težnji; i misterij ljudske svijesti, inteligencije i slobode. Riječ “duša” također označava osobu, duhovno biće, koje Bog voli i koje je Njegovom ljubavlju konstituirano kao vječni sugovornik. Ljudska duša nije vilenjak, neki duh, niti stvar koja je u čovjeku, niti dio čovjeka. Duša je duhovni subjekt, sa svojom formom i svojstvima, osoba koju Bog voli. Sve to riječ duša nosi u sebi.

Prethodno: Duh i subjekt