FAUSTYNA BLAZACZAK: „Prihvaćajući ovozemaljski život i istodobno se lišavajući nade u vječni život, u uskrsnuće, podsjećali bismo na sijača koji baca sjeme u zemlju ne vjerujući da će u proljeće izrasti i zazelenjeti se od života. To je apsorudno.”
Dok još ima vremena
Današnji dan koji nas podsjeća na naše voljene, one koji su nas učili hodati i govoriti, koji su nas cijeli život obasipali nježnom ljubavlju koja nas je vodila kroz život. Jedno od pitanja koje se otvara jest koliko smo tim ljudima odgovorili na sve što su nam dali? Svaka prigoda u kojoj propustimo uzvratiti na ljubav, odlazi nepovratno, jer vrijeme nitko ne može vratiti unazad. Preko ovih sjećanja na pokojne, prije svega se podsjećamo da nemamo vremena u ovom životu za napraviti sve ono što bismo htjeli, da puno puta odgađamo iskazati ljubav voljenima jer smo zaokupljeni sobom, da griješimo često i propuštamo prigode ispraviti. Vrijeme je nešto što nam izmiče iz ruku i nepovratno nestaje kada propustimo prigodu za uzvratiti na ljubav koja nam se daruje preko ovih ljudi. Današnji dan stoga podsjeća na stanje u kojem vremena nedostaje. Podsjeća na nedostatnost ovoga života.
Ovaj život je premalen za ljubav koju nosimo u sebi. Gdje s tolikom ljubavi koju želim darovati sada onima kojih nema pored mene? Mogu je darovati onima koji žive pored mene. Mogu preoblikovati tu ljubav koju nisam stigao darovati nekome koga nema i darovati je nekome tko je tu.
Zemaljski život otvara u vremenu prigodu da ono što smo propustili dati pokojnima darujemo živima. Stoga bi ovaj zemaljski život nazvao „dok još ima vremena”, pa bi Vas pozvao da u tom životu nesebično darujete svoju ljubav- dok još ima vremena, da budete dobri jedni prema drugima- dok još ima vremena; da se pomirite- dok još ima vremena; da napravite korisno jedni za druge- dok još ima vremena; da oprostite- dok još ima vremena; da ne mrzite- dok još ima vremena; da jedni druge obasipljete pažnjom i ljubavlju- dok još ima vremena!
Nismo sjene
Današnji dan otvara i svima neugodno pitanje kako je poslije smrti? Kakvi ćemo biti? Hoćemo li biti sjene duša, hoćemo li sličiti sebi, hoćemo li prepoznati one voljene nakon smrti, hoće li netko prepoznati nas? Život ljudi koji u ovom tjelesnom životu ne prepoznaju kako im nedostaje vremena za iskazati ljubav drugima, žive kao sjene. Oni su sada sjene, jer njihov je život samo prilika, sjena jednog pravoga života u ljudskosti: njihova se ljudskost otkriva samo u sjenama, samo tamo gdje svjetlo ne dopire do kraja bića i otrkiva u sjenama prilike nekoga tko bi trebao biti čovjek.
Mi govorimo kako vjerujemo u uskrsnuće tijela, ne u sjene, već u život cijelog čovjekova bića. Naše tijelo, koje je dio nas samih, nije sjena, nego stvarnost koja nije stvorena da bi se raspala i nestala u moru čestica ove zemlje. Kada bi bilo tako, onda ovo sve ne bi imalo smisla i mogli bismo doista živjeti poput ljudi koji su sjena ljudskosti. Temelj naše vjere počiva na uskrsnuću tijela po kojem se na prvi pogled prepoznajemo kao ljudi. To tijelo nije samo skup organa, već naša osobna iskaznica. Ono naizvan pokazuje našu nutrinu. Oči govore što mislite, osmjeh koliko srce imate, suze koliko volite, ruke koliko ste brižni, noge koliko ste spremni napraviti koraka za nekoga koga volite. Tijelo to smo mi– i nije smrt samo smrt moga tijela, već je to i moja smrt. Tako je i sa uskrsnućem- nije to uskrsnuće moga tijela, već i moje uskrsnuće.
U naravnom redu
Uskrsnuće najprije podsjeća kako je smrt dio moje stvarnosti. To nas podsjeća i današnji dan. Smrt ne možemo izbjeći. No, Bog nije ostavio čovjeka da poput životinja ili biljaka trune u smrti i nestaje. Udahnuo mu je svoj dah- dah Boga koji je vječan. Stoga je i čovjek stvoren za vječnost. Ipak, grijeh koji počinismo okreće život prema smrti. Pa kako čovjek ne bi nestao, Bog je na križu preobrazio i smisao smrti. Smrt koja je čovjeka prikovala uzase, sada pred Kristovim uskrsnućem uzmiče. Zato Pavao i piše Korinćanima: „Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Žalac je smrti grijeh,…“ Smrt je pobijeđena i od konačnog stanja zarobljavalja čovjeka, baš kao i sve drugo u životu, preobrazila se. Božja milost je promijenila stanje čovjeka u smrti: čovjek umiranjem ne nestaje, već se njegov život umiranjem preobražava!
Za razumjeti govor o smrti, treba se vratiti na početke stvaranja. Stvaranje bih gledao stoga najprije u razdjelnici naravnog i nadnaravnog reda. U naravnom redu stvari, u svijetu kojeg je Bog stvorio i podložio prirodnim zakonima, smrt je bila zasigurno dio toga reda. Bila je nužnost za razvoj života. Nedavno, sadeći sa svojima češnjak, gledao sam u svaki češanj i promišljao sam o čudu života: od jednog malog češnja, nastaje desetak novih. Stari češanj je nestao, ali svaki novi nosi jedan potpuni život češnjaka u sebi. Život se češnjaka podijelio, nestao je češanj koji je bio sjeme postavljeno u zemlju, ali se smrću umnožio u novim češnjacima. Ta životna energija se raspala u jednom češnju, da bi se umnožila u novom životu, u više češnjeva, u onom što shvaćamo kao češnjak.
Češnjak nema svijest o tome da postoji. Nema ono što ima čovjek. Njemu je smrt nužnost za novo umnažanje života. To nestajanje jednog češnjaka pokazuje veliku moć života nad smrću: smrt je umnožila život. Za stvaranje novog života u naravnom redu stvari, potrebno je napraviti prostor novom životu. Duhovnim riječnikom kazano, potrebno je da nešto nestane- umre kako bi novo počelo živjeti.
Čovjek u naravnom redu
Što je s čovjekom? Čovjeka Bog nije stvorio za umiranje. Stvorio ga je nepodložna smrti. Izdigao ga je iznad svega stvorenoga, iznad naravnog reda stvari. U stvaranju čovjeka Bog je čovjeku udahnuo svoj život, oživio ga je svojim Duhom, dao mu je svijest o svojem životu, osobnosti, udahnuo mu je ljubav, svoju ljubav koja ga identificira u ovom svijetu. Bog je čovjeku dao jedan oblik života koji nije trebao biti podložan smrti. Čovjek ne može sebe umnožiti poput češnjaka u ovom svijetu. Nestati da se utopi u životu zemlje. Čovjek je puno više od životne energije jednog češnjaka. Čovjek ima ime, ima svoju osobnost, shvaća kako nešto prolazi, može sanjati, može razmišljati o Bogu, može stvarati i upravljati svijetom. U čovjeku je jedan drugačiji životu, plemenitiji. Stoga, Bog nije dopustio da smrt samo raznese čovjeka poput neke energije u zemlju, da od mene raste trava.
S druge strane, čovjek je stvoren u svojem tijelu- materiji. Njegovo tijelo, nepodložno smrti u izvornom obliku, ipak je materija. Onog trenutka kada je čovjek napravio prvi grijeh, odlučio okrenuti leđa Bogu, Bog ga je prepustio naravnom redu stvari. Kada je izišao iz Raja, čovjek je istupio iz stanja svoje besmrtnosti i kročio u naravni red stvari, u prirodu u kojoj je smrt nužnost, u kojoj su sva tijela podložna smrti i umiranju. Sva materija je u naravnom redu stvari podložna promjeni, a za promjenu je nužno umiranje, pa to isto vrijedi i za ljudsko tijelo.
U naravnom redu stvari, prirodni zakoni su čovjeka podložili smrti. Grijehom je odbacio svoju besmrtnost, a smrt postaje ključno čovjekovo ograničenje. Čovjek ostaje zarobljen u Šeolu, pred vratima pakla čeka svoj Sud, jer premda je njegova materija podložna smrti, duša nije. Pogođena prirodnim zakonima umiranja, duša po smrti ostaje bez tijela, bez sebe na neki način, te bez svoga tijela pati, užasno pati, jer duša bez tijela nije potpuna. To je jedan život u kojem je duši amputirano tijelo. To je doista pakao. Čovjek je osudio samoga sebe na smrt i njoj se više ne može otrgnuti.
Bog ipak nije čovjeka stvorio za umiranje. Nije ga stvorio da bi ga uništio. Stoga je i pomisao na smrt čovjeku strašna, jer mu nije prirođena, nije stvoren za nju. Smrt, koja je jednom češnjaku dio života, čovjeku nije. Ono što jedan češnjak ne razumije jest nestajanje koje nastaje smrću. Smrt čovjeku stvara aluziju na nestajanje sa ovoga svijeta i to je zapravo ono što je čovjeku strašno. Zar ću nakono svega nestati? Neće me biti?
Milost prodire u naravni red
Bog, koji je čovjeka stvorio jer ga je želio, jer ga voli, ipak ne želi čovjeka prepustiti smrti. Svojom milošću intervenira u narvavnom redu stvari. Intervenira kako bi promijenio narav smrti u čovjekovu životu. I učinio je to u vremenu kako čovjek zarobljen smrću ne bi trebao čekati Posljednji sud za razumjeti čeka li ga nestajanje u energiji ili svjestan život u zajedništvu s Bogom. Čovjek i dalje prolazi kroz smrt, ali ne treba čekati Posljednji Sud kao osuđenik na nestajanje, već kao onaj koji je spašen.
Milost Božja s križa, preobrazila je smrt. Ovo je jedna preobrazba izvan vremena. Ali kako djeluje milost u vremenu? Čovjek je jedino biće koje shvaća vrijeme i shvaća ga kroz gibanje i promjenu. Kroz preobrazbu materije prije svega. Ono što smrt čini u naravnom redu sa materijom- uništava jedan oblik života da bi se isti umnožio, u duhovnom redu stvari, Bog mijenja na sličan način intervencijom u smrti. Potrebno je umrijeti u sebi, kako bi milost Božja stvorila nov život u čovjeku. Umiranje u sebi nije tjelesno nestajanje, već nutarnja preobrazba zla u dobro preko ljubavi. Čovjek prima od Boga ljubav kako bi ono što on sam ne može, napravio Bog uz čovjekovo sudjelovanje. Tako se narav, svojevrsnim umiranjem u sebi ne poboljšava, već umire i umiranjem se preporađa, preobražava. Ista je narav, isti je čovjek, ali su drugačije nutarnje sklonosti. Sklonost prema dobru nadjačava sklonost prema grijehu. Možemo shvatiti kako je smrt i prije same tjelesne smrti prisutna u životu čovjeka. Zapravo je nužna za napredovanje, preobražavanje, usavršavanje, jer za nešto novo u biću, potrebno je odstraniti staro ili ga potpuno promijeniti.
Milost sada preobažava narav smrti. No, milost je ljubav Boga koja nam se daruje besplatno. Kako možemo povezati smrt i ljubav? Prije svega, život po ljubavi nastaje, po ljubavi se razvija, ali kada nastupi smrt, po milosti- po ljubavi Boga, život se nastavlja. Smrt se dakle od ljubavi odvojiti ne može, baš kao što bi suludo bilo odvojiti ljubav od života. Ljubav je plodna u životu, ali je u raznim oblicima protkana smrću.
Gledamo li u smrt kroz prizmu duhovnog života, onda ćemo shvatiti kako se umiranjem u sebi, mrtvljenjem, pokorom, zapravo pročišćava ljubav u nama. Odbacuju se želje koje će nas odvesti u trajnu smrt, u pakao. Netko će kazati kako je ovo povezivanje smrti i ljubavi neprirodno. Ipak, kada nekoga volite i povrijedite ljubav te osobe, često čujemo: “Radije bi da sam umro nego tako postupio.“ Ova dramatizirana izjava o ljubavi, zapravo ne neki način potvrđuje ono o čemu pričamo: postoji puno dublja poveznica smrti i ljubavi.
Smrt u ljubavi postaje plodna po ljubavi, otvara prostor za novi način života, nove navike i postupanja. Po ovome shvaćamo kako, premda Bog nije predvidio smrt za čovjeka, preobražava smrt na takav način da se po smrti, po umiranju, čovjek pripravlja za vječni život. Bog je smrt preobrazio u mogućnost čišćenja duše i ljubavi u njoj, te mogućnost priprave za ulazak u nebo, gdje se nalazi samo ljubav- i ništa drugo! Smrt i umiranje u životu postaju pročišćavajući kada milost djeluje u čovjeku. Onaj koji slijedi taj put duhovnog umiranja za života, sprema se da nakon smrti Sud čeka kao onaj koji je sigurno spašen.
Čemu onda smrt?
Čemu onda smrt? Radi spasenja! Bog je nas stvorio za vječni život, a grijeh i zlo zatvaraju tu mogućnost i vode nas u propast- u vječnu smrt, u nestajanje. Osim toga, kada bi čovjek sa svojim grijesima živio vječno, onda bi mu se život doista činio paklom. Živjeti vječno s grižnjom savjesti- to bi bio pakao! Bog radi preobrazbu smrti, pa sama smrt postaje sredstvo preobrazbe života za vječni život- za uskrsnuće.
Unatoč Božjoj intervenciji, u nama i dalje tinja strah od smrti. Jedan prirodni strah od konačnosti. Može li se strah od smrti pobijediti u vremenu? Moguće je, ali jedino kada bi se umiralo više od jednoga puta; jedino kada bi umiranje postala navika. Na grobu Ivana Dunsa Škota pisalo je: „semel sepultus bis mortuus” (dvaput je umro prije nego je ukopan). Time se htjela naglasiti njegova spremnost umiranja za života, umiranja u sebi samome puno prije tjelesne smrti.
Potrebno je dakle, stvarati naviku umiranja za života, kako bi se smrt dočekala mirno, spremno. Ovo umiranje, za života pretpostavlja sposobnost odustajanja od vlastitih želja, sposobnost žrtvovanja svojih planova, sposobnost da u životu napustimo ono što smo sami isplanirali u korist drugoga, u korist Božje volje u konačnici. Ovo umiranje predstavlja sve ono što jedan češnjak u zemlji ne može. On živi koliko može i nestaje kada ne može živjeti u okolini.
Ovo „umiranje u sebi” nazivamo često i mrtvljenje- umrtvljivanje naših sklonosti koje nas uvode u grijeh ili umrtvljivanje nečeg što bi moglo biti nama na korist, na način da odustajemo od koristi za sebe i žrtvujemo to radi drugog. Tako je izvanredno umiranje moguće primjerice u jednom prijateljstvu gdje ću radije zašutjeti nego govoriti, ili kada neću prigovarati već popravljati pogreške drugih,… Niz je načina koji nas dovode u prostor umrtvljivanja sklonosti- u prostor duhovnog umiranja.
Ovo duhovno umiranje zapravo pokazuje koliko smo gospodari svoga života i koliko ga želimo usmjeriti Bogu. Pokazuje i sposobnost čovjeka da živi dobro, a svaki koji dobro živi- dobro i umire. Mirno umire.
S druge strane, sve ovo upućuje da čovjek živi i nakon smrti; da i nakon smrti može svoj život komunicirati. Prije svega Bogu. Stoga Dušni dan potiče na molitvu za mrtve, na jednu komunikaciju koju s njima ostvarujemo preko Boga. Bogu upućujemo molitve za pokojne da ih primi k sebi, da ih stavi u prostor vječnoga, da vrijeme i grijeh više nemaju utjecaja na njih, da s Bogom žive vječno.
Komuniciranje pokojnih ne ide izravno. Ide samo po milosti koja smrtnog čovjeka stavlja u položaj spašenoga. Ide po Isusu Kristu, po kojem je milost prodrla u naravni red kako bi Bog intervenirao u čovjekovoj smrtnosti. Nakon Isusova uzašašća na nebo, vrata se neba otvaraju po Kristu svima. Tko god želi ući u nebo, treba kročiti kroz vrata neba- kroz Krista. Kroz Kristovu žrtvu na križu. Onaj koji prođe kroz ta vrata, pritjelovljuje se Kristu uskrslome. Krist, koji je uskrsnuo u svom tijelu i duši, sada od tijela oblikuje jedan prostor pritjelovljenja onih koji su tražili Boga u svom životu. Njegovo Tijelo, tijelo uskrsloga, kojeg nazivamo Crkvom, postaje tijelo u kojeg se unosi svaka duša željna Boga. To Tijelo daje životu pokojnika ono što im je smrt oduzela: do Posljednjeg suda i uskrsnuća na vječni život, svi imaju prigodu primiti Tijelo Kristovo i ono će primiti njih nakon smrti kako bi duša bila opet vezana uz tijelo, kako bi se vratila u svoje stanje u kojem je osoba stvorena- duša i tijelo.
One koji su pritjelovljeni Kristu po smrti, moguće je komunicirati po žrtvi Isusa Krista koju slavimo u misi. Po Kristu, i s Kristom i u Kristu, moguće je moliti za svoje pokojne, za njihovo spasenje. Smrt je po Kristu pobijeđena, izgubila je svoj žalac. Pokojni i dalje žive u Bogu. To su oni koji su svojim životom tražili Boga. Žive i dalje jer samo živi mogu slaviti Boga.