Slavlje jubileja preuzeto je iz židovske tradicije, kao spomen na Kristovu otkupiteljsku ulogu u spasenju. U židovskoj tradiciji svaka pedeseta godina slavila se vanjskim slavljima i običajima, poput povrata založene zemlje prvim vlasnicima.
Dikasterij za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života za jubilej navodi:
»Jubilej je godina pomirenja, obraćenja i sakramentalne pokore i, samim time, solidarnosti, nade, pravde, predanog zalaganja u služenju Bogu u radosti i miru s braćom. Nazvan je »Svetom godinom« ne samo zato što započinje, odvija se i zaključuje svečanim svetim obredima, nego i zato što ima za cilj promicati svetost života. Ustanovljen je zato da ojača vjeru, potakne djela solidarnosti i bratskoga zajedništva u Crkvi i društvu, da pozove i potakne vjernike na iskrenije i dosljednije ispovijedanje vjere u Krista jedinoga Spasitelja. «
Izvorište jubileja
Riječ jubilej dolazi od hebrejske riječi „jobel“ koja označava ovna, ovnovski rog, odnosno trubu. U tradiciji židovskoga naroda, svaka sedma godina je bila „subotnja“ godina, što je prizivalo u sjećanje svetost subote za Židove te Božje stvaranje svijeta u šest dana i dan odmora sedmoga dana. Kada bi se ispunilo sedam uzastopnih subotnjih godina, što je vremenski period od četrdeset i devet godina, nastupila bi pedeseta, odnosno sveta ili jubilejska godina:
„Nabroj sedam sedmica takvih godina, sedam puta sedam godina. Sedam sedmica godina iznosit će ti četrdeset devet godina. A onda zaori u trubu. Tu pedesetu godinu proglasite svetom. To neka vam bude jubilej, oprosna godina“ (Lev 25, 8-9a; 10).
Za vrijeme svete godine, Židovi su trebali pokazati milosrđe i socijalnu pravdu koja je tako postala neizostavan korektiv za vraćanje sklada i pravde u zemlji Izrael: kuća i zemlja morali su biti otkupljeni i vraćeni svojim vlasnicima, kao što su trebali biti otkupljeni i vraćeni svojoj obitelji oni koji su bili u ropstvu.
Baština
Povrtak na zemlju i baštinu svojih otaca imao je posebno značenje za Izraelca. Naime, zemlja koju su dobili u baštinu podsjećala ih je na to kako su dolaskom u Obećanu zemlju nakon lutanja po pustinji od Gospodina dobili sve. Dobili su zemlju koju su drugi obrađivali, kuće u kojima su drugi stanovali,… To ih je podjećalo kako je sva njihova baština plod milosti Jahve, pa ih je zemlja i sve na njoj vraćalo Bogu. Zapravo, bez Boga bili bi bez svoje baštine, pa je logično kako ih je povratak na baštinu podsjećao kako zapravo Bog treba biti jedina njihova baština.
Stoga u Knijzi Izlaska čitamo najprije o obećanju Abrahamu na koje podsjeća Mojsije u svojim vapajima: “3Sjeti se Abrahama, Izaka i Izraela, slugu svojih, kojima si se samim sobom zakleo i obećao im: ‘Razmnožit ću vaše potomstvo kao zvijezde na nebu i svu zemlju ovu što sam obećao dat ću vašem potomstvu i ona će zavazda biti njihova baština.’«” (Izl 32,3)
Istovremeno u Knjizi Levitskog zakona čitamo o strogim pravilima povratka na zemlju svojih otaca. Iz prve rečenice shvaćamo kako Bog opominje Izraelce da zemlja priprada Bogu, a ne njima, da im je darovana. Stoga moraju primjenjivati principe milosrđa prilikom otkupa zemlje:
“Zemlja se ne smije prodati potpuno, jer zemlja pripada meni, dok ste vi samo stranci i gosti kod mene. 24 Zato u svakome kraju gdje imate zemljišne posjede morate dopustiti otkupljivanje zemlje.
25 Ako tvoj brat zapadne u škripac te moradne prodati dio svoje očevine, neka dođe njegov najbliži izbavitelj i otkupi što je njegov brat prodao. 26 Ako nema koga da mu ga otkupi, a poslije i sâm postane imućan te stekne sredstva da je otkupi, 27 neka prebroji godine od prodaje, isplati kupcu svotu za preostalo vrijeme i vrati se na svoju očevinu. 28 Ako nema sredstava da je vrati, onda prodano neka ostane u rukama kupca do jubilejske godine. A stupivši u jubilej, neka se vrati na svoju očevinu.
29 Ako tko proda stojnu kuću u gradu zidom obzidanu, može je otkupiti dokle se ne navrši godina poslije prodaje; otkupni rok neka je, dakle, jedna godina. 30 Ako je ne otkupi u roku od godine, onda kuća u gradu zidom opasana prelazi potpuno kupcu i njegovim potomcima: ni za jubileja neka se ne vraća. 31 Ali kuće po selima što nemaju zidova oko sebe neka se smatraju kao posjedi u polju; mogu se otkupljivati. U jubileju kupac mora iz njih izići. 32 Kuće koje u levitskim gradovima pripadaju levitima mogu leviti otkupiti u svako vrijeme. 33 Ako se koji levit ne posluži svojim pravom otkupa, onda će kuća što bude prodana u gradu njegova vlasništva biti za jubileja vraćena. Jer kod Izraelaca kuće u gradovima levita njihovo su vlasništvo. 34 Neograđena zemlja oko njihovih gradova ne može se prodati, jer je ona njihovo vlasništvo za sva vremena.” (Lev 25,29-34)
Želi se naglasiti kako Izraelcu jedina prava baština treba biti Bog od kojeg je sve dobio, koji mu proviđa sve potrebno za život, Pslamist pjeva o Bogu kao o jedinoj baštini vjernika: “5 Jahve mi je baština i kalež: Ti u ruci držiš moju sudbinu. 6 Na divnu zemlju padoše mi konopi, vrlo mi je mila moja baština.” (Ps 16,5-6)
No, nije samo Bog jedina baština Izraelca, već je i Izrael baština Boga. To je narod kojeg je Bog uzeo k sebi: “8Kad je Višnji baštinu dijelio narodima, kad je razmještao sinove čovječje, odredi im međe po broju Božjih sinova:9tad Jahvu njegov narod zapade, Jakov bî njegova baština.” (Pnz 32,8-9)
Otkupljenje
Precizna pravila Jubilejske godine regulirala su i otkupninu robova. Naime, podsjećala ih je na egipatsko ropstvo iz kojeg su bili izbavljeni čudesnom Jahvinom intervencijom.
Kako se rob u pravilu otkupljivao, tako jedno od jubilejskih pravila predviđa da se onaj tko ne može platiti otkupninu za sebe, morao se obratiti nekome od najbliže rodbine da ga otkupi, a taj je bio poznat kao goèl („otkupitelj“), jer je otkupljivao članove obitelji koji su pali u siromaštvo ili ropstvo.
Za otkup bližnjih vrijedilo je slijedeće: “Ako tvoj brat zapadne u škripac i ne mogne održavati svoje odnose s tobom, primi ga; i neka s tobom živi kao stranac ili gost. 36 Ne uzimaj od njega ni lihve ni kamata. Boga se svoga boj, i neka tvoj brat živi s tobom! 37 Ne uzajmljuj mu novac na kamate niti mu lihvarski davaj svoju hranu. 38 Ja, Jahve, Bog vaš, izbavio sam vas iz zemlje egipatske da vam dadem zemlju kanaansku i budem vaš Bog.
39 Ako li tvoj brat padne u škripac dok je s tobom u urednim odnosima te se moradne tebi prodati, nemoj ga prisiliti da služi kao rob; neka bude kod tebe kao najamnik ili nadničar. 40 Neka služi kod tebe do jubilejske godine. 41 Onda neka bude slobodan da ode od tebe – i on i njegova djeca s njim; neka ide natrag svome rodu i opet zaposjedne svoju djedovinu. 42 Ta oni su moji službenici, ja sam ih izbavio iz zemlje egipatske; oni se ne smiju prodavati kao robovi. 43 Nemoj s njim grubo postupati! Boga se svoga boj! ” (Lev 25,35-43)
Postojali su propisi utvrđeni za otkup od stranaca: “Ako se stranac s tobom nastanjen obogati, a tvoj brat, u svojim odnosima prema njemu, zapadne u škripac te se proda strancu koji je s tobom nastanjen ili kojemu god potomku strančeve obitelji, 48 on ima pravo i nakon prodaje biti otkupljen. Neka ga otkupi netko od njegove braće; 49 ili neka ga otkupi njegov stric, njegov rođak ili bilo tko od njegove obitelji koji bude od njegove krvi. Ili, ako ima sredstava, neka se sam otkupi. 50 Sa svojim kupcem neka proračuna vrijeme od godine kad mu se prodao do jubilejske godine. Cijena za njegovo oslobođenje neka bude prema broju godina. Vrijeme što ga je proveo sa svojim vlasnikom neka se procijeni kao vrijeme jednog najamnika. 51 Ako ostaje još mnogo godina, neka isplati za svoju otkupninu u omjeru svoje prodajne svote. 52 A ako ostaje samo nekoliko godina do jubilejske godine, neka izračuna pa isplati za svoj otkup prema godinama službe. 53 Prema njemu neka bude kao prema najamniku koji se iznajmljuje od godine na godinu. Neka se na tvoje oči s njim ne postupa grubo. 54 Ne bude li iskupljen ovako, onda i on i njegova djeca s njim neka odu u jubilejskoj godini. 55 Jer Izraelci su moji službenici; oni su moji službenici koje sam ja izveo iz zemlje egipatske, ja, Jahve, Bog vaš.” (Lev 25,47-55)
Uzor toga otkupitelja je sam Bog, koji je otkupio Izraela iz egipatskog ropstva i vratio ga iz babilonskog progonstva u zemlju otaca.
Savršen primjer goèla-otkupitelja je sam Isus Krist koji, nakon kušnje u pustinji, proglašava „godinu milosti Gospodnje“ (Lk 4, 19) koja svoj vrhunac doživljava u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Katolička Crkva je uvela praksu slavljenja jubilejske godine, stavljajući ju u kontekst brige za spasenje duša kroz milosrđe i oprost Gospodinove otkupiteljske smrti na križu.
Slavlje Jubilejske godine u Crkvi
Počeci slavljenja Jubilejske godine u Katoličkoj Crkvi sežu do 1300. godine kada je papa Bonifacije VIII. proglasio prvi Jubilej, zamišljen kao događaj koji će se održavati svakih 100 godina. U vremenu obilježenom ratovima i bolestima, vjernici su u velikom broju hodočastili u Rim, gdje su molili na grobovima apostolskih prvaka i primali oproštenje grijeha.
Širenjem glasova o oprostu, Rim je na Božić 1299. privukao mnoštvo hodočasnika, pa je papa Bonifacije VIII. proglasio „godinu oproštenja svih grijeha“. Propisao je posjete bazilikama svetog Petra i svetog Pavla, što se kao obveza zadržalo sve do 20. stoljeća.
Kako bi vjernici imali češće prilike za sudjelovanje, papa Klement VI. skratio je razmak između Jubileja na 50 godina, a papa Urban VI. uveo je slavlje svake 33 godine, u spomen na Isusov ovozemaljski vijek. Jubilej 1450. vratio je razmak od 50 godina, dok je papa Pavao II. 1475. propisao slavlje svake 25 godina, što je ostalo pravilo do danas. Jubilej 1500., kojeg je najavio papa Aleksandar VI., uveo je obred otvaranja Svetih vrata na bazilikama, tradiciju koja se i danas prakticira.
Uz redovite Jubileje (zbog političkih i ratnih okolnosti izostale su 1800., 1850. i 1875.) slavile su se i izvanredne Jubilejske godine, poput one 1933. u povodu 1900. obljetnice otkupljenja ili Godine milosrđa 2025. koju je proglasio papa Franjo.
Jubilej 2025., s geslom „Hodočasnici nade“, otvoren je 24. prosinca 2024. godine. Pretpostavlja se da je na prvi Jubilej stiglo najmanje dva milijuna vjernika, a za Jubilej 1350. više od milijun i pol hodočasnika. Za Jubilej 2025. je samo u prva dva tjedna kroz Sveta vrata bazilike svetoga Petra prošlo preko pola milijuna hodočasnika, a kroz cijelu jubilejsku godinu se očekuje da će ta brojka narasti na preko 30 milijuna.
