U ono vrijeme: posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.« Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.

(Lk 1, 26-38)

________________________________________

𝐏𝐫𝐞𝐬𝐯𝐞𝐭𝐨 𝐓𝐫𝐨𝐣𝐬𝐭𝐯𝐨- 𝐧𝐨𝐯𝐨 𝐨č𝐢𝐭𝐨𝐯𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐁𝐨𝐠𝐚

„𝐊𝐚𝐤𝐨 ć𝐞 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐩𝐫𝐢𝐣𝐞ć𝐢 𝐮 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐚𝐤𝐨 𝐁𝐨𝐠 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐮š𝐚𝐨 𝐮 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚? 𝐊𝐚𝐤𝐨 ć𝐞 𝐨𝐬𝐭𝐚𝐯𝐢𝐭𝐢 𝐬𝐦𝐫𝐭𝐧𝐨 𝐫𝐨đ𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐚𝐤𝐨 𝐬𝐞 𝐩𝐨𝐧𝐨𝐯𝐨 𝐧𝐞 𝐫𝐨𝐝𝐞 𝐮 𝐯𝐣𝐞𝐫𝐢 𝐮 𝐧𝐨𝐯𝐨 𝐫𝐨đ𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐣𝐞 𝐁𝐨𝐠 č𝐮𝐝𝐞𝐬𝐧𝐨 𝐢 𝐧𝐞𝐩𝐨𝐣𝐦𝐥𝐣𝐢𝐯𝐨 𝐝𝐚𝐫𝐨𝐯𝐚𝐨 𝐤𝐚𝐨 𝐳𝐧𝐚𝐤 𝐬𝐩𝐚𝐬𝐞𝐧𝐣𝐚 𝐨𝐝 𝐃𝐣𝐞𝐯𝐢𝐜𝐞?“ Ovim riječima sveti Irenej Lionski govori o Djevici kao o začetnici novoga odnosa Boga i čovjeka kojim Bog želi prožeti na jedan osobniji način sve naše odnose. Bog želi učiniti nas svojom djecom, želi biti dijelom naših života na jedan osobit način i taj novi početak kreće s Marijom.

Što nam po Mariji otvara ovaj novi odnos s Bogom? Prisjetimo se odnosa Boga i izabranog naroda u Starom Zavjetu. Bog se očitovao kao Jahve, Adonai, Elohim, El Šadaj,…, ali uvijek kao 𝐣𝐞𝐝𝐚𝐧 𝐁𝐨𝐠. Svoj odnos s narodom Hebreja uvijek nastojao oblikovati po principu: On je Bog Otac, a narod je dijete o kojem Otac skrbi. Kada se pojavljivao u narodu, činio je to u obaku, sjenom nad Šatorom Saveza. Sveti oblak- shekinah, bio je vidljiv znak Božje prisutnosti. Oblak je istovremeno označavao Božju prisutnost, i istovremeno je skrivao Boga. Bog je i dalje ostajao nevidljiv. Kasnije, o Gospodinovu preobraženju, Bog se pojavio u oblaku na Taboru zasjenivši Petra, Ivana i Jakova. U događaju navještenja, anđeo je rekao Mariji: „Duh Sveti sići će na te i sila ćete Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.“ Anđelove riječi tako ostaju u potpunosti u starozavjetnom religioznom shvaćanju, ali ga istovremeno nadilaze. Prije svega podsjećaju na riječi proorka Natana: „Ja ću njemu biti otac, a on meni Sin“, ili na riječi Psalma 2: „𝐓𝐢 𝐬𝐢 𝐬𝐢𝐧 𝐦𝐨𝐣, 𝐝𝐚𝐧𝐚𝐬 𝐭𝐞 𝐫𝐨𝐝𝐢𝐡.“

Iz svega sa razumije kako Bog nije neki osamljeni lik, već se shvaća preko odnosa: Otac- Sin, odnosa koji je čista ljubav, uosobljena ljubav Duha Svetoga. Tako se po ovom događaju Trojstveno otajstvo počinje razvijati otkrivajući Boga po odnosu unutar sebe kao Jednog Boga i Tri Božanske Osobe. Bog je jedna, ali su tri božanske Osobe: Otac, Sin koji se ima roditi, Duh Sveti kojim Bog želi prožeti sve naše odnose, ući u život svakoga na intiman način. Jer Bog je Ljubav i tu ljubav Bog želi prenositi u svakog od nas. Želi nas osjeniti svojim Duhom i u toj ljubavi nudi se svakom čovjeku nakon Pedesetnice.

𝐑𝐚𝐝𝐨𝐬𝐭 𝐣𝐞 𝐩𝐥𝐨𝐝 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐭𝐢

«Chaîre kecharitomene, ho Kyrios meta sou», „𝐑𝐚𝐝𝐮𝐣 𝐬𝐞, 𝐩𝐮𝐧𝐚 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐭𝐢, 𝐆𝐨𝐬𝐩𝐨𝐝𝐢𝐧 𝐣𝐞 𝐬 𝐭𝐨𝐛𝐨𝐦” (Lc 1,28). Ovo su riječi koje je arkanđeo Gabrijel izrekao Mariji. Na prvi pogled ovaj pozdrav 𝐜𝐡𝐚𝐢𝐫𝐞- 𝐫𝐚𝐝𝐮𝐣𝐞 𝐬𝐞, djeluje kao normalan pozdrav korišten u grčko okruženju. Ipak, čita li se pažljivo Sveto Pismo, ove riječi imaju puno dublje značenje. Ove se riječi koriste četiri puta u grčkom prijevodu Staroga Zavjeta i to svaki put u kontekstu najave dolaska Mesije (cf. Sof 3, 14; Jl 2,21; Za 9,9; Tuž 4,21). Budući da se ovim riječima navješćuje dolazak Mesije, te su riječi zapravo jedan poziv na radost, kojima se navješćuje kraj tuge na ovom svijetu u životu kojeg limitiraju patnja, smrt, zlo, tama zla koja se predstavlja krao svjetlo dobra, itd. Ovo je zapravo pozdrav Radosne vijesti koju zapravo donosi evanđelje.

Zašto se Mariju poziva na radost? Odgovor nalazimo u drugom dijelu pozdrava: „Gospodin je s tobom”. Prorok Sofonija ove riječi pojašnjava: „𝐉𝐚𝐡𝐯𝐞, 𝐤𝐫𝐚𝐥𝐣 𝐈𝐳𝐫𝐚𝐞𝐥𝐨𝐯, 𝐮 𝐬𝐫𝐞𝐝𝐢𝐧𝐢 𝐣𝐞 𝐭𝐯𝐨𝐣𝐨𝐣! 𝐍𝐞 𝐛𝐨𝐣 𝐬𝐞 𝐯𝐢š𝐞 𝐳𝐥𝐚! 𝐔 𝐨𝐧𝐚𝐣 𝐝𝐚𝐧 𝐫𝐞ć𝐢 ć𝐞 𝐬𝐞 𝐉𝐞𝐫𝐮𝐳𝐚𝐥𝐞𝐦𝐮: »𝐍𝐞 𝐛𝐨𝐣 𝐬𝐞, 𝐒𝐢𝐨𝐧𝐞! 𝐍𝐞𝐤𝐚 𝐭𝐢 𝐧𝐞 𝐤𝐥𝐨𝐧𝐮 𝐫𝐮𝐤𝐞! 𝐉𝐚𝐡𝐯𝐞, 𝐁𝐨𝐠 𝐭𝐯𝐨𝐣, 𝐮 𝐬𝐫𝐞𝐝𝐢𝐧𝐢 𝐣𝐞 𝐭𝐯𝐨𝐣𝐨𝐣, 𝐬𝐢𝐥𝐧𝐢 𝐬𝐩𝐚𝐬𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣!” Ovaj odlomak u kojem stoji kako je Bogu u sredini tvojoj doslovno se prijevodi kao 𝐁𝐨𝐠 𝐣𝐞 𝐮 𝐭𝐯𝐨𝐦 𝐤𝐫𝐢𝐥𝐮. Premda je Sofanija htio podsjetiti na prebivanje Boga u šatoru saveza koji se nalazi u sredini tabora u pustinji kada je narod odlazio iz Egipta, ove se riječi doslovno mogu primijeniti na Gabrijelovu najavu Mariji (Lk 1,31): „Začet ćeš (u krilu svome).” Marija se javlja kao kći sionska koja će u svom krilu začeti Gospodina, postati će nov kovčeg saveza, mjesto stvarnog božjeg prebivanja.

U ovom anđeoskom pozdravu Marija se naziva „punom milosti”. U grčkom jeziku izraz „𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐭”, 𝐜𝐡𝐚𝐫𝐢𝐬, ima isti korijen kao i riječ „radost”. Ovo nam pojašnjava stvari vezane i uz naš život koje ovdje pronalazimo u Mariji: 𝐫𝐚𝐝𝐨𝐬𝐭 𝐝𝐨𝐥𝐚𝐳𝐢 𝐨𝐝 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐭𝐢, š𝐭𝐨 𝐡𝐨ć𝐞 𝐤𝐚𝐳𝐚𝐭𝐢 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐣𝐞 𝐭𝐚 𝐫𝐚𝐝𝐨𝐬𝐭 𝐩𝐥𝐨𝐝 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐠 𝐳𝐝𝐫𝐚𝐯𝐨𝐠 𝐨𝐝𝐧𝐨𝐬𝐚 𝐬 𝐁𝐨𝐠𝐨𝐦, 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐦 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐧𝐨𝐠 𝐨𝐝𝐧𝐨𝐬𝐚 𝐬 𝐧𝐣𝐢𝐦𝐞, 𝐩𝐨 𝐤𝐨𝐣𝐞𝐦 𝐬𝐞 𝐯𝐢𝐝𝐢 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐣𝐞 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐳𝐚𝐩𝐫𝐚𝐯𝐨 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨 𝐩𝐫𝐞𝐛𝐢𝐯𝐚𝐥𝐢š𝐭𝐞 𝐃𝐮𝐡𝐚 𝐒𝐯𝐞𝐭𝐨𝐠𝐚, 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐞 𝐮 𝐝𝐮š𝐮 𝐩𝐥𝐚𝐳𝐦𝐢𝐫𝐚, 𝐮𝐩𝐫𝐢𝐬𝐮𝐭𝐧𝐣𝐮𝐣𝐞 𝐩𝐨 𝐝𝐣𝐞𝐥𝐨𝐯𝐚𝐧𝐣𝐮 𝐁𝐨𝐠𝐚. Marija je stoga jedno stvorenje koje na jedinstven način otvara vrata svoga života Stvoritelju, stavljajući sav svoj život u njegove ruke, bez ograničenja, potpuno. Marija kao da živi od te radosti, jer ono što je u svijetu čeka daleko je od radosti. To je vidljivo po njenom stavu slušanja Gabrijela, po tome što je u stanju prihvatiti ponudu koja od njega dolazi, koja bi druge ljude uplašila. Marija se ne plaši, ona se preispituje. Za razliku od nje Zaharija, otac Ivana Krstitelja, strahuje pred pojavom anđela.

Ovakav put predanja Bogu koji pretpostavlja potpunu otvorenost duše Bogu i njegovo djelovanje u njoj, pretpostavlja također i element tame. Odnos čovjeka i Boga ne poništava udaljenost između Stvoritelja i stvorenja. Riječ je o dubinama stvarnosti koje nisu dohvatljive čovjekovu shvaćanju, o situacijama koje nadilaze mogućnosti razumijevanja, bilo da je riječ o zlu, bilo o dobru. Taj nedostatak svjetla u shvaćanju stvarnosti, svojevrsna je tama koja u koju ulazi duša predana Bogu. Ta tama u koju se upada, uvodi zasigurno život u svojevrsnu neizvjesnost, a to podrazumijeva da, ili sve uzimaš u svoje ruke, ili sve predaješ drugome- Bogu, da te vodi putovima života. 𝐏𝐫𝐞𝐝𝐚š 𝐥𝐢 𝐁𝐨𝐠𝐮 𝐬𝐯𝐨𝐣 ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐮 𝐫𝐮𝐤𝐞, 𝐩𝐨č𝐢𝐧𝐣𝐞š 𝐩𝐫𝐢𝐡𝐯𝐚ć𝐚𝐭𝐢 𝐬𝐯𝐞 𝐬𝐢𝐭𝐮𝐚𝐜𝐢𝐣𝐞 𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐮𝐥𝐚𝐳𝐢š, 𝐣𝐞𝐫 𝐬𝐯𝐚𝐤𝐮 𝐫𝐚𝐳𝐮𝐦𝐢𝐣𝐞š 𝐩𝐫𝐞𝐤𝐨 𝐛𝐫𝐢𝐠𝐞 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐨 𝐭𝐞𝐛𝐢. Ili bolje, ne razumiješ situaciju kroz koju prolaziš, ali znaš sigurno da se Bog brine o tebi. Ta nadnaravna sigrunost koja nadilazi sposobnosti razumijevanja, daje ti snagu da prihvatiš sve. Ovo je preduvjet da prihvatimo i ono što ne odgovara našim željama, a to se u tami redovito događa, baš kao što to prepoznajmeo preko ljudi koji su odgovorili na Božji poziv: ono što je Bog tražio od njih, nije im uvijek bilo po volji. Upravo na takve je situacije mislio starac Šimun kada je Mariji u Hramu govorio kako će joj mač boli probosti srce.

Svaki od nas u životu na svoj način može pronaći svijetle trenutke, baš kao i one koji djeluju kao da u njima Boga nema. Njegova tišina opterećuje naše srce kada se njegova volja ne podudara s našom, s onim za čime žudimo. Ipak, kada posve svoj život stavimo u ruke Bogu, poput Abrahama, poput Marije, tada polako izlazimo iz vlastitih životnih projekata i slijedimo Božje poticaje jednom sigurnošću i mirom u postupanju koje kao da nisu od nas samih.

𝐍𝐮𝐭𝐚𝐫𝐧𝐣𝐞 𝐨𝐩𝐡𝐨đ𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐬 𝐁𝐨𝐠𝐨𝐦

Otkuda Mariji tolika sigurnost u prihvaćanju volje Boga? Poslušajmo riječi iz evanđelja. Na pozdrav anđela Marija se „smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav.” Marija razmišlja o riječima anđela. Ovo razmišljanje, u grčkoj verziji prenosi se kao riječ „dielogizeto”, riječ koja je oblikovala izraz „𝐝𝐢𝐣𝐚𝐥𝐨𝐠.” To znači samo kako je Marija imala ozbiljan odnos s Bogom, odnos dubokog dijaloga, razgovora s Bogom i razmišljanja o svemu. Drugim riječima, molitva Marijina bila je temelj zdrava odnosa s Bogom, a molitva je izvirala iz njezina srca, iz njezine ljubavi i poniznosti pred Gospodinom.

Nakon početne smetenosti kod Marije se javlja nutarnje razmišljanje o anđelovu pozdravu. Prisjetimo li se susreta Zaharije i anđela, nakon početnog iznenađenja, Zahraija se prepao. Spopao ga je strah. Mariju prvotni strah ne zaustavlja, već nastavlja tragati za shvaćanjem anđelovih riječi. Ona razmišlja, ulazi u dijalog (sa samom sobom, u sebi) što ima značiti pozdrav anđela. Time se očituje jedna karakterna crta Marija, koju ćemo sresti dvaput u evanđeljima: nutarnje ophođenje s Bogom. Drugi znak molitve i duboka odnosa s Bogom u nutrini Marije, nalazimo priliko rođenja Isusova, nakon adoracije pastira, veli se kako je Marija sve „pohranjivala u svom srcu, razmišljajući o svemu u svom srcu.

Na grčkom se za ovaj trenutak koristio izraz 𝐬𝐲𝐦𝐛𝐚𝐥𝐥𝐨𝐧. Njega bismo mogli prevesti kao „𝐮 𝐳𝐚𝐣𝐞𝐝𝐧𝐢š𝐭𝐯𝐮, 𝐬𝐣𝐞𝐝𝐢𝐧𝐣𝐞𝐧 𝐬 𝐧𝐞𝐤𝐢𝐦, 𝐳𝐝𝐫𝐮ž𝐞𝐧 𝐬 𝐧𝐞𝐤𝐢𝐦.” Marija se dakle ne prepušta jednom površnom prvom pogledu na stvari koje joj se događaju, nego o svemu razmišlja, pokušavajući u sebi pronaći dublje shvaćanje svega. A ovakvo razmišljanje ide uvijek samo preko molitve. To su trenuci koji čovjeka paradoksalno dovode do toga da razumije kako ne shvaća stvari koje mu od Bog dolaze, ali ih prihvaća svojim srcem. Stoga je Elizabeta naziva blaženom jer je povjerovala, jer je prihvatila Božju ponudu, jednu ponudu koju do kraja sigurno nije razumjela. Stoga i sigurnost u djelovanju čovjeka koji se na Boga oslanja dolazi od odnosa s Bogom, izvire iz molitve, a ne od čistog umovanja koje nije u stanju razumjeti sve što Bog čovjeku nosi.

𝐏𝐮𝐬𝐭𝐢𝐭𝐢 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐮 𝐬𝐯𝐨𝐣 ž𝐢𝐯𝐨𝐭

Za ovo nutarnje ophođenje s Bogom, potrebno je nešto što može iznenaditi: potrebno je Boga pustiti u svoj život. Može izgledati čudno, ali Bog time pokazuje kako i koliko čovjeka voli i poštuje. Ništa od Boga u čovjekov život ne ulazi bez privole čovjeka. Kod navještenja, anđeo je donio ponudu Boga, ali je čekao na Marijin odgovor. Marija je anđelu odgovorila razmišljanjem: „Kako će to biti kada ja muža ne poznajem?“ Marija je položila zavjet djevičanstva, sklopila zaruke čime se obvezala Josipu na vjernost, istovremeno je dobila zaštitnika svoga djevičanstva. Ona ne vidi puta da na način bračnog odnosa postane majka Mesije. Anđeo joj potvrđuje da neće postati majka uobičajenim putem, nakon što je Josip odvede kući, nego „osjenjivanjem Duha Svetoga“. Izričito potvrđuje svoje riječi: „𝐁𝐨𝐠𝐮 𝐧𝐢š𝐭𝐚 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐧𝐞𝐦𝐨𝐠𝐮ć𝐞.“

Odgovor: „Neka mi bude po tvojoj riječi“, zapravo je „da“ čovjeka Bogu. Bog time ulazi u čovjekov svijet na jedan drugačiji način. Ne treba zaboraviti kako je Marija zasigurno puno prije razmišljala o Bogu. Bila je žena molitve, žena koja je u svojim mislima prebirala o Božjem djelovanju u svom narodu. Riječ Božja je bila puštena u nju najprije molitvom, razmatranjem Božje riječi. Sada je Riječ po Duhu ponovo ušla u njezin život i očovječila se, postala jednim od nas.

Kako bi Riječ Božja, milost, postala djelatnom, živom u nama, potreban je čovjekov slobodan pristanak na ponudu Boga. Tu ponudu čovjek mora prije svega prepoznati u sebi, u svojoj nutrini. Za ovo prepoznavanje potrebno je često „druženje“ s Riječi, no to nije dovoljno. Mnogi dobro poznaju Sveto Pismo, mnogi su često u crkvi, često primaju sakramente, ali Riječ Božja u njima nije živa. Ili ne prepoznaju ponudu Boga u svom srcu za konkretne životne situacije, ili odbijaju pristati na realizaciju tih ponuda. Po Mariji i Josipu vidimo kako ova „ponuda Boga“ nije lagana. Podrazumijeva niz tegoba koje čovjeka imaju stići, ali ustrajnim oslanjanjem na Boga u ispravnom življenju, ta se milost realizira u čovjeku. No, bez pristanka čovjeka, ne ide ništa. Naravno, za prepoznati ovu ponudu najprije valja 𝐢𝐦𝐚𝐭𝐢 𝐬𝐫𝐜𝐞 𝐳𝐚 𝐁𝐨𝐠𝐚, 𝐝𝐣𝐞č𝐣𝐞 𝐬𝐫𝐜𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐮 𝐧𝐞𝐯𝐢𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐭𝐫𝐚ž𝐢 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐨𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐣𝐞 𝐢𝐬𝐩𝐫𝐚𝐯𝐧𝐨. 𝐁𝐨𝐠 𝐭𝐚𝐤𝐨 𝐩𝐨 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐮 𝐮𝐥𝐚𝐳𝐢 𝐮 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐮. 𝐊𝐮𝐜𝐚 𝐧𝐚 𝐯𝐫𝐚𝐭𝐚 𝐬𝐫𝐜𝐚, 𝐤𝐚𝐨 𝐤𝐨𝐝 𝐌𝐚𝐫𝐢𝐣𝐞. 𝐏𝐨𝐭𝐫𝐞𝐛𝐧𝐚 𝐦𝐮 𝐣𝐞 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐬𝐤𝐚 𝐬𝐥𝐨𝐛𝐨𝐝𝐚. 𝐒𝐥𝐨𝐛𝐨𝐝𝐧𝐨 𝐬𝐭𝐯𝐨𝐫𝐞𝐧𝐚 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚, 𝐁𝐨𝐠 𝐧𝐞 𝐦𝐨ž𝐞 𝐨𝐭𝐤𝐮𝐩𝐢𝐭𝐢 𝐛𝐞𝐳 𝐬𝐥𝐨𝐛𝐨𝐝𝐧𝐚 „𝐝𝐚“ 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐨𝐣 𝐯𝐨𝐥𝐣𝐢. Stvarajući slobodu čovjeka, Bog se na neki način učinio ovisnim o čovjeku.

Sveti Bernard iz Clairvauxa, na jednoj adventskoj propovijedi ganutljivo progovara o trenutku Marijina pristanka. Nakon grijeha praroditelja čitav je svijet pomračen, pod vlašću smrti. Bog traži novi ulaz u svijet i čini to po slobodi jedne djevojke. Bernard govori kako nebo i zemlja i ovom trenutku postavljaju pitanja Mariji i na neki način zaustavljaju dah. Hoće li pristati? Hoće li raći „da“ Bogu? Ona oklijeva… Hoće li je spriječiti njezina poniznost? Možda iz poniznosti neće pristati, jer želi ostati ponizna službenica Božja? Bernard joj govori: „Samo ovoga trenutka ne budi ponizna, nego preuzetna! Daj nam svoje – da!“ To je trenutak slobodne, ponizne i velikodušne poslušnosti u kojoj se događa najveća odluka ljudske slobode!

Ovo je trenutak koji istovremeno otkriva veliku vjeru i ljubav spram Boga. Marija znajući za tegobe koje će je čekati u životu prihvaća ponudu, jer „Bogu ništa nije nemoguće.“ Vjeruje mu, a vjerovati se potpuno može samo ako volite nekoga. Poput Marije.

𝐈 𝐚𝐧đ𝐞𝐨 𝐨𝐭𝐢đ𝐞 𝐨𝐝 𝐧𝐣𝐞

Vidimo tako po Mariji kako se Božja slava ne očituje u ljudskom trijumfu i snazi vladara, u bogatstvu i obilju. Bog se očituje u poniznim poput Marije, u malenim poput Djeteta Isusa, u siromašnim poput Svete Obitelji, u tihim poput svetoga Josipa. Božja se slava očituje u čovjeku koji zna prihvatiti ono što ga u životu nadilazi. Što nakon ovoga trenutka? Evađelje navodi: „I anđeo otiđe od nje.“ 𝐌𝐚𝐫𝐢𝐣𝐚 𝐨𝐬𝐭𝐚𝐣𝐞 𝐬𝐚𝐦𝐚.

Netko bi pomislio kako će sada, nakon prihvaćanja Božje ponude, Mariju okružiti vojska anđela koja će joj služiti, donositi sve što joj je potrebno. Nipošto! Bog ostavlja Mariju da živi sama svoj život, da i dalje donosi sama, u svojoj slobodi sve svoje odluke. Ona mora dalje poći putem neizvjesnosti, putem koji će je voditi kroz mnoge tmine – počevši s Josipovim strahom zbog njezine trudnoće, kroz trenutke u kojima će njezina Sina nazivati mahnitim, izvan sebe, pa sve do križa, do najtežeg trenutka u životu jedne majke- smrti svoga djeteta.

Bog majku svoga Sina ostavlja da sama kroči kroz život. Nije ju napustio, ali i njezinu je slobodu do kraja poštivao. Nije se uplitao u njezine odluke za života. Ne zaboravimo kako je Marija bila osoba snažna nutarnjeg života, kako je u svojoj nutrini prebirala po svemu što je doživjela. Stoga je zasigurno često nalazila u sebi i anđelove riječi: „Ne boj se!“; „Raduj se!“ Nalazila je riječi koje su je hrabile i držale u svim nevoljama, koje su je održale postojanom kao bi po dubokoj blizini s Bogom, sazrijevalo i Marijino poslanje, baš kao i njezin odnos s Bogom, dodirivanje njegove blizine.

𝐊𝐚𝐝𝐚 𝐁𝐨𝐠 ž𝐞𝐥𝐢 𝐮ć𝐢 𝐮 𝐨𝐯𝐚𝐣 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭, 𝐨𝐧𝐝𝐚 𝐭𝐨 č𝐢𝐧𝐢 𝐩𝐨 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐩𝐫𝐞𝐩𝐨𝐳𝐧𝐚𝐣𝐞 𝐮 𝐬𝐞𝐛𝐢 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐮 𝐩𝐨𝐧𝐮𝐝𝐮, 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐥𝐨𝐛𝐨𝐝𝐧𝐨 𝐩𝐫𝐢𝐬𝐭𝐚𝐣𝐞 𝐧𝐚 𝐧𝐣𝐮. 𝐓𝐚𝐝𝐚 𝐨𝐧𝐨 𝐳𝐚 š𝐭𝐨 𝐬𝐞 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐨𝐝𝐥𝐮č𝐢, 𝐁𝐨𝐠 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐢𝐦 𝐃𝐮𝐡𝐨𝐦 𝐩𝐫𝐨ž𝐢𝐦𝐚 𝐮 𝐬𝐯𝐢𝐦 𝐨𝐝𝐧𝐨𝐬𝐢𝐦𝐚 𝐭𝐨𝐠 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚 𝐢 𝐛𝐨ž𝐚𝐧𝐬𝐤𝐨 𝐬𝐞 𝐤𝐫𝐨𝐳 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐬𝐤𝐨𝐬𝐭 𝐩𝐫𝐞𝐥𝐢𝐣𝐞𝐯𝐚 𝐧𝐚 𝐨𝐯𝐚𝐣 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭, 𝐧𝐚 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐞 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐞. 𝐁𝐨𝐠 𝐭𝐨 𝐧𝐞 č𝐢𝐧𝐢 𝐛𝐞𝐳 𝐩𝐫𝐢𝐬𝐭𝐚𝐧𝐤𝐚 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚, 𝐯𝐞ć 𝐭𝐫𝐚ž𝐢 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐮 𝐬𝐥𝐨𝐛𝐨𝐝𝐮. 𝐔 𝐧𝐮𝐭𝐫𝐢𝐧𝐢 𝐨𝐬𝐨𝐛𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐚 𝐬 𝐁𝐨𝐠𝐨𝐦 𝐢𝐦𝐚 𝐨𝐝𝐧𝐨𝐬 𝐩𝐨 𝐦𝐨𝐥𝐢𝐭𝐯𝐢, 𝐩𝐨 𝐫𝐚𝐳𝐦𝐢š𝐥𝐣𝐚𝐧𝐣𝐮, 𝐁𝐨𝐠 𝐬𝐞 𝐧𝐮𝐝𝐢 𝐤𝐫𝐨𝐳 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐧𝐞𝐫𝐢𝐣𝐞𝐭𝐤𝐨 𝐧𝐚𝐝𝐢𝐥𝐚𝐳𝐞 𝐧𝐚š𝐚 𝐬𝐡𝐯𝐚ć𝐚𝐧𝐣𝐚 𝐢 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐬𝐤𝐞 𝐨𝐛𝐳𝐢𝐫𝐞. Takve je ponude teško prihvatiti bez duboka nutarnjeg odnosa s Bogom koji polako svojom Riječi dohvaća „stanicu po stanicu“ čovjeka kako bi ovaj shvatio da se nalazi pred nečim većim od sebe, nečim što nadilazi njegove snage, te da samo može prihvatiti ili odbaciti tu ponudu Boga. Bog će ga uvesti u tame, u neugodnosti, ali će mu istovremeno stalno šaporiti: ne boj se, raduj se, ja sam s tobom. 𝐍𝐞 𝐤𝐥𝐨𝐧𝐢, 𝐮𝐬𝐭𝐫𝐚𝐣 𝐮 𝐢𝐬𝐩𝐫𝐚𝐯𝐧𝐨𝐦 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐮 𝐛𝐞𝐳 𝐨𝐛𝐳𝐢𝐫𝐚 𝐧𝐚 𝐭𝐨 š𝐭𝐨 𝐭𝐞 𝐩𝐨𝐠𝐚đ𝐚.