Nedjeljno evađelje: Divljenje

22_NEDJELJA KG_C_2025

Lk 14,1.7-14

Bogu se samo možemo diviti

U današnjem evanđelju Gospodin zapravo govori o jednom mentalitetu svojih suvremenika koji I danas možemo uočiti među mnogima. Riječ je o mentalitetu koji se trsi istaknuti među drugima, biti čašćen, biti bolji od drugoga. U prispodobi o svadbi Isus govori kako uzvanici sami biraju mjesta– sami sebe postavljaju iznad drugih. To je odlika oholih ljudi, koji mogu biti ne znam kako ugledni ili činiti ne znam kakva dobra, ali sebe drže boljima od drugih pa im nikakva dobra djela nemaju vrijednosti. Sva se ta dobrota troši u njma samima jer sve čine da se istaknu. Jeremija stoga upozorava: “Što si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina. Iako je velika moć u Gospodina, on prima počast poniznih.”

Razmišljanje o uzrocima oholosti u čovjeku može nas dovesti do toga navedemo niz razloga i vjerojatno nijednom nećemo pogriješiti. Ipak, gledajući na oholost u svjetlu naše vjere čini mi se kako mnogi naši suvremenici danas upadaju u zamke nečastivog jer se i u naš mentalitet ugradilo nešto što je zasigurno pogađalo i ljude Isusova vremena. Rekao bih kako je danas malo ljudi koji se znaju diviti! Netko će se upitati čemu to divljenje? Kakav smisao ima u sebi?

Pogledamo li današnje generacije ljudi, vjernika i nevjernika, uočit ćemo kako divljenje nije nestalo, ali se treba upitati čemu se oni dive? Čemu se divimo danas? Mladi se dive sportskim, glazbenim ili filmskim zvijezdama, stariji se dive nekim političarima, neki se na žalost dive nasilnim propalicama,… Drugi se opet dive svojoj djeci ili pak poslovnim uspjesima, nečijoj ili svojoj zaradi. Ne možemo kazati kako ljudi ne ostaju zadivljeni pred nečim. Upravo taj objekt našega divljenja otkriva našu narav.

Čovjek se po svojoj naravi divi nečem ili nekome tko je veći od njega, tko mu može biti uzor, tko će postaviti ciljeve. Svo ovo divljenje ima svoju svrhu u funkcionalnosti i uspjehu- onom materijalnom uspjehu. Život koji živimo svom silom nameće krive uzore za divljenje. Zapravo, nitko se više ne divi moru, planini, nebu, nitko se ne divi malenim ljudima koji žive mirno i spokojno. Nitko se više ne divi Bogu. Ne divi se Bogu iako kažu da vjeruju u njega, ali prava vjera ne otkriva se u poslovnim ili sportskim uspjesima, čak ni u dobrim djelima, jer mi Bogu svojim radom ne možemo ni dodati ni oduzeti ništa. Bogu se samo možemo diviti, i uzdisati pred njegovom veličinom, kao kad zaljubljenik u more uzdiše u srcu pred ljepotom valova.

Bit ćete kao bogovi

Divljenje u svijetu otkriva dijelom našu oholost. Oni kojima se divimo otkrivaju u nama kako najčešće želimo biti bolji od drugih, pa čak i kada ne uspijevamo u tome javno, privatno žudimo za tim. Stoga često stvaramo svoje svijetove u kojima smo mi bogovi, u kojima smo bolji od drugih i to se odražava na naše odnose spram ljudi.

Divljenje naime otkriva u nama određeno poštovanje spram objekta kojem se divimo, spram osobe koje se divimo. To nam je cilj, dostižan ili nedostižan. S vremenom u svoje postupanje ugrađujemo nešto od onoga kojem se divimo, pa se ne trebamo čuditi kada danas čujemo da nedostaje poštovanje među ljudima. Naši uzori, oni kojima se divimo, većma su nekulturni, najčešće su spremni učiniti sve, bilo moralno, bilo nemoralno samo kako bi zasjeli na prvo mjesto za stolom. Takav takmičarski mentalitet dohvatio je i nas. Svi trče, svi nastoje biti najbolji, svi su profesionalci u nečemu, ali nitko nema vremena (a zapravo više i ne zna kako) zastati u ovom svijetu da bi se njemu malo divio- jer ovaj svijet, premda je stvoren za nas, stvoren je i kako bismo se divili i preko njega shvatili da ga je stovrio Bog; da bi se preko svijeta i Bogu divili. Bez divljenja nema ni poštovanja. Bez poštovanja, nema ljubavi koja nas stavlja na pravo mjesto.

Gubitak kontakta sa stvarnošću

Interes, zarada, korist, ne daju nam ni vremena ni prostora za divljenje. Sve se ubrzalo. Sve se mora brzinski konzumirati. Nema se vremena ni za razmišljanje. Ovakav način života sužava naše poglede na svijet oko sebe do mjere da se divimo samo sebi ili onome tko nama odgovara. Sužen pogled ne dozvoljava da vidimo dalje od svojih interesa i planova.

U takvu svijetu, svi smo bogovi! Tamo gdje nema divljenja, čovjek ne zna poštivati nekoga većeg od sebe. Taj čovjek postaje najveći sam sebi. Postaje bog- jadni bog sam sebi! A ako si ti bog, onda su svi manji od tebe. Zapravo si ohol, a to ni ne primjećuješ. Onaj koji se ne zna diviti, teško može vjerovati u Boga. Prije ili kasnije sam sebe stavi na njegovo mjesto jer ne poznaje nikoga tko je od njega veći.

Ovakav život u kojem čovjek lebdi iznad drugih, neizostavno ga dovodi do toga da izgubi kontakt sa stvarnošću. Suženim pogledom usmjerenim samo na sebe i svoje potrebe i ciljeve, ne vidi ništa izvan toga. Prije ili kasnije, odvaja se od stvarnosti jer stvarnost je puno veća od nas samih i naši ciljevi moraju biti unutar nje, moraju biti realni stvarni. Takav gubitak kontakta sa stvarnošću doodi nas do toga da s lakoćom želimo živjeti iznad svojih mogućnosti i problemi dolaze sami od sebe.

Čuđenje

Drugi problem koji se kod nedostatka divljenja tiče jest jedna intelektualna retardacija. Naime, kada se čovjek divi nekome ili nečem većim od sebe, ostaje začuđen pred divotama. Čudi se i postavlja pitanja, ne samo o porijeklu onog čemu se divi, već i o sebi, o svojem mjestu u svijetu. Od gledatelja se pretvara u tragača za smislom. Uočava kako izvan njegova skučena svijeta postoje predivne i veličanstvene stvari koje je netko osmislio, uskladio u ovom svijetu. Polako počinje dohvaćati život na jedan širi način, sveobuhvatniji. Zato Jeremija i govori: “Srce razborita čovjeka razmišlja o izrekama, i pažljivo uho želja je mudračeva.” To je srce čovjeka koji se zna diviti, čuditi nečijim odgovorima.

Čuđenje u čovjeku je početak mudrovanja u kojem polako čovjek sebe stavlja na pravo mjesto u svijetu. I ne samo da sebe stavlja na pravo mjesto, već shvaća kako ovaj svijet i svi ljudi bez problema mogu egzistirati bez njega. Stoga, razumije kako najbolje što može učiniti jest zahvaliti Bogu koji je sve ovo stvorio na svojem životu, na svakom danu, svakom trenutku ma koliko se taj trenutak činio dobrim ili lošim.

Onaj koji se ne zna diviti, ne postavlja pitanja, samo ide naprijed sam sa sobom, gubi interes za druge i sve teže shvaća tuđe probleme i potrebe ili s lakoćom preko njih prelazi. Postaje besćutan. Naime, divljenje izaziva određeno strahopoštovanje u normalna čovjeka. No kod ohola, naglašava samo strah. Jer, ako postoji netko veći od mene, onda mogu biti ugrožen. Strah za sebe upravlja ohološću. A Gospodin nas podsjeća kako u ljubavi straha nema. U ljubavi može postojati samo divljenje, strahopoštovanje- poštovanje.

Divljenjem se tako čovjek zaustavlja pred otajstvom svijeta, ali i Onoga koji je svijet stvorio. Zaustavlja se u sebi i sebe stavlja iza Boga, bez pretenzija da sebi bilo što pripiše u zasluge. Postavlja pitanja koja ga dovode do razumijevanja kako svijet može bez njega. Na neki način ga baca na zemlju. Ponižava. Upravo to: poniznost, dolazi od riječi ponirati, padati na zemlju. U latinskom izvorniku, poniznost se kaže humilitas, a ta riječ ima korijen u humus- zemlja. Samo ponizan čovjek ima doista ispravan kontakt sa stvarnošću. Poniznost ga vraća na zemlju, u stvarnost.