Lk 11,1-13

Molitva Bogu

Kada se molite Bogu, a vjerujem da to činite često, jeste li se ikada zapitali kome se molite? Kakav je to Bog kojem se molimo? Mnogi na žalost, na molitvu gledaju kao pilot na padobran: tu je, ali se nadaju da im nikada neće zatrebati. A treba im samo kada zagusti. To je zasigurno plod nedostatna razmišljanja o Bogu. Bilo bi dobro sjetiti se kako nas je sam Isus, govoreći o molitvi, naučio samo jednu molitvu u kojoj se nalazi sve što nam je potrebno za vječni život. Ta molitva počinje sa jednostavnim obraćenjem Bogu sa Oče naš!

Moleći tu molitvu ne razmišljamo o tome kako Bog ima razum, kako ima volju, kako je svevideći i providonosni Bog koji nas želi imati pored sebe. Bog ima razum i ne možemo samo s nekim nacrtima molitve prilaziti Bogu misleći kako smo riješili problem svoje molitve. On razumije sve bolje od nas i ne možemo očekivati kako će odobriti sve što zatražimo, jer neke stvari nisu dobre za nas. Isus poučava moliti kao što sin moli oca: “Ako u poptunosti shvatimo smisao riječi Otac, shvatili smo sve. (…) Naučiti tko je Otac znači zadobiti apsolutnu sigurnost da On ne može ništa odbiti. (…) On te neće odbiti čak ni kada sve, materijalno i psihološki upućuje na odbijanje. On te nikada neće odbiti”[1].

Abrahamova molitva

Abraham moli sa ovom sigurnošću da će biti uslišan jer Boga vidi kao svoga Oca. Bog je Abrahama odabrao za spasenje mnogih, stoga se Abraham zauzima više za druge nego za sebe. Ne može prihvatiti udes nijednoga čovjeka i nezamisliv mu je Bog koji bi poništio svoje stvarateljsko djelo. Abraham otvara jedno novo poglavlje u razumijevanju Boga: Bog je pravedan, ali njegovo djelovanje ide dalje od pukog izvršenja kazne nad krivcem, nad grešnikom. Bog traži nešto što je dobro sviju i to uvijek traži preko opraštanja kojim otvara mogućnost grešniku da se preobrazi. Božja pravednost dakle, ne ispunja se u kazni koja čeka one koji sebe ne promijene, već se ispunja u ljubavi oproštenja onima koji promijene svoje postupanje i obrate se Bogu.

Već smo kazali kako Bog ima razum i shvaća sve, ali ima i volju. Volja je Božja spasiti, dati život, oprostiti koliko je god to moguće, preobraziti zlo u dobro. Abraham to zna i cjenka se s Bogom. Zna kako put spasenja nije put kažnjavanja, već opraštanja. U tom opraštanju ne nalazi se slabost onog koji oprašta, već njegova velika ljubav.

Abraham se cjenka s Bogom kako bi spasio gradove koji su bili oličenje razvratna života. Zaustavlja se na broju od deset prevednika. Moguće je kako je to minimalni broj koji označava jednu zajednicu. Dan danas Židovi za javnu molitvu zahtijevaju najmanje deset osoba. Abraham postupa suprotno od Kajfe koji je spremno žrtvovao Isusa- jednog čovjeka radi naroda. Patrijarh Abraham ne želi žrtvovati nikoga, već želi isto što i Bog: da se svi spase. Pri tom Abraham jedino žrtvuje vlastite potrebe- ne moli za sebe. Božje milosrđe ide dalje od broja deset. Čitajući Jeremiju proroka shvaćamo kako Bogu ni taj broj od deset pravednika ne predstavlja problem, jer ako nađe samo jednog spasit će grad: “Prođite ulicama jeruzalemskim, pogledajte dobro i raspitajte se, tražite po njegovim trgovima, pa ako nađete ijednoga čovjeka koji čini pravo i traži istinu, oprostit ću ovom gradu« – riječ je Jahvina.” (Jr 5,1).

Koliko je god broj pravednika manji, toliko se više očituje Božja dobrota i ljubav prema čovjeku. Jeremija veli kako je dovoljan samo jedan čovjek za spasenje mnogih. Upravo to je očitovao Bog na sebi u otajstvu utjelovljenja: Bog se utjelovio kako bi sam sapasio mnoge! Jedan je žrtvovao svoj život za mnoge! I taj jedan, bio je sam Bog!

Dijalog s Bogom

Što Abraham radi? Abraham razgovara s Bogom. Vode dijalog. Dijalog podrazumijeva da s druge strane imate osobu. Abraham otkriva kako je molitva zapravo uzdizanje srca i duše Bogu. Upravo to oblikuje molitvu: molitva je u razumu, volji i srcu! To nema veze sa emocijama, sas zadovoljstvom. Milost ponekad donosi zadovoljstvo, ali zadovoljstvo ponekad dolazi preko velikih tegoba, preko muka i križeva. Zar jedan roditelj ne osjeća zadovoljstvo nakon dobra odgoja djeteta koje nije uvijek išlo glatko? Nije dakle riječ o osjećajima, nije riječ o tome da se jako lijepo osjećam u molitvi. Nekada je molitva protkana mukom, jadom i bolima koje vadim iz srca, iz dubine svoga bića. Oblikovana je ljubavlju, a ljubav nekada teško pati u sebi.

Kada se moli, onda se ne moli jer se moliti mora, već stoga jer se želi. Bilo bi pri tom krivo odustati od molitve jer mi je teško moliti. Nekada vrijedi jedna sekunda molitve u muci, kada ti se ne da, kada ti ne ide ništa od ruke, više nego cijeli dan kada ti se da. Katkad bolje molimo kada nam se ne moli. Tako u molitvi najčešće nemamo neki dubok osjećaj Božje blizine. To je kao kada majka nosi dijete u rukama: dijete ne vidi majčino lice, ali ono zna da je mati tu, prisutna.

Problem nedostatka molitve možemo povezati s tim kako ovaj dijalog s Bogom nije uvijek poželjan. Kada se osjećate krivim zbog nečega pred nekom osobom, nastojite izbjeći bilo kakav neugodan razgovor. Ne želite nešto neugodno čuti o sebi. Tako je radio Adam, tako je radio Kajin,… Kada se počini grijeh i ustraje na njemu, najčešće se bježi od Boga. Ne razgovara se, jer u tom nutarnjem dijalogu čovjek može čuti ono što ne želi čuti o sebi. Zato je dobro redovito se ispovjedati, molitvu započeti kao netko tko se iskreno, istinski kaje zbog svojih grijeha.

Bez mene ne možete učiniti ništa

U molitvi se zna zaboraviti jedna stvar: možemo moliti koliko god hoćemo, ali ne možemo sami sebe uslišati, jer naša snaga dolazi izvana u molitvi. Ne iz nas. Kada bi naša snaga u molitvi dolazila iz nas, onda bismo molitvu mogli opisati osjećajima: lijepo se osjećam, miran sam,… Ipak, puno puta dobijemo višestruko u mukama i nevoljama, u tamnim noćima duše- upravo onda kada se ne osjećamo najbolje. Milosti koje se dobivaju nisu naše. Ne dohvaćamo ih već ih dobivamo kao besplatan dar. Izvor milosti stoga nije u nama, već u Bogu. Kao što svjetlost nije u oku, već u Suncu, a oko ga prima. Tako je i sa milostima. Možemo stoga moliti koliko god hoćemo, ali ako se ne pouzdajemo u Boga- sve nam je ništavno. Sve nam dolazi od Boga. Zato je Gospodin i govorio svojim učenicima: “Bez mene, ne možete učiniti ništa!”

Molitva nije nametanje svoje volje Bogu prošnjama. Nametanjem se ništa ne dobiva, ljubav se ne može dobiti na silu. To nije “daj mi, daj mi,…” To nije stalno uzimanje, već dijalog u ljubavi u kojem i slušamo i govorimo. Kada idete doktoru, niste vi taj koji odredi simptome. Vi kažete svoje, ali liječnik prepoznaje prave simptome. Kada jedan znanstvenik proučava prirodu, nije on taj koji definira zakone prirode. On ih prepoznaje, a priroda ih skriva ili otkriva- oni su u prirodi. Kada učite jezik, morate ga prakticirati dijalogom. Tek u dijalogu otkrivate koliko znate. Ali najprije morate slušati. Stoga se u molitvi sluša i govori, a Bog najviše govori u tišini srca, tišini koju se treba naučiti osluškivati.

Govorimo li kako je molitva dijalog u ljubavi, onda shvaćamo kako, kada smo u ljubavi s nekim, onda manje želimo za sebe, više želimo darovati. Tako poput Abrahama, nekada više tražimo za druge nego za sebe. Bog pri tom ne uslišava samo da nas se riješi, kako to danas rade neki roditelji koji djecu kupuju poklonima. Ljubav se ne može kupiti, ni nametnuti! Ni Boga se ne može kupiti! Njemu se možemo utjecati, razgovarati s Njim iz srca. I kada nam to ne ide najbolje, svaki put započinjati iznova, iznova, iznova,… Tražiti riječi zaljubljenih, a riječi koje su kazane u ljubavi uvijek su svježe. Stoga, Auzonije, autor iz 4. st. preporuča u molitivi: “Ne prestati tepati kao od prvih dana zaljubljenosti.”

[1] Sveti Ivan Pavao II, Homilija, 27-07-1980