Lk 12, 32-48

Avantura

U drugom čitanju iz Poslanice Hebrejima stoji: “Braćo, vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.” O kakvoj je to vjeri riječ? Poslužit ćemo se akcijskim filmovima. Svi veliki junaci, redovito napuštaju sigurnost svojih domova i upuštaju se u avanturu kojoj ne poznjau ishod. Naši branitelji, naši heroji, napustili su svoje domove i protiv svake ljudske nade krenuli u rat. Nisu znali kako će sve završiti, ali su vjerovali da će ono čemu se nadaju biti ostvareno. U toj vjeri i nadi bila je sva njihova spoznaja. Abraham, praotac naše vjere, protiv svake nade je napustio sigurnost svoga doma i otišao na put kojem nije znao cilja. Nikada nije bio u Kanaanu, nije znao ni kako doći do tamo, ali je pošao.

Vjeru u tom smislu možemo nazvati svojevrsnom avanturom u kojem čovjek mora napustiti sigurnost svojeg svakodnevnog života, u kojem se neće utopiti u masi ljudi koji se ne nadaju ničem, već će krenuti za svojim srcem, za ciljem kojeg ne vidi, ali kojem se nada. Pri tom nema nikakve sigurnosti kako će se sve ostvariti. Nema sigurnosti, ali vjeruje čvrsto kako će se sve dobro završiti.

Često danas među kršćanima čujemo kako se ništa ne može promijeniti. To je stoga jer nemaju nikakva očekivanja od svoga života. Pogledajte samo malo svoje životne horizonte: gledate li dalje od vlastite kuće? Pokušavate li raditi nešto od čega nećete imati čistu zaradu, raditi za nekoga, za nečije dobro? Nalazite li radost i zadovoljstvo u malim stvarim i životnim radostima, ili mislite kako je sve loše, kako ništa nema smisla, kako se ide naopako,…? Ako ste bez nade u promjene, u bolje sutra, pročitajte što piše kardinal Newman o vjeri bez nade: “Nadati se nije samo vjerovati u Boga, već vjerovati i biti siguran da nas voli i da nam želi samo dobro; i stoga to predstavlja jednu kršćansku milost. Zato velimo da vjera bez nade nije dostatna dovesti nas Kristu. Đavli vjeruju i boje se (Iv 11). Vjeruju, ali ne idu put Krista, jer nemaju nade, već padaju u očaj.[1]”

Očekivanja u ljubavi

U čemu je problem današnjih kršćana? Pitate li ih vjeruju li uBoga; većina će odgovoriti kako su vjernici. No, pitate li ih o sadašnjem životu i očekivanjima od života dobit ćete pravu sliku o vjeri toga čovjeka. Čovjek koji ne vidi nikakve nade, ne može imati nikakvih očekivanja od života- od Boga. Takav se oslanja samo na sebe, i nema oslonca u Bogu-nema one nadnaravne nade. To je ljudska nada, koja nema oslonca u Bogu. Nemojmo se čuditi što mnogi vjernici ne žive svoju vjeru- nemaju nikakvih očekivanja od Boga- nemaju nade! Nemaju ni vjere- dodajem premda će me mnogi kritizirati zbog toga.

Malo ih je koji su spremni upustiti se u neku avanturu u kojoj neće imati osobne koristi, niti imaju sigurnosti da će dobro završiti. Malo ih je koji su spremni zbog kršćanstva podnijeti u društvu. Većina radije “igra na siguran život”. “Čovjek ne može živjeti bez nade; svi ljudi nadaju se nečemu ili nekome. Na žalost, postoji prilično ispraznosti u našim očekivanjima, i tako se otvara jedan ponor očaja! Mi naprotiv, znamo kako je Isus Otkupitelj, umro, razapet i uskrsnuo slavno, radi naše NADE! Uskrsnuo je Krist, moja nada! Isus nas upućuje da, unatoč tegobama koje život stavlja pred nas, vrijedi i ima smisla zauzeti se u gradnji usavršavanja ovog “zemaljskog grada”, sa žarom koji će nas uvijek upravljati vječnosti!”[2]

Problem vjere ne može se samo zaustaviti na nadi, jer nada nije samo stvar očekivanja da nam netko priskoči u pomoć. Nadamo se, jer se pouzdajemo u Nekoga za koga imamo sigurnost da će nam doista pomoći. Ovakva se sigurnost može imati samo ako nekoga volite i kada znate da vas netko voli. Drugim riječima, od Boga se možete nečem nadati samo ako ga volite, jer “nada nije moguća tamo gdje nema ljubavi”[3], kaže sveti Augustin. Nada dakle ne pokazuje samo kakva vam je vjera, već i kakva je ljubav u vama. “Kada me netko voli, onda je on taj koji čini da od njega nešto očekujemo; stoga, ljubav je ono što uzrokuje nadu u nama”[4]. Čini mi se kako smo došli do srži problema vjere: on ne leži samo u nadi, već počiva na ljubavi. Od Boga se očekuje nešto kao od voljene osobe: nemate nikakve sigurnosti da će neki vaši pothvati biti realizirani unatoč tome što ste sve dobro napravili, ali ne odustajete već se oslanjate na pomoć koju ne vidite, ali ste sigurni da ćete je dobiti. Ovako se može ponašati samo netko tko ludo voli Boga.

Božja očekivanja

Naša vjera s jedne strane predstavlja naša očekivanja od Boga. S druge strane, ona se realizira ne na temelju naših očekivanja od Boga, već na onoga što Bog očekuje od nas. Svi bismo mi željeli napraviti razne stvari i očekujemo da nam Bog pomogne, ne pitajući se pri tom ispunjamo li mi božja očekivanja? Možda Bog od nas traži nešto drugo u životu od onoga što radimo i živimo? Pogledajmo evanđelje: u njemu se govori o vjernom sluzi koji budno i spremno čeka gospodara da se vrati sa svadbe: “Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!” Za Židovski mentalitet je prilično čudno da gospodar poslužuje slugu. Zar će Bog nas posluživati samo zato jer smo dobri ili se trudimo živjeti ispravno?

Dopustiti ću sebi slobodu i parafrazirati ovaj tekst: “Blago onim kršćanima koji budno paze na svoj život i ispune očekivanja od Boga. Bog će im pripraviti sve što im je potrebno za jedan takav život!” Sluga iz prispodobe zna što gospodar očekuje od njega. Stoga nastoji sve pripraviti kako spada. Onima koji se upuste u avanturu vjere, koji napuste sigurnost monotonog života jednog običnog građanina, života u kojem neću ništa riskirati pa makar se to suprostavljalo mojoj vjeri, takvima Bog pripravlja putove, pripavlja im svojom providnošću i ljude i sredstva da djeluju i žive unatoč tome što nemaju nikakvu sigurnost u uspješnost svojih pothvata, već samo jednu nutarnju spoznaju da je sve to ispravno i da Bog to očekuje od njih. Samo ako odgovorimo životom na očekivanja Boga, možemo očekivati od Njega.

Logično- nelogično

Vjerujem kako puno toga propuštamo kada ne ispunjamo očekivanja Boga. Brak je svojevrsna avantura, svećeništvo je avantura, napustiti nemoralan i dobro plaćen posao je avantura, pokušati se izboriti za svoj život u nekom neugodnom okruženju je avantura, roditi i odgojiti djecu je avantura, zauzeti se za kršćanske vrijednosti u politici i javnom životu je avantura,… Nikad ne znate što ćete postići, ali znate da je sve to ispravno. Zapravo, u sebi, u svom srcu znate da to Bog očekuje od vas.

Sve što je u suprotnosti sa ovim avanturama, najčešće je dio današnjeg mentaliteta. Mnogi se ne upuštaju u avanturu već igraju na sigurno. Lako je opravdati takvo ponašanje jer ono je logično. U avanturi nema ničega logičnoga. A Bog je Logos- nosi u sebi svu logiku života. No, to je Bog- to nismo mi. Ono što djeluje ljudski logično ne mora biti nadnaravno- jer mu nedostaje nadnaravne nade u kojoj čovjek nema sigurnosti. S druge strane, moguće je da se u vjeri živi na način koji podržava čudesa, razne pojave koje graniče sa praznovjerjem, samo zato jer djeluju doista čudno i nije ih lako objasniti. Čudno i iracinalno nije nadnaravno (nadnaravno nosi u sebi jednu sigurnu nutarnju spoznaju), bez obzira koliko netko pričao da se divno osjeća u takvoj “vjeri”.

Bog ima svoju logiku koju čovjek samo može nazrijeti nadom koja počiva na velikoj ljubavi u Boga zbog čega će se upustiti u avanturu vjere bez ikakve sigurnosti u svijetu. Njegova je logika- logika milosrđa kojom pazi na svakoga čovjeka u želji da se svi spase. Ovo je treća stvar koju bih htio naglastiti, jer mnogi kršćani kršćanstvo danas shvaćaju kroz neko ljudsko savršenstvo, pa kada stignu do određenog stupnja postaju “nedodirljivi”, drugima drže lekcije,… Jasno je kako se Božja očekivanja ne mogu ispuniti sablažnjivim životom. Ipak, ne zaboravimo kako je kršćanstvo vjera grešnika koji svu svoju nadu polažu u Boga kojeg ludo vole. I upravo zbog takvih grešnika Bog se utjelovio i otišao na križ, umro i uskrsnuo, samo kako bi svakome otvorio put u raj. Taj put ne ide bez rizika u životu i bez grešaka u ljudskosti, ali se oslanja na vjeru da će nam Bog pripraviti sve baš kao što nam je pripravio i prostor za oprost od grijeha. Za razumjeti ovu vjeru pogledajmo što Grgur Veliki piše o dobrom razbojniku: “Ni količina, ni kvalitet zla kojeg počinimo ne mogu isprazniti sigurnost naše nade. Uvećava se naše pouzdanje dobrog razbojnika, koji prije svega nije bio dobar, već je bio razbojnik. Razmislite dobro koliko je neshvatljivo Božje milosrđe. Taj razbojnik, osuđen zbog razbojstva u krvi, bijaše obješen na drvo križa; i u svojoj ispovijedi bijaše ozdravljen i zaslužio je čuti: Još danas ćeš sa mnom biti u raju! Što to znači? Tko bi mogao opisati toliku dobrotu Božju! Umjesto da primimo kaznu za svoje grijehe, primamo nagradu po obećanju. Gospodin je dopustio da njegovi izabrani mogu pogriješiti kako bi im po daru oprosta podario nadu svima koji trpe zbog svojih grešaka, samo ako se utječu Bogu svim svojim srcem, i uz otvara put prave pobožnosti po suzama pokore”[5].

[1] Blaženi kardinal J.H. Newman, Govor na Nedjelju IV., nakon Bogojavljenja; Katedrala svetoga Chauda, 1848.

[2] Sveti Ivan Pavao II, Govor, 24-III-1979

[3] Sveti Augustin, O vjeri, nadi i ljubavi, 117

[4] Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 1-2, q. 40, a. 7

[5] Sveti Grgur Veliki, Homilija 20 o evanđeljima