Nedjeljno evanđelje: farizej i carinik

Lk 18,9-14

U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu: »Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Farizej

Farizej o kojem Gospodin priča ušao je u sinagogu sigurno, kao da mu je tu mjesto. On ima „pravo“ biti tu. Sigurno je kako u molitvi nije lagao ništa, sigurno je kako je postio i molio revno, ali uvjerenje da je bolji od drugih, pokazalo je kako još uvijek nije dostojan stati pred Boga. Farizej analizira sebe i u svojim molitvama postaje cilj samome sebi. U sebi nastoji gledati savršenstvo Božjeg ideala i zapravo Boga podređuje svom egu. Bog se vrti oko njegova ega. Farizej tako upada u zamku samodopadnosti, nasrcisoidnosti i oholosti. Stavlja sebe u prvi plan.

Kada moli, sebe uspoređuje sa carinikom. Hvali se negacijom: „Nisam kao ovaj carinik“. Uzdiže sebe preko grešaka carinika. Svoju visinu izgrađuje na ruševinama carinikove duše. Za razliku od njega Jahve se nije predstavio preko negacije: „Nisam ovo, nisam ono,…“, već „Ja Jesam“!

Koliko puta mi ulazimo u crkvu sigurni kako nam je tu mjesto? Koliko smo puta poput ovoga farizeja molitvu usmjeravali samo sebi? Koliko smo puta ušli sa potpunom sigurnošću da ništa nedostaje našoj osobnosti? Koliko puta smo došli sa svojim preokupacijama i sve drugo je bilo sporedno u našim molitvama? Koliko smo se puta ispovijedali kao da ne govorimo svoje grijehe, jer nismo imali nikakva osjećaja krivnje zbog njih? Koliko puta smo to mislili jer su drugi lošiji od nas ili du grešniji?

Živimo u svijetu kršćana koji daju sebi za pravo svakome govoriti o vjeri i to poput ovoga fariezja. Prosuđuju sami kome nedostaje vjere, presuđuju sami o grijesima drugih, s lakoćom govore o tome što je, a što nije od Duha Svetoga. Drže lekcije drugima o tome kako se ponašati, kako ispraviti greške, nabijaju na nos gluposti i sitnice drugima jer se ne uklapaju u mentalni okvir svoga Boga koji je zarobljen u njima samima. Koliko smo puta samo prosuđivali vjeru i postupanje drugih i pomislili kako smo mi u redu, jer smo bolji od tih, jer nemamo problema kao neki ljudi u svojoj grešnosti? Koliko puta čujemo kako netko ispravlja druge dok mole, korigira nečiju grešnost, govori kako srlja u grijeh? Koliko puta nam je laknulo kada bismo pogledali na druge koji su u problemu shvaćajući da mi takve probleme nemamo?

E, upravo tada molimo i ponašamo se poput ovoga fariezja. Cijeli svijet, pa i sam Bog vrti se oko našega ega. Mi smo bogovi u takvim stavovima.

Molitva carinika

Molitva carinika bila je usmjerena sebi, a ne uspoređivanju s farizejom i da je kojim slučajem rekao da mu je žao što nije kao farizej, to ne bi bila molitva mila Bogu. Carinik, grešnik je gledao u sebe, a ne u drugoga. Vidio je u sebi sliku svoje stvarnosti, ali i sliku koju Bog ima o njemu i nije se uspoređivao ni s kim izvan sebe samoga.

Carinik je svjestan svoje nedostojnosti pred Bogom. Ovo je stav koji bismo trebali zauzimati u crkvi. Koliko puta smo ušli u crkvu sa osjećajem nedostatnosti, osjećajem da je pred nama Netko neizmjerno velik? Gotovo sa strahom. Odlazimo na kojekava primanja kod vlastodržaca ili kod javno priznatih osoba i tada ulazimo sa strepnjama u sebi, sa osjećajem nedostatnosti, pazimo na svaki svoj pokret, korak. Trebamo se sastati sa poslodavcem i vodimo računa o svakoj svojoj riječi, jer poštujemo njegov položaj. No, kada dolazimo pred Boga, ponašamo se često kao da dolazimo pred nekoga tko nam je sporedan u životu. Doista, naš ego ječi u želji da Bog obilazi oko njega.

U molitvi se traži snaga Boga. To može samo onaj koji se pred Bogom osjeća nedostojnim, malenim, grešnim. Nije potrebno sebe isticati kako bi se zadobila kakva milost, nepotrebno je uspoređivati sebe s nekim, samo kako bismo opravdali sebe u molitvi poput farizeja. Molitva daje ispravnu sliku čovjeku o samome sebi do mjere da čovjek sam sebe poništava u molitvi. Bogu je nebitno je li netko manji ili veći grešnik, pa nekome tko ima napuhan ego, molitva predstavlja teret ili nešto nebitno, jer bi morao najprije poništiti sebe i svoj ego. Takvi naime, ne traže snagu Boga u molitvi, jer vide sebe jakim. Stoga je suočavanje sa samim sobom problem, jer gledaju u vlastite slabosti. U tom smislu, istina ih poništi ako je prihvate. Ukoliko je ne prihvate, postaje prebolna stvarnost portiv koje se bore. Stoga se i uspoređuju s onima pred kojima sebe vide kao krijeposne ljude.

Pred Bogom

U gledanju Boga u molitvi, svatko vidi ideal svoga bića. Upravo to i jest teško, jer gledati u ideal, ne znači snatriti o sebi, već vidjeti kakvi smo u božjim očima. Gledati u ideal svoga bića, s jedne strane znači gledati u Boga, a s druge strane znači gledati u sve svoje mogućnosti koje možda nećemo ostvariti kao ljudi. Vidjeti sebe u idealu Božje misli, znači zapravo vidjeti sebe kakav bi trebao biti i istovremeno vidjeti sebe kakav stvarno jesi. U tom suočavanju ideala i stvarnosti, otkriva se poniznost duše ili njezin egoizam. Prihvaćanje vlastite stvarnosti sa svom njezinom nedostatnošću dovodi nas do ponizna čovjeka, dok odbijanje prihvaćanja stvarne slike o sebi, čini da se egoizam otkriva i da u njemu rastemo.

Početak je molitve uvijek u sebi. U u sebi se osjeti potreba za iskazivanjem svoje nevolje, svoga grijeha, osjeti se potreba da se vlastito nutarnje iskustvo iskomunicira nekome. To mogu biti radost, žalost, sreća i nesreća, ali sve počinje od potrebe komuniciranja sebe u sebi. Od nas to traži nešto što pronalazimo duboko u sebi kao jedan zahtjev istine. Naime, često se puta događa da u nutarnjim dijalozima mi komuniciramo u sebi sliku koju želimo imati o sebi i obično je to uljepšana slika sebe, slika koja ne odgovara stvarnom stanju duše. Boga ne zanima to. Upravo to radi fariezj kada uljepšava sliku o sebi uspoređujući se s carinikom.

Boga zanima samo istina- gola istina o nama. Bog od nas ne očekuje da budemo savršeni, već da mu se iskomunicira istina o našim nutarnjim stanjima, da mu se do kraja kažu grijesi, da se čovjek posve ogoli. Nije ovdje u pitanju nešto što ćemo kazati u ispovjedaonici, već je stvar priznanja samome sebi i Bogu. Naime, možemo puno puta ispovjediti isti grijeh, ali ga u naravi ne prihvaćamo, možemo ga ispovjediti kao da nije naš pokazujući kako smo svjesni istine, ali je ne prihvaćamo. Istinu treba prihvatiti, ne je samo priznati. To je drugi zahtjev istine: iskrenost u prihvaćanju stanja; ne samo priznanje, već i zaokret u postupanju.

Prihvaćanje istine o sebi

Priznanje istine o grešci nije problem sve dok se čovjek ne dovede do točke da mora istinu prihvatiti. Prihvaćanje istine o sebi kada griješimo slično je primanu u gole ruke vlastitog trnja: to je bolno, premda je trnje moje. Ta bol, prodire duboko u dušu i pokreće je, ona se savija od bolova i traži po naravi izlaz iz situacije u kojoj se našla. Duševna bol nastala prihvaćanjem istine, sada dušu ispravlja, korigira. Zapravo, prihvaćanje istine slično je kao kada iglicom dotaknete živac koji reagira na dodir, i proizvodi bol kojom vas refleksno potiče na obranu, na ispravljanje. Sličan refleks u duši stvara samo prihvaćanje istine o sebi koje potpuno ogoljuje dušu i otvara boli sva mjesta u kojima može biti ranjena.

Prva istina koju nam je teško prihvatiti jest da smo ništa pred Bogom. Upravo to bi nas trebalo staviti u položaj ovoga carinika; da kleknem i molimo Boga za milosrđe, da uđemo u crkvu kao da ulazimo pred vladare i gospodare.