Lk 13, 22-30

Hoće li se svi spasiti?

Današnje evanđelje otvara pitanje koje je često prijepor među vjernicima: hoće li se svi spasiti? U mnoštvu odgovora možemo razlučiti dvije strane: jednu koja veli kako je Bog Ljubav i kao takav spasit će sve; drugu koja veli kako je Bog pravedni sudac koji kažnjava i neće dopustiti da svi uđu u kraljevstvo nebesko. Za riješiti ovaj prijepor pogledajmo malo u evanđelje na mjestu u kojem Isus upozorava kako će Bog jednom ustati i ponovo zatvoriti vrata neba, te kako će mnogi, koji su za sebe mislili kako su pravedni i dobri, ostati začuđeni pred vratima neba. Ostat će izvan toga prostora spasa.

Gospodin jasno govori kako se spasiti neće oni koji budu činili zlo i nepravdu1. Grčki izvornik koristi izraz: pantes ergatai adikias2, kojeg možemo prevesti kao svi koji su nepravedni, zli, nepošteni, koji vrijeđaju i pustoše, ali i koji su neuvježbani ili neodgojeni. Neuvježbani? Neodgojeni? O čemu je zapravo riječ? Odgovor se skriva u drugom čitanju u Poslanici Hebrejima: „Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli. Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja?“3 Oni o kojima Isus govori kao o ljudima koji se neće spasiti zapravo su oni koji svojim ponašanjem nisu prihvatili Božji odgoj. Taj odgoj nije lagan i pretpostavlja stegu, ili kako Pavao nastavlja, riječ je o odgoju koji naizvan djeluje neugodan, ne vidi se u njemu radost; više žalost. Ali, oni koji ustraju, oni koji su uvježbani tim odgojem donose mironosni plod.

Odgoj, disciplina

Kada pogledamo Poslanicu Hebrejima u grčkom izvorniku stoji na jednom mjestu: „ne preziri i ne zanmaruj4 pouku Gospodnju, nemoj popuštati ili prestati5 sa poukom kada te ukori“. Zanemarivanje i prezir prema pouci Gospodnjoj može se prevesti i kao lakoumnost, bezobzirnost ili grijeh (oligoria, grč.). To je odbacivanje pouke od Boga; odbacivanje koje vodi u grijeh. Isti korijen riječi ima i izraz „oligarh“: to je onaj koji slabo cijeni ono što ima, ili se ne zna brinuti za to. S druge strane, popuštanje ili odbijanje odgoja jednako se prevodi kao i propust ili prekršaj. Isti korijen ima i naziv za filozofsku granu „eklektika“ koji su od svega birali samo ono što im odgovara. Možemo malo rezimirati: oni koji u odgoju Gospodnjem biraju samo ono što im odgovara, a odbacuju ono što im je neugodno, u pravilu srljaju u bezumnost, bezobzirnost i grijeh!

Latinski izvor za odgoj stegom koristi riječ disciplina. Ova nam je riječ bliža i obično je percipiramo kao nekakvo slijepu poslušnost u beskrajnom ponavljanju istih obrazaca u uvježbavanju. Zapravo, disciplina dolazi od korjena discere što znači poučavati. Doista, kada Bog poučava neku dušu, ona treba ostati ustrajna, ne klonuti u toj pouci čak i onda kada joj se sve čini neugodnim. Isto kao i kada roditelji poučavaju svoju djecu. Nije sve po volji djeci, ali ako roditelj popusti, dijete se raspusti. Ukoliko dijete ne prihvaća roditeljsku pouku i stegu, u pravilu se dijete, prije ili kasnije udalji od roditelja i svoj dom shvaća kao nešto neprijateljsko. I to je tako sve dok mu roditelj opet ne bude potreban za njegove potrebe. Tada se s lakoćom vraćaju po pomoć. Roditelj koji ustraje u pouci, čak i u zreloj dobi neće udovoljavati krivim željama djeteta.

O Božjem odgoju

Kako Bog odgaja svoje miljenike? Isus govori u „uskim vratima“ kroz koja treba proći, a za prolaz se treba boriti. Kada govori o uskim vratima, najprije treba promišljati kako ta vrata imaju svoje mjere, svoje granice, što upućuje kako se ne možemo ponašati bilo kako, biti bez granica u postupanju, raditi ono što je nas volja. Granice koje određuju vrata su granice Isusove pouke, Isusova života. Sam Isus je rekao: „Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.“ Moramo se truditi postupati u skladu s Isusovim riječima pouke.

S druge strane, ta „uskoća“ vrata upućuje kako kroz njih nije lako proći, kako se treba potruditi. Riječ trud, na grčkom se kaže agonizomai, od koje se dobiva riječ agonija6. Riječ je zapravo o borbi u kojoj čovjek treba uložiti svega sebe do smrti.

Hebrejski prijevod izraza „uska vrata“ jest „tir patah“. Riječ tir koja izvorno označava kremeni nož koji se rabio za obrezivanje, zapravo označava veliku nevolju, veliku bol (poput one u obrezanju). Vrata kroz koja treba proći su vrata nevolje. Upravo u tome se sastoji i Božja pedagogija. Bog dopušta da upadamo u nevolje, u situacije u kojima moramo trpjeti. Zašto? Želi dobiti ljude koji znaju trpjeti na sebi bol i sve predati Jaganjcu, sjediniti svoja trpljenja s Isusovim. Lanac nesreća tih ljudi preobrazio se u ključ kojim su bili odriješeni od svega onoga trenutka kada su taj lanac predali u ruke Bogu, onda kada su nastavili sa svojim životom ne radeći zlo, ne snujući osvetu.

Svaki koji dijeli gorak kalež trpljenja s Isusom, dijeli i njegovu ljubav i pomoć, dijeli njegovu egzistenciju. Na uska vrata trpljenja ušao je i Petar: izdao je Isusa i sebi nije mogao oprostiti. Petar je na sebi iskusio prolazak korz vrata. Petar je ušao kroz vrata izdaje i opraštanja. Trpio je radi vlastitog čina, ali je oproštenje sve zacijelilo. Petar se trudio svim silama napraviti nešto dobro i kada je pao, pokajao se. Kasnije na Genezaretskom jezeru pri posljednjem susretu, Isus ga je samo pitao: Ljubiš li me?

Iskustvo izdaje Boga čovjek sam sebi ne može oprostiti i to je pravo obrezanje srca. Gotovo tjelesno iskustvo boli. Agonija u kojoj sebi ne možemo pomoći, ali Bog može. Nevolje i osobne greške zbog kojih se kajemo, koje nas bole u nutrini, postaju uska vrata milosrđa kada se čovjek iskreno obrati Bogu. Prolazak kroz ova uska vrata kajanja i boli, za Petra su predstavljala jednu veliku teškoću, veliku prepreku koju je morao prijeći. Bog odgaja čovjekom stegom u nevoljama, u padovima. Dovodi ga do nemogućnosti da sam sebi pomogne; da mu ostane samo Bog. Čovjek ima nešto u sebi što ga tjera da nadilazi tegobe i što je veća tegoba, više se upinje za prijeći je. Nekada prepreke ne smetaju već motiviraju. Bog često stavlja poteškoće pred ljude kako bi ih motivirao, mobilizirao njihove duhovne sposobnosti koje bi bile uspavane u normalnim okolnostima. Nekada neke nevidljive teškoće zapravo predstavljaju nešto što ti otežava život u naravi, ali nadnaravno predstavljaju milosti koje te nastoje motivirati da napraviš više. Nevolja može biti milost, ne teškoća. Može nas dovesti do vrata milosrđa.

Napomene:

  1. operarii iniquitatis ↩︎
  2. αδικία, ή, jon. -ίη, nepravda, krivnja, krivica, uvreda; άδικε ω 1) akt. a) činiti krivo, krivac biti, nepravedan biti (τί u čem); prez. ima zna čenje perfekta. b) tranz. τινά nepravdu komu činiti, vrijeđati koga; (γην) pustošiti; često s ak. npr. πολλά umnogom. 2) pas. s fut. άδικήσομαι biti vrijeđan, trpjeti nepravdu; α”-δΐκος 2. nepravedan, nepravičan (περί τίνα prema nekomu); zao, nepošten; neuvježban (ίπποι); ά. ήμερα nesudbeni dan; έκ τοϋ αδίκου nepravedno; τά άδικα nepravda, nepravo; adv. αδίκως nepravedno ↩︎
  3. Heb 12,6-7 ↩︎
  4. ολιγωρία, jon. -ίη, ή, zanemarivanje, lakoumnost; bezobzirnost, preziranje, grijeh ↩︎
  5. έκ-λείπω 1) akt. ispustiti, propustiti, ostaviti; prekrišiti (δρκον). 2) intr. popustiti, prestati, otići, umrijeti; pomrčati (o suncu) bbm) ζκλειψις, εως, ή, ostavljanje; nestajanje, gubitak; pomrčina ↩︎
  6. άγωνιάω a) natjecati se. (πρδς αλλήλους); trsiti se. b) htjeti se boriti, razdražen biti. c) bojati se, uznemirivati se zbog čega ↩︎