Nedjeljno evanđelje: zidovi i mostovi

Ne može se dati ono što se ne posjeduje

Danas nerijetko razmišljamo o krizi kršćanstva pitajući se kako svijet ne razumije tako lijepu ponudu Boga. Zaključak je pogrešan: svijet razumije ponudu Boga, ali je podijeljen u sebi. Baš kao što kršćani razumiju kako je sve što nam je od Isusa ispravno, ali smo podijeljeni u sebi. Živimo jedan život koji se stalno kreće između ugađanja svijetu i pokušaja da se ugodi Bogu. No, Bogu se ugoditi ne može ako se ugađa svijetu.

S druge strane, ugoditi svijetu znači postati poput svijeta, živjeti sličan život. Takav život ne možete živjeti ako se prethodno ne ispraznite od onoga što u sebi nosite. U susretu sa svijetom, mnogim se kršćanima njihovo kršćanstvo tako vidi kao teret od kojeg se treba isprazniti. Svjedoci smo velikog kršćanskog ispražnjenja, jednog duhovnog ispražnjenja. Nutarnje ispražnjenje je nužno kako bi se u sebi otvorilo mjesta za nešto drugo što ćemo primiti. No, u slučaju našega kršćanstva dogodilo se nešto što nismo očekivali: ispražnjenje od Krista, od Crkve, od moralnih vrijednosti. Dovelo nas je do toga da više nemamo u sebi ono kršćansko čime bismo trebali obogatiti svijet. Ispraznivši sebe od kršćanstva, svijetu nemamo više što dati, jer ne može se dati ono što se ne posjeduje. Tako, ni kriza kršćanstva ne dolazi od vanjskih napasti, već od nutarnjih podjela, duhovnih podjela u nama samima.

Podjela u sebi

U želji da se ugodi svijetu, prije ili kasnije dolazi do nutarnjeg sukoba, do nutarnje podjele. U evanđelju, neki čovjek pita Isusa da pomogne dijeliti njegovo imanje s bratom. Isus odbija to riječima koje upućuju kako ne želi podjelom unijeti razdor među braću. Mogli bismo njegov odgovor parafrazirati: “Je li ti važniji brat ili imanje? Je li ti važnija ljubav od materijalnih dobara?” Sama činjenica da traži nekoga tko će biti sudac, pokazuje kako se sa bratom ne može složiti, kako već postoji razdor među njima. Vjerojatno ga osjećaj nepravde potiče na ovakav čin. No, i taj osjećaj, poput mnogih drugih dolazi iz ponude svijeta.

Dolazi kao jedna laž, jer čak i kada se podijele, braća više neće imati mira među sobom. Bit će ispunjena gorčinom, srditošću, osjećajem da su zakinunti. Ispraznit će se od ljubavi, da bi se napunili nečim drugim što im neće donijeti nikakvo dobro. Stoga, u Knjizi Propovjednika čitamo kako je sve ono što čovjek nastoji postići u svijetu jedna velika ispraznost. Ispraznost, koja je plod čovjekove želje da u svijetu postigne nešto i postane netko, nalazi svoj izvor u duši koja se ispraznila od onog što je bitno za Boga, pa u svijetu traga za vlastitom slavom. Čovjek je tragač za Bogom, a Boga nalazi u odjsajima njegove slave u sebi i u ljudima, u prirodi. Možemo to reducirati i kazati kako je čovjek tragač za slavom, pa kada se isprazni od traganja za Božjom slavom, traga za slavom u svijetu, a ta ga potraga uvijek okreće sebi: da proslavi sama sebe. Dovodi ga do taštine koja “se uvijek suprostavlja istini, istini koja je vječna i nikada ne griješi”[1]; do taštine koja ga potiče da traži krive vrijednosti, da traži ono što je u sebi bezvrijedno. Zato se u Knjizi Propovjednika, za ispraznost u latinskom prijevodu koristi izraz “vanitas” kojeg jednako prevodimo kao taština.

Isus nastavlja prispodobom u kojoj čovjek želi napraviti još veće ambare za svoje žito. Mnogi tako žele sebe potvrditi u svijetu na razne načine potaknuti ispraznim razmišljanjem. Žele se pokazati vanjštinom, imanjem, profesionalnošću, nekim velikim uspjesima,… no, na kraju svi moraju umrijeti i sve im je to za ništa- sve je to ispraznost.

Čovjek iz prispodobe razmišlja u sebi i odlučuje se za još veći poslovni pothvat. Želi sebe osigurati. Njegovo razmišljanje Isus predstavlja kao “dijalog”- on kao da govori sam sa sobom. Kao da u sebi prevrće ono što nosi u duši. Na dijalog, na promišljanje ga potiče isto ono što ga je poticalo da radi preko svake mjere: taština, ispraznost- krivi razlozi. Tako, ovaj čovjek probija granicu dobra kada je u pitanju imanje i radi ono što mu neće osigurati mir i vječni život, već će mu donijeti samo užitak u jednom taštom pogledu na sebe, kojeg će vidjeti kao uspješnog, boljeg od drugih, čovjeka kavalitetna života,… Na kraju, kada umre, sve što je radio postaje isprazno. Ništa mu ne vrijedi.

Granice, zidovi i mostovi

U oba primjera iz evanđelja nalazimo dvije stvari: posjed i podjelu posjeda. Što obilježava i jedno i drugo? Granice! Granice definiraju podjele, granice definiraju puno više od posjeda. U konačnici, granice definiraju sve u našem životu. Granice definiraju i nas same. Kada kažemo da nas nešto definira, što to zapravo znači? Definicija opisuje nešto ili nekoga, ali sama riječ definicija zapravo govori najprije o granicama. Naime, riječ definicija dolazi od latinske riječi definitio, koja se tvori od složenice “de- finis”, pa bi riječ definicija, kojom opisujemo nekoga ili nešto, zapravo najprije preveli kao ograničenje ili određenje. Možemo kazati kako smo određeni granicama: granice nas opisuju.

Vratimo li na početak našega razmišljanja o kršćnastvu koje nema što dati svijetu, shvatit ćemo kako je kršćanstvo zapravo probilo granice vlastite vjere. U susretu sa svijetom, probilo je granice vjere po kojem je kršćanstvo uvijek bilo prepoznatljivo. Probilo je zidove koji čuvaju najvrjednije u našoj vjeri, probilo je zidove zdrava morala, jasne vjere, čvrsta određenja za vječni život, ispravna sakramentalna života. Probila je obrambene zidove pod izlikom nekog nejasnog dobra zbog kojeg bismo trebali biti kao ostali. Kada je kršćanstvo probilo svoje obrambene zidove, ispraznilo se od svojega kršćanstva, pomiješalo se sa svijetom, pomiješalo je dobro i zlo i prihvatilo ono što svijet dirigira kao način života- i danas smo tu gdje jesmo.

U Knjizi Postanka, opisujući stvaranje svijeta stoji: “I reče Bog: »Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!« I bi tako. Bog načini svod i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro – dan drugi.“ (Post 1,6-8) Originalna hebrejska riječ za svod, raquioa[2], označava nešto tvrdo, stabilno i čvrsto. U latinskom jeziku za svod se koristi riječ firmamentum[3] koja izvodi svoj korijen iz firmusa, odnosno nečeg što je stabilno i čvrsto. Ista je riječ korištena kada se govorilo o građenju zaštitnih zidova gradova. Istovremeno, fornix označava nebeski svod, pa ovaj naš izraz bolje možemo shvatiti kao nešto čvrsto što odjeljuje stvari na jasan način. To je više kao dobro utvrđena barijera ili ogradni zid, koji ako se prijeđe, dovodi život u opasnost. Prijeći granicu koju postavlja svod znači promijeniti svoj položaj dramatično. Svod dakle dijeli ono što nas vodi u život od onog što nas odvodi u smrt, dijeli dobro od zla i pravi razmak između njih. Istovremeno, svod je podloga onom što je ispravno, pa ono što je ispravno ima zaštitu na neki način jer biva odijeljeno, te ima uporište na tom odmaku od zla koji mora biti jasan. Svod štiti da se dobro i zlo ne miješaju.

Život koji se štiti svodom- nebom ima svoja pravila. Ne možete živjeti kako hoćete. U protivnom možete loše završiti. Dok se slijede jedna pravila postupanja, život je zaštićen jer je dobar i vodi k Bogu. No kada se ta pravila prekše, prijeđe se granica- svod, nebo, kojom se dobro štiti, i više sami nismo u stanu kontrolirati neke stvari u svom životu. Kada se sruše obrambeni zidovi naše duše, našega kršćanstva, ono se isprazni i sebe ispunjamo nečim što nije kršćansko.

Za dati svijetu nešto kršćansko, nije potrebno rušiti obrambene zidove- jer ako ih srušimo, naš će život biti ispraznost: isprazniti ćemo se od kršćanstva. Potrebno je graditi mostove po kojima ćemo u svijet unositi ono što je dobro, što će svijet oplemeniti, a zidovima zaštiti ono najvrjednije u nama, ono kršćansko. Potrebno je unositi Krista iz dubine naše duše. Polako uzimati od našeg najvećeg blaga i donositi ga u ona mjesta u svijetu koja Krista doista i traže.

[1] Sveti Augustin, Komentar na Ps 143

[2]Usp. Fabio Rosini, Kako započeti iznova, Verbum, Split, 2021., str. 62.

[3]VOX, Grupa autora, Diccionario latino-espanol, Universidad de Navarra, EUNSA, Pamplona, 2008: Fornix; čvrsto, postojano; firmus; istoga značenja; firmamentum; ono što je podrška nečem, što podržava nešto