U ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«
(Mt 28, 16-20)
________________________________
Temeljno otajstvo i najveća nepoznanica kršćanske vjere svakako je Presveto Trojstvo. Ono nam se prije svega otkriva u Sinu, stoga „poznavati Boga i njegova Sina predstavlja ulazak u zajedništvo ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga u vlastitom životu, koji se time otvara vječnom životu po sudjelovanju u božanskom životu. Stoga, vječni život je život Boga i istovremeno život sinova božjih” (Evangelium vitae, EV 37-38). Bog se kao Trojstvo objavljuje već u stvaranju, a sebe polako otkriva čovjeku kroz povijest u sinovstvu Božjem. „U utjelovljenju nalazimo jednu trojstvenu ljubav koja se očituje po Isusu. Vidimo ljubav koja se ne zatvara u sebe, u svoj savršen krug svjetlosti i slave, već se širi po tijelu čovjeka, ulazeći u povijest, ulazi u ljudskost, obnavljajući je i postajući Sinom u ljudskosti” (Sveti Ivan Pavao II, Opća audijencija, 05-04-2000). Bog se utjelovljenjem objavio u Isusu Kristu, ali ne kao osamljeni Bog, već Ljubav koja se razlijeva čovjeku po srcu kako bi upoznao svoga Stvoritelja.
Bog je Ljubav, a ljubav je odnos. Odnos se ne zadržava na sebi, već traži drugu osobu. Stoga, govoriti o Bogu kao o osamljeniku, bilo bi ravno govoriti o nekom idolu koji sebe ne može komunicirati drugome. Bog- Ljubav želi da ga se komunicira i da se daje čovjeku. Stoga, o Bogu govorimo kao o ,,jednom Bog.” Ipak, ljepše ga je opisati kroz izraz ,,jedinstvo”, jer upravo taj izraz pojašnjava našega Boga: jedinstvo ne postoji bez mnoštva, jer samo ako je više osoba možemo govoriti o jedinstvu. Svo jedinstvo Boga ispunja se u odnosu- ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga. Jedinstvo se u punini ispunja u Trojstvu.
Pitate se: kako tri Osobe mogu biti jedan Bog? Čak je matematički moguće: pomnožite tri jedinice i dobit ćete jedan. Čini se logičnim? Čini se mogućim? Bog ipak, unatoč svemu, nadilazi naš razum. Sv. Augustin je rekao: ,,Bog ne bi bio Bog kad bi ga čovjek svojim razumom mogao obuhvatiti.” I dodaje: ,,Misliš li kako si shvatio Boga, onda to zasigurno nije Bog.” Veliki ruski pisac Tolstoj jednom je rekao: ,,𝐀𝐤𝐨 𝐭𝐢 𝐧𝐞𝐤𝐚𝐝 𝐝𝐨đ𝐞 𝐦𝐢𝐬𝐚𝐨 𝐝𝐚 𝐣𝐞 𝐬𝐯𝐞 𝐨𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐬𝐢 𝐦𝐢𝐬𝐥𝐢𝐨 𝐨 𝐁𝐨𝐠𝐮 𝐤𝐫𝐢𝐯𝐨 𝐢 𝐝𝐚 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐧𝐞𝐦𝐚, 𝐧𝐞𝐦𝐨𝐣 𝐬𝐞 𝐳𝐚𝐩𝐫𝐞𝐩𝐚𝐬𝐭𝐢𝐭𝐢. 𝐓𝐨 𝐝𝐨ž𝐢𝐯𝐞 𝐬𝐯𝐢. 𝐀𝐤𝐨 𝐧𝐞 𝐯𝐣𝐞𝐫𝐮𝐣𝐞š 𝐯𝐢š𝐞 𝐮 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐞𝐠𝐚 𝐬𝐢 𝐩𝐫𝐢𝐣𝐞 𝐯𝐣𝐞𝐫𝐨𝐯𝐚𝐨 – 𝐭𝐨 𝐳𝐧𝐚č𝐢 𝐝𝐚 𝐣𝐞 𝐮 𝐭𝐯𝐨𝐣𝐨𝐣 𝐯𝐣𝐞𝐫𝐢 𝐛𝐢𝐥𝐨 𝐧𝐞š𝐭𝐨 𝐤𝐫𝐢𝐯𝐨. 𝐌𝐨𝐫𝐚š 𝐧𝐚𝐬𝐭𝐨𝐣𝐚𝐭𝐢 𝐛𝐨𝐥𝐣𝐞 𝐬𝐡𝐯𝐚𝐭𝐢𝐭𝐢 𝐨𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐧𝐚𝐳𝐢𝐯𝐚š 𝐁𝐨𝐠𝐨𝐦.”
𝐒𝐭𝐯𝐚𝐫𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐨𝐭𝐤𝐫𝐢𝐯𝐚 𝐓𝐫𝐨𝐣𝐬𝐭𝐯𝐨 𝐮 𝐝𝐢𝐣𝐚𝐥𝐨𝐠𝐮
Stvaranje čovjeka izraz je Božje ljubavi koja se ne zadržava samo u sebi, već traži da se preda nekome tko će od nje živjeti. Samo stvaranje govori o Bogu koji ne može biti dostatan sam sebi i stvara jedno biće koje će žeđati ljubavi i to ne bilo kakve, već ljubavi koja nadilazi i život i smrt kakve poznajemo, koja se može utažiti samo u vječnosti, samo u Bogu.
U stvaranju čovjeka Bog se predstavlja u množini: ,,𝐈 𝐫𝐞č𝐞 𝐁𝐨𝐠: »𝐍𝐚č𝐢𝐧𝐢𝐦𝐨 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚 𝐧𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐮 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐮, 𝐬𝐞𝐛𝐢 𝐬𝐥𝐢č𝐧𝐚, 𝐝𝐚 𝐛𝐮𝐝𝐞 𝐠𝐨𝐬𝐩𝐨𝐝𝐚𝐫 𝐫𝐢𝐛𝐚𝐦𝐚 𝐦𝐨𝐫𝐬𝐤𝐢𝐦, 𝐩𝐭𝐢𝐜𝐚𝐦𝐚 𝐧𝐞𝐛𝐞𝐬𝐤𝐢𝐦 𝐢 𝐬𝐭𝐨𝐜𝐢 – 𝐬𝐯𝐨𝐣 𝐳𝐞𝐦𝐥𝐣𝐢 – 𝐢 𝐬𝐯𝐢𝐦 𝐠𝐦𝐢𝐳𝐚𝐯𝐜𝐢𝐦𝐚 š𝐭𝐨 𝐩𝐮𝐳𝐞 𝐩𝐨 𝐳𝐞𝐦𝐥𝐣𝐢!« 𝐍𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐮 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐮 𝐬𝐭𝐯𝐨𝐫𝐢 𝐁𝐨𝐠 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚, 𝐧𝐚 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐮 𝐁𝐨ž𝐣𝐮 𝐨𝐧 𝐠𝐚 𝐬𝐭𝐯𝐨𝐫𝐢, 𝐦𝐮š𝐤𝐨 𝐢 ž𝐞𝐧𝐬𝐤𝐨 𝐬𝐭𝐯𝐨𝐫𝐢 𝐢𝐡” (Post 1,26-27). Bog kao da govori: ,,Ti i ja stvorimo čovjeka.” Kao da razgovara s nekim. Tako se u stvaranju otkriva jedan dijalog u Bogu, a dijalog otkriva jedan odnos unutar Boga, u Bogu. Stoga Bog- Logos, zapravo sebe u stvaranju otkriva kao dia-logos, kroz dijalog zajedničkog djelovanja.
𝐒𝐭𝐯𝐚𝐫𝐚𝐣𝐮ć𝐢 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚 𝐧𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐮 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐮 𝐢 𝐩𝐫𝐢𝐥𝐢𝐤𝐮, 𝐁𝐨𝐠 𝐮𝐭𝐢𝐬𝐤𝐮𝐣𝐞 𝐮 𝐝𝐮š𝐮 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐮 𝐏𝐫𝐞𝐬𝐯𝐞𝐭𝐨𝐠 𝐓𝐫𝐨𝐣𝐬𝐭𝐯𝐚 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐛𝐢 𝐠𝐚 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐩𝐫𝐞𝐩𝐨𝐳𝐧𝐚𝐨 𝐮 𝐬𝐞𝐛𝐢, 𝐮 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐮 𝐨𝐤𝐨 𝐬𝐞𝐛𝐞 𝐢 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐛𝐢 𝐠𝐚 𝐭𝐫𝐚ž𝐢𝐨 𝐮 𝐬𝐯𝐢𝐦 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐢𝐦 𝐝𝐣𝐞𝐥𝐢𝐦𝐚 𝐩𝐨𝐤𝐚𝐳𝐮𝐣𝐮ć𝐢 𝐭𝐚𝐤𝐨 𝐝𝐚 𝐦𝐮 𝐣𝐞 𝐮 𝐨𝐯𝐨𝐦 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐮 𝐬𝐭𝐚𝐥𝐨 𝐝𝐨 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐢 𝐣𝐞𝐝𝐢𝐧𝐨 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐚 ž𝐞𝐥𝐢. Zapravo, utiskuje u čovjeku potrebu za dijalogom ljubavi kakav je u Bogu. Tako ovaj prvi dijalog Božjeg stvaranja iz ljubavi, Bog prenosi u čovjeka, a s njim i potrebu da dijalogizira s nekim, da i sam prenosi ljubav na nekoga. Dijalog Boga se tako nastavlja po čovjeku na dva načina: najprije sa ljudima s kojima živi, ali i u svojoj nutrini u kojoj pokušava razgovarati s Bogom u svojim mislima, nakanama, nutarnjim poticajima na djelovanje. Stvaranjem čovjek prima ljubav u sebi sa neutaživom potrebom da tu istu ljubav predaje drugome, baš kao što je i Bog to učinio spram čovjeka. Čovjek se stvara s potrebom prenošenja ljubavi. To prenošenje ljubavi Boga u čovjeka, ostavlja dubok trag u biću, ostavlja trag ljubavi koji je neponovljiv i koji jednu osobu prenosi u drugu dijalogom, odnosom, baš kao što je i Bog prenio sebe u stvaranje čovjeka. Tako se u čovjeku začeo jedan novi proces otkrivanja Boga po ljubavi: preko odnosa s drugim, preko ljubavi čovjek izrasta u zrelu osobu. Iz ljubavi izrasta osoba. Pa kao što iz ljubavi čovjeka sa drugom osobom, zapravo iz ljubavi dvoje izrasta nova osoba, tako iz ljubavi Trojstva prepoznajemo jednog Boga po Osobama Trojstva. Za Boga, baš kao i za ljudsku ljubav potreban je netko drugi. Kod mnoštva je moguća ljubav, jer kada kažemo da ,,netko sam sebe ljubi”, govorimo o nečem iz čega ne može izrasti osoba. Govorimo o sebeljublju, ne o ljubavi. Da bi ljubav bila ljubav, potreban nam je netko drugi. Ljubav, kao najizvrsniji izraz jedinstva treba mnoštvo, pa je i Bog, koji je u sebi Ljubav, zapravo Trojstvo Oca i Sina koji se ljube savršenom ljubavi Duha.
𝐍𝐞𝐝𝐨𝐤𝐮č𝐢𝐯𝐨 𝐨𝐭𝐚𝐣𝐬𝐭𝐯𝐨
U stvaranju, Bog je svoju dobrotu htio osmisliti i učiniti je razumljivom nekome. Ljubav s kojom je stvarao svijet, dala je smisao svemu. Ljubav daje smisao- Logos, tom dobru. Ne zadržava ga za sebe, ali ga ne rasipa besmisleno, već ga usmjerava nekome. 𝐔𝐧𝐚𝐭𝐨č 𝐭𝐨𝐦𝐞 š𝐭𝐨 𝐬𝐞 𝐁𝐨𝐠 𝐬𝐞𝐛𝐞 𝐨𝐭𝐤𝐫𝐢𝐯𝐚 𝐮 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐮, 𝐧𝐢𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐧𝐞ć𝐞𝐦𝐨 𝐬𝐩𝐨𝐳𝐧𝐚𝐭𝐢 𝐁𝐨𝐠𝐚. 𝐁𝐨𝐠 ć𝐞 𝐝𝐢𝐣𝐞𝐥𝐨𝐦 𝐮𝐯𝐢𝐣𝐞𝐤 𝐨𝐬𝐭𝐚𝐭𝐢 𝐬𝐤𝐫𝐢𝐯𝐞𝐧 𝐮 𝐎𝐭𝐚𝐣𝐬𝐭𝐯𝐮 𝐧𝐞𝐝𝐨𝐤𝐮č𝐢𝐯𝐮 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐮. 𝐎𝐭𝐚𝐣𝐬𝐭𝐯𝐨 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐧𝐞𝐝𝐨𝐤𝐮č𝐢𝐯𝐨 𝐣𝐞𝐫 𝐣𝐞 𝐭𝐚𝐦𝐧𝐨, 𝐯𝐞ć, 𝐧𝐚𝐩𝐫𝐨𝐭𝐢𝐯, 𝐣𝐞𝐫 𝐣𝐞 𝐬𝐮𝐯𝐢š𝐞 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐥𝐨; 𝐨č𝐢 𝐧𝐚š𝐞𝐠 𝐢𝐧𝐭𝐞𝐥𝐞𝐤𝐭𝐚 𝐬𝐮 𝐨č𝐚𝐫𝐚𝐧𝐞 𝐠𝐥𝐞𝐝𝐚𝐧𝐣𝐞𝐦 𝐮 𝐍𝐣𝐞𝐠𝐚, 𝐤𝐚𝐨 š𝐭𝐨 𝐬𝐞 𝐝𝐨𝐠𝐚đ𝐚 𝐤𝐚𝐝 𝐩𝐨𝐠𝐥𝐞𝐝𝐚𝐦𝐨 𝐬𝐮𝐧𝐜𝐞 𝐮𝐬𝐫𝐞𝐝 𝐛𝐢𝐣𝐞𝐥𝐚 𝐝𝐚𝐧𝐚. Tijekom jednog od svojih katehetskih putovanja, sveti Josemaría je ukazao na ispravan način govorenja o Bogu: „𝐊𝐚𝐝 𝐯𝐚𝐦 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐢 𝐤𝐚ž𝐮 𝐝𝐚 𝐧𝐞 𝐫𝐚𝐳𝐮𝐦𝐢𝐣𝐮 𝐓𝐫𝐨𝐣𝐬𝐭𝐯𝐨 𝐢 𝐉𝐞𝐝𝐢𝐧𝐬𝐭𝐯𝐨, 𝐦𝐨𝐫𝐚𝐭𝐞 𝐨𝐝𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐢𝐭𝐢: 𝐧𝐢 𝐣𝐚 𝐭𝐨 𝐧𝐞 𝐫𝐚𝐳𝐮𝐦𝐢𝐣𝐞𝐦, 𝐚𝐥𝐢 𝐭𝐨 𝐯𝐨𝐥𝐢𝐦 𝐢 𝐩𝐨š𝐭𝐮𝐣𝐞𝐦. 𝐊𝐚𝐝𝐚 𝐛𝐢𝐡 𝐫𝐚𝐳𝐮𝐦𝐢𝐨 𝐁𝐨ž𝐣𝐮 𝐯𝐞𝐥𝐢č𝐢𝐧𝐮, 𝐚𝐤𝐨 𝐛𝐢 𝐁𝐨𝐠 𝐬𝐭𝐚𝐨 𝐮 𝐨𝐯𝐮 𝐦𝐨𝐣𝐮 𝐬𝐢𝐫𝐨𝐦𝐚š𝐧𝐮 𝐠𝐥𝐚𝐯𝐮, 𝐭𝐚𝐝𝐚 𝐛𝐢 𝐦𝐨𝐣 𝐁𝐨𝐠 𝐛𝐢𝐨 𝐯𝐫𝐥𝐨 𝐦𝐚𝐥𝐞𝐧. 𝐏𝐚 𝐢𝐩𝐚𝐤, 𝐎𝐧 𝐬𝐭𝐚𝐧𝐞 𝐮 𝐧𝐣𝐮 – 𝐎𝐧 ž𝐞𝐥𝐢 𝐬𝐭𝐚𝐭𝐢 𝐮 𝐦𝐨𝐣𝐮 𝐠𝐥𝐚𝐯𝐮 – 𝐮 𝐦𝐨𝐣𝐞 𝐬𝐫𝐜𝐞, 𝐮 𝐧𝐞𝐢𝐳𝐦𝐣𝐞𝐫𝐧𝐮 𝐝𝐮𝐛𝐢𝐧𝐮 𝐦𝐨𝐣𝐞 𝐝𝐮š𝐞, 𝐤𝐨𝐣𝐚 𝐣𝐞 𝐛𝐞𝐬𝐦𝐫𝐭𝐧𝐚.”
Boga čovjek otkriva u svom srcu ili srcu ljudi. Nije ovdje riječ o vjerovanju u nešto apsurdno, već o osobnom odnosu s Bogom koji se postiže samo otvaranjem srca “drugome”: ,,Gospodine, hvala ti što si tako velik da ne možeš stati u moju glavu, i hvala ti i zato što staneš u moje srce”, jer Ljubav, piše sveti Augustin u svojoj raspravi o Trojstvu, uvijek podrazumijeva prisutnost ljubavnika, onih koji se vole i njihove ljubavi. Bog se otkriva u našem srcu po želji za nečim trajnim, beskonačnim, po ljudskoj ljubavi s nekim s kim želite živjeti i umrijeti, po blaženstvu, zapravo po stvarima koje se ne mogu ograničiti vremenski, po vječnosti, jer Bog svoj vječni život želi dijeliti s čovjekom.
Budući da je Bog zajedništvo ljubavi božanskih osoba, njegovu sliku najjasnije prepoznajemo u obitelji koja je živući odraz Trojstva. To zajedništvo Trojstva otkrivamo u konkretnom prijateljstvu s drugima, služenju, bratstvu, ljubavi u svim njegovim oblicima koja nas drugima daruje i otvara daru ljubavi od drugoga.
Priča o Trojstvu konkretizira se u Kristu: ,,Tko je vidio mene, vidio je Oca” (Iv 14,9), kaže Isus Filipu. Tko vidi ljubav koja nas potiče na zajedništvo s drugima, vidi u Boga u sjenama čovjeka i njegovih postupaka. Vidi ga po Duhu koji potiče čovjeka na kršćansko djelovanje koji u svemu slijedi Isusa i koji ga čini sličnim Isusu. Istinsko samoispunjenje nalazi u ljubavi i služenju. U gestama naklonosti kao što je zagrljaj ili ljubaznost, kao što je stisak ruke, odjekuje ljubav Trojstva jer oni označavaju želju ili dostupnost da budu jedno u drugom, kao što su to božanske osobe.