Ovo razmišljanje usmjerit ćemo pokušajima da iznesemo argumente koji će pomoći razumjeti zašto govorimo kako je rođenje Isusa Krista povijesno utemeljen događaj; zašto je ono što u Svetom Pismu o tome piše, sigurna stvar; zašto ne treba slušati gluposti koje Božić svode na legende i sladunjave priče. Ovo je pokušaj da s podacima koje imamo približimo povijest događaja u Betlehemu. Isus se rodio u jednom mjestu, u špiljici koje su koristili pastiri, rodio se u vrijeme popisa Kvirinija i za sve to postoje pisana potkrijepa. Pohodili su ga strani mudraci koji su slijedili nekakvu čudnu pojavu na nebu koja ih je dovela do Palestine u studenom 6. ili najdalje 7. godine prije Krista. Betlehem i rođenje Isusa Krista nije legenda, već stvarnost koju obnavljamo iz godine u godinu, a s napretkom znanosti ta stvarnost nalazi sve jasniju povijesnu potvrdu.

Vrijeme mučna iščekivanja

U 1. stoljeću pr. Krista dogodilo se vrijeme mučna iščekivanja nečeg važnog. Tako je u Palestini je vladao svojevrstan kaos, zbog raširene ideje da je dolazak Mesije blizu: Herod nastoji iskoristiti situaciju, Šimun bar Kokhba diže ustanak (samo jedno stoljeće poslije Krista), javlja se mnoštvo pretendenata na naslov Mesije. U temeljima svih iščekivanja bio je činjenica da novi kralj, nasljednik Davidov ima doći. Svi su Mesiju doživljavali kao političkog i vojnog vođu koji će svrgnuti vlastodršce. Upravo ta Davidova loza bila je problem mnogima.

Problem Heroda tako nastaje u dijelu iščekivanja u kojem se Mesija očekuje iz Davidove loze. Do Kristova vremena postojalo je jako suglasje kako će Mesija biti rođen ne samo od Davidove loze, nego će se to dogoditi u Betlehemu. Kasnije, kada Isus bude javno nastupao, ovo je argument kojim će Židovi nastojati diskvalificirati Isusa: “Ne kaže li Pismo da Krist dolazi iz potomstva Davidova i to iz Betlehema, mjesta gdje biajše David?” (Iv 7,42). Židovi zapravo nisu znali za Isusovo podrijetlo, pa su odmah isključivali mogućnost mesijanstva Isusova. Znali su samo da je odrastao u Nazaretu, ali ne i da se rodio u Betlehemu.

“A ti Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena!” (Mih 5,1). Ovo Mihejevo proroštvo bilo je dovoljno jasno za apostole i Isusove učenike, jer znali su da je Isus bio rođen u Betlehemu, pa im je bilo jasno da se, pored svega ostalog na njemu ispunja i to proroštvo. David potječe iz roda Efraćanina Jeseja rođenog u Betlehemu i u vrijeme kralja Davida taj je grad imao izvjesne povlastice, i bio je bitno drugačiji od Betlehema Isusova vremena. Kroz deset stoljeća, od Davida do Isusa, Betlehem je propao kao grad kraljeva judejskih i pretvorio se u jedno malo provincijsko mjesto.

Popis cara Augusta

Josipa je u Betlehem doveo popis stanovništva koje je naredio car August. Mnogi ovaj popis problematiziraju govoreći kako August nikada nije naredio da se popis napravi za cijelo Carstvo. Popis koji je rađen bio je popis upravitelja Sirije, Kvirinija, a taj se dogodio u 6. godini poslije Krista: je li moguće da je posrijedi greška ili krivotvorina? Je li popis uistinu postojao?

August je doista naredio da se popišu svi oni za koje su ostali “minimalni dokazi” o njihovu podrijetlu i više je puta tijekom svoje vladavine tražio različita registriranja pučanstva. Josip Flavije (Židov koji je ostavio pisani trag o događajima tog vremena) navodi kako se posljednjih godina Herodove vladavine morala dati prisega caru na razini pokrajine. Judeja je morala prisegnuti na vjernost Rimu, a takva se prisega davala na drugim mjestima u carstvu u 3. godini prije Krista.

Ovo je pretpostavljalo da je svaka osoba morala prisegnuti na vjernost caru, pa je registracija stanovništva zapravo uključivala prisegu. Pavao Orozije (rimski povjesničar, 5. st.) navodi da je August zahtijevao da se svaka osoba u svakoj rimskoj pokrajini upiše uz javnu prisegu. Riječ je bila o prisegi koja je imala za svrhu prisegu vjernosti, a ne popis stanovništva radi oporezivanja. Po Pavlu Oroziju, ovo se događalo 2 godine prije Krista, kada je rimski narod pozdravljao Augusta kao prvog među ljudima, a sam Car piše kako ga je cijeli svijet priznao Ocem carstva do vremena kada mu je taj naziv službeno dodijeljen.

Kvirinijev popis

Za našu je priču zanimljiv Kvirinije, čovjek koji se spominje u evanđeljima koja se tiču rođenja Isusova: “U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. 2Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. 3Svi su išli na popis, svaki u svoj grad” (Lk 2,1-2). Kvirinije je, prema Luki, imenovan upraviteljem Sirije, u 6. godini prije Krista. Čini se kako je Luka pogriješio u tituliranju i to unosi malu zbrku u razumijevanje stvari. Kvirinija se u Luki imenuje istom titulom kojom se naknadno koristi za Poncija Pilata u Judeji. Moguće da je Luka pobrkao titule Pilata i Kvirinija kada je pisao evanđelje, jer je u vrijeme Isusova rođenja, Kvirinije bio carski namjesnik koji je nadgledao stanovništvo manje više radi poreza. Bio je dakle, prokurator (poput Poncija Pilata tridesetak godina poslije Isusova rođenja), a ne legat.

Sveti Justin donosi jasnije podatke. On živi u Palestini gotovo neposredno nakon Isusove smrti (unutar 100 godina) i po njemu, lako je provjeriti sve podatke koji su ga zanimali. Prije svega treba znati kako je Justin bio izobraženi filozof i precizan čovjek, apologet, branitelj kršćanstva, a ne bilo tko. Stoga je jako pazio na preciznost u činjenicama kako ne bi ostavljao prostor protvnicima za neargumentiran govor. Justin veli kako je u vrijeme Isusova rođenja, Kvirinije bio prokurator Judeje, a ne legat Sirije. Justin je imao pristup svim dokumentima koji su za povjesničare današnjice samo prah i pepeo pa možemo njegovo svjedočanstvo smatrati pouzdanim. Tertulijan iz Kartage, opet jedan precizan čovjek, opovrgava Luku kao i Justin. Kaže da je u vrijeme Isusova rođenja, Sirijom upravljao Saturnin, a ne Kvirinije.

Možemo sada složiti sliku uprave u 6. godini prije Krista. Saturnin je bio legat Sirije, svakako nadređen Kviriniju koji je bio prokurator Judeje. Tek nakandno (oko 2. godine prije Krista) Kvirinije postaje legatom Sirije. Dakle, napreduje u službi. Legat je služba većeg ranga od prokuratora. U Rimu nije bio običaj da se unutar jedne provincije ljude spušta na nižu službu. Kada se dođe do “vrha”- nema nazad. Stoga, malo je vjerojatno da je Kvirinije bio najprije legat (viša služba), pa prokurator (niža).

Drugim riječima, vjerojatno je Kvirinije bio prokurator Judeje i upravitelj popisivanja stanovništva u Judeji najprije radi poreza (6. godina prije Krista), a to je onaj popis o kojem piše u Evanđelju po Luki. Isto tako, vjerojatno je napredovao u službi postavši legatom Sirije, pa u tom svojstvu organizira drugi popis stanovništva radi prisege (2. ili 3. godine prije Krista). Ova su dva popisa po svoj prilici zbunila svetoga Luku, ali izvori bliski onom vremenu pojašnjavaju tu zabunu. Stoga, možemo Kvirinija uzeti kao osobu koja je napravila popis stanovništva u vrijeme Isusova rođenja.

Možemo kazati kako se vrijeme Isusova rođenja mirno može postaviti između 6. i 4. godine prije Krista. Tome u prilog ide i drugi podatak- onaj o Herodovoj smrti. Naime, kralj Herod je nedugo prije svoje smrti naredio pokolj muške djece do dvije godine starosti u Betlehemu u nadi da će pronaći novorođena kralja. Smjestimo li njegovu smrt u 4. godinu prije Krista, možemo taj podatak uzeti kao graničnu vrijednost Kristova rođenja.

Problem hodočasnika

Kao poseban argument za Betlehem kao mjesto rođenja su hodočanici. Kršćanski su hodočasnici imali običaj pohoditi sveta mjesta, pa je tako bilo i sa pećinom rođenja u Betlehemu. Kako su hodočašća počela odmah u 1. stoljeću, možemo sa sigurnošću govoriti o preciznom mjestu rođenja, jer da bi suzbili navalu hodočanika, rimljani u istoj pećini grade svetište jednom od svojih bogova. Time su željeli spriječiti hodočasnike da dolaze u Betlehem. Kršćani su se gorzili idola, pa su Rimljani stavljanjem svojih božanstava u mjesto hodočašća imali za cilj odvratiti ljude od hodočašćenja. Tako Rimljani tu održavaju svetište sve do Konstantinova edikta u 4. stoljeću.

Osim od samog mjesta rimljani su strahovali i od samog puka. Tako je strah rimskih careva kulminirao sa Domicijanom. Krajem 1. st. car Domicijan se boji kako će doći Davidov potomak i zbaciti ga, postati mu suparnikom. Zato je dao okupiti i ispitati ostatak davidove obitelji, ali vidjevši kako su siromašni, shvatio je kako mu nisu opasnost, Domicijan nije bio impresioniran. Ali Rimljani, oni obični građani Rima jesu. I vjera se polako počela širiti u Rimu.