Zašto s ovolikom pažnjom govorimo o Mariji?
Možda bi bilo mudro razmišljati najprije o Majci: crkva, na početku kalendarske godine podsjeća kako se svaki život začinje u misli Boga, u njegovoj Riječi, ali kako na zemlji svaki život počinje s jednom majkom. Danas ne govorimo o bilo kojoj majci, već o Majci Boga! Kada je Bog sebi uzeo Mariju za Majku, učinio je to kako bi je dao nama kada On uzađe na nebo. Jer čovjek svu svoju ljubav uvijek najintezivnije razumije preko majčinske ljubavi. “Tako i slika Majke na poseban način izražava Marijinu prisutnost u otajstvu Krista i Crkve”1. “U zagrljaju djeteta, Krist otkriva više od svega veliku ljubav svoga srca, koje je u stanju razabrati sve naše životne vibracije, osjećaje i sklonosti. (…) Tu se očituje jedna nježnost tako ženstvena i tako majčinska kojom Marija obavija svoj doma i sve ono što kroz njega prolazi u Nazaretu”2.
Bog nam tako daje Mariju za Majku, kako bismo lakše I dublje razumjeli ljubav kojom nas On ljubi, jer svatko prvi ljubav doživljava u svom životu najprije preko svoje majke. Učinivši Mariju našom Majkom, nas je učinio svojom braćom. Lakše je onda preko Majke osjetiti na sebi ono što vibrira u odnosu Boga i njegove Majke. Majka svoju ljubav djeci donosi na delikatan način- bitno drugačije od oca. Bog zna to i zato nam Mariju stavlja na put kako bismo preko nje pronašli put do Boga; kako bismo preko Majke u Oca dobili sve što nam je potrebno.
Marija (A.B. Šimić):
Marijo, ja u tebi gledam svoju majku i svaku majku // I ja mislim često na onu bol u tvom licu // što se javi // kad tvoj se porod stade odvraćat od tebe // Ja znadem da si gledajući gdje ga gubiš // poželjela da nikada ga ni rodila nisi i da je vječno pod srcem ti osto // I znadem i to da si u čas raspinjanja više htjela život sina pokraj sebe no mrtvog Boga // I da si na koncu svih muka i svih boli // vidjela svoj poziv službenice i smjerno prignula se pred zakonom koji tako hoće.
Ovim riječima A.B. Šimić smjerno opisuje Marijinu ljubav koja nije ljubav drugačija od ljubavi neke druge majke. Nije ni ljubav koja sebično zadržava za sebe onog koji voli i ne daje mu da svoj život razvije slobodno. To je ljubav koja silno boli zbog ljubavi, koja je izdržala sve ono što nijedna majka ne želi. U konačnici, koja je prihvatila i ono najgore što se moglo dogoditi njezinu Sinu. Pogledamo li Mariju i ono što je prošla u životu naći ćemo najprije jednu mladu djevojku koja je prihvatila tegobe koje su joj došle s neočekivanim majčinstvom. Ženu koja je imala snage prihvatiti mogućnost da je kao mladu odbace svi, da je kamenuju jer je prekršila Mojsijev zakon.
Vidjet ćemo i brižnu mati koja nježno brine o svom djetetu, suprugu i domu. Njezino srce je posve bilo posvećeno obitelji, a napose Sinu. Onome kojem je dala svoje tijelo, kojeg je dojila i othranila zajedno sa svojim suprugom svetim Josipom, pružila je sve što jedna mati može. Nije mu mogla dati ono što su imali kraljevi na dvorovima, a dala mu je puno više od toga. Dala mu je svu svoju ljubav, a ljubav cijene nema. Mariju gledamo kako ne zapostavlja svoju obitelj unatoč tome što je od anđela primila blagovijest. Skrbi se o svemu što je potrebno njezinoj obitelji i svojim srcem grije dom u kojem odrasta njezin Sin.
Konačno, u najtežim trenucima svoga Sina, stoji uzanj, prati ga u njegovoj muci, ne napušta ga premda zna kako ide u smrt. Ne napušta ga premda bi sigurno voljela da je sve bilo drugačije. Vjerujem kako je Marija prolazila istu muku Getsemanskog vrta u sebi, kako se u njoj lomilo majčinsko srce i želja da Sin bude uz nju, da ne ide na križ, sa onim što je njezin Sin odabrao. Vjerujem kako je to bio najteži trenutak njezina života. Odabir njezina Sina protivio se logici zdrava uma, protivio se svemu bi jedan nedužan čovjek napravio. Ali ga Marija nije napuštala. Unatoč tome što je znala ili barem naslućivala njegov kraj, Marija ga nije napuštala i uz sve svoje boli, uz sve svoje muke poštovala je volju svoga Sina, poštovala je ono što je On sam odabrao za sebe. Poštovala je jer je znala kako to nije odabrao zbog sebe, već zbog svih ljudi, zbog toga što je znao kako i na koji način drugima pomoći da zlo ne zahvaća čovjeka u onoj mjeri u kojoj je to bilo do tada.
Uz svoga Sina
Dok je pratila Sina na njegvou križnom putu sigurno se pitala zbog čega je to morala proživjeti zajedno sa svojim djetetom? Zašto je to Bog tako učinio? Zar Bog tako okrutan da i svoje dijete daje u smrt? Sigurno je proživljavala duboku bol svih njegovih rana onako kako to samo majke mogu proživljavati. Svaka kap krvi koja je potekla iz rana njezina Sina bila je Marijina krv. Svaka kapljica znoja koji je oblio Gospodina bila je Marijin znoj. Svaka bol koja je mučila Sina, mučila je Majku Mariju.
Možemo se pitati je li Marija znala sve ono što Isus mora proći u svojoj otkupiteljskoj muci? Ne bi o tome polemizirao, jer mogli bi kazati kako će Sin sigurno Majci kazati sve o sebi, ali isto tako možemo kazati kako bi Sin htio poštedjeti svoju Majku boli koje bi nju mogle zadeseti spoznajom o smrti svoga Djeteta. Vjerujem ipak, da nije bila lišena spoznaje o tome što bi moglo zadesiti Isusa. Upravo ta činjenica otvara pitanje njezine boli. Kada čovjek ne zna ništa, a život mu biva pogođen velikom nevoljom poput Marijine, bol je zasigurno velika. No kada zna nešto unaprijed, bol je zasigurno veća, muka iščekivanja svega dugotrajnija, a pitanja o smislu svega dublja i nerazumljivija.
Kada bi proživio Marijin život vjerujem da ne bi od tuge i boli mogao pratiti svoje dijete na tom putu. Kada bi proživio Marijin život, vjerujem da bi mi se srce slomilo pod svakim udarcem biča. Kada bi proživio u Marijin život, siguran sam da bi pokušao poubijati njegove progonitelje. Kada bi proživio Marijin život, vjerujem da bi poludio od boli koja bi pogodila moje srce. Ipak, nisam proživio Marijin život i ostaje mi samo diviti se njezinu srcu, koje je bilo snažno, hrabro, nepokolebljivo u dobru, do mjere da nikoga nije optuživala ni za što, nije prigovarala učenicima što su se razbježali od straha, nije tražila razloge Isusove smrti ni u Pilatu, ni u Judi, već je sigurno slomljena prihvatila dan koji je morao svanuti nakon što su njezina Sina položili u grob. Prihvatila je i učenika kojeg joj je povjerio njezin Sin sa križa. Prihvatila je njegove apostole i prijatelje, izdajice i neprijatelje, prihvatila je one koji su o njoj i njezinu Sinu govorili ružno i s podsmjehom. Sve je to Marija prihvatila i stavila u svoje srce, kako bi te ljude upravila svome Sinu.
Dan najtežeg buđenja
Siguran sam kako je dan poslije smrti Mariji bio dan najtežeg buđenja. Ne znam je li uopće spavala, je li toga dana išta okusila, ali znam da joj je bilo teško; teže nego ikome na ovom svijetu. Sina nema, sve je ostalo “u zraku” o čemu su pričali. Hoće li se dogoditi ono što je vjerojatno čula na neki način od anđela, na koji način će se to zbiti, hoće li ikada više vidjeti svoga Sina, hoće li ga ikada više moći dotaknuti, pomilovati, čuti, nasmijati mu se? Možda Marija nije postavljala ova pitanja, jer Marijina vjera i moja vjera… Ipak, ja nisam Marija i nije se lako staviti u njezinu kožu. Znam kako bi se meni ova pitanja javljala,
Marija je svojim životom, svojim majčinskim srcem pripravila uskrsnuće. Moglo se dogoditi da Isus ne uskrsne treći dan, već tisućiti dan, ali to Marijinu srcu ne bi ništa značilo, jer je njezina ljubav bila takva da je zasigurno živjela samo za svoga Sina. A ljubavi vrijeme ne znači ništa. Stoga je cijeli njezin život bio život usmjeren Sinu Isusu Kristu, život usmjeren Životu, ne smrti, jer je znala u svom srcu da će doći jednom taj dan kada će ponovo gledati svoje Dijete, svoga Sina.
Slijediti Mariju u njezinu životnom primjeru znači na neki način živjeti protiv svake nade ovoga svijeta; iščekivati ono što ljudi ne mogu shvatiti već razumije samo jedno srce koje silno voli onog kojeg želi; nastaviti život u ovom svijetu prihvaćajući onaj trenutak u kojem se živi, ali sa srcem u Sinu, ne u ljudima, ne u stvarima, ne u novcu- već u Sinu. Mnogi su, gledajući Mariju sigurno mislili da je poludila, da se dezorijentirala, da ne zna što radi kada oko sebe opet okuplja “Isusovu dječicu”, apostole i sve one koji su slijedili njezina Sina kroz tri godine njegova javnoga djelovanja. Mnogima je sve to bilo besmisleno, ali Mariji ne. Znala je da ono što je Sin ostavio tim ljudima treba okrijepiti njezinom majčinskom ljubavlju, da ih treba ohrabriti i obodriti da nastave sa svojim životima predajući ljudima ono što su od njezina Sina naučili. Sve to je nastavila raditi sa srcem koje je bilo ranjeno i slomljeno, ali puno ljubavi.
I mi se puno puta nađemo u životu u situacijama koje nam ne otvaraju nikakve nade, koje upućuju samo na zlo. Nemamo izlaza ni odgovora za te trenutke. Marija zna kako nam je, jer mislim da malo tko ima proživljeno njezino iskustvo. Svi znaju kako boli kada nas napuste roditelji, ali malo tko kako je to kada nas napuste djeca. Čak i onda ne znaju se svi postaviti, ne znaju postupiti pravo, ne znjau živjeti sa svojim bolima, pa izlaze iz njih na razne načine griješeći i pravdajući to besmislom. Najveća besmisao je počiniti zlo i sagriješiti.
Upravo u tim trenucima treba gledati u Mariju, u njezino majčinsko srce. Treba je moliti za pomoć, za zagovor, da nas njezin život, njezina ljubav okrijepi, dadne nam snage, upravi životom koji ne daje nadu, kako bismo se nakon poražavajućeg dana probudili- ne lišeni svojih boli, ali okrijepljeni i unatoč zlu koje nas pogađa nastavili dan po dan, sat po sat, sa životom. Ne tepamo uzalud Mariji da je utjeha žalosnih i uzrok naše radosti. Sama je prošla najgore žalosti u životu kojeg je proživjela, a najveće je radosti doživjela u nebu sa svojim Sinom. Stoga, Crkva donosi Mariju na početku kalendarske godina kao uzor i primjer kako hoditi ovim životom i kako ga usmjeriti nebu, protiv svake nade ovoga svijeta, naspram života koji je često križ I muka, te kako u svemu tome pronaći dovoljno razloga da drugima pokažemo da se ne živi za ovaj svijet, već za nebo- poput Marije, poput Majke.
Bilješke: