Zaštitnik naše župe

Prvopozvani

U razmišljanju o Andriji najbolje je poći od njegova imena koje nije hebrejsko već grčko. Već ta činjenica otkriva kako njegova obitelj nije bila zatvorena unutar okvira Židovskog Zakona, već je imala izvjestan osjećaj za ljude drugih kultura. U prijevodu sa grčkog, njegovo bi ime značilo “snažan čovjek” ili samo “muškarac” kako mi to često govorimo za nekoga tko je čvrst u svojim stajalištima.

U prvim je kršćanskim zajednicama sigurno imao posebno mjesto o čemu svjedoče i spisi po kojima se u listi Dvanaestorice, Andrija u evanđeljima po Mateju i Luki nalazi na drugom mjestu, dok se u Marku nalazi na četvrtom, kao i u Djelima Apostolskim. O njegovu pozivu imamo dva izvješća. Jedno je u kojem on zajedno sa svojim bratom Šimunom (Petrom) ribari na obalama Galijejskog mora. Tu nalazimo i njegov poziv od Isusa, na kojeg spremno odgovara zajedno sa svojim bratom. “Prolazeći uz Galilejsko more, Isus ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni brzo ostave mreže i pođu za njim.”

Drugo izvješće o Andrijinu pozivu nalazimo u Evanđelju po Ivanu gdje se Andrija prikazuje kao učenik Ivana Krstitelja. To govori o Andrijinu duhu koji je tražio Boga, kojemu nije bilo svejedno kako će živjeti ono što Zakon propisuje i koji je u sebi gajio nadu susreta sa Mesijom kao i svaki Židov. Njega je privlačila Riječ Božja i po njoj je tražio prisutnost Božju. Ovako je to prikazao Ivan: “Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: “Evo Jaganjca Božjega!” Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: “Što tražite?” Oni mu rekoše: “Rabbi” – što znači: “Učitelju – gdje stanuješ?” Reče im: “Dođite i vidjet ćete.” Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra” (Iv 1,35-40).

Prema ovom izvješću Andrija je uživao u Isusovoj- Božjoj prisutnosti na poseban način, prije drugih apostola. Boravio je s Isusom i ostao je u uvjeren kako je Isus Onaj koji ima doći, kojeg Izrael iščekuje- Mesija. Tu vijest najprije je prenio svom bratu Šimunu. Andrija je dakle bio taj koji je Isusa uveo u Petrov život: “On (Andrija) najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: “Našli smo Mesiju!” – što znači “Krist – Pomazanik”. Dovede ga Isusu (…)” (Iv 1,41-42). Slijedeći Ivanovo i Matejevo evanđelje, mogli bismo razlučiti kako je Andrija bio prvi koji je krenuo za Isusom. U Matejevu je Andrija zajedno s Petrom, a u Ivanovu je Andrija s Ivanom. To je razlog zbog kojeg pravoslavna tradicija Andriju naziva Protokletos ili Prvopozvani.

Realista u vjeri

Evanđelja kasnije tri puta spominju Andriju. Prvi puta prilikom umnažanja kruhova. Andrija je bio onaj koji je doveo Isusu dječaka koji je imao pet kruhova i dvije ribice. U sceni se pojavljuje i Filip, drugi Apostol koji je Isusa doveo svom bratu “Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: “Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?” To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: “Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.” Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: “Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?”” (Iv 6,5-9). Ovaj prizor pokazuje kako je Andrija bio realističan čovjek jer primjećuje kako su pet kruhova i dvije ribice premalo hrane za mnoštvo koje je slijedilo Isusa. No, taj realizam nije skeptičan, jer je upravo Andrija prije toga doveo dječaka s hranom Isusu, bez da ga itko išta pitao. Pokazao je time svoju vjeru koja se oslanjala na Isusa u toj situaciji. Njegove riječi djeluju ljudski beznadežno, ali njegova gesta dovođenja dječaka pokazuje vjeru. Time je dao lekciju kako se treba u neugodnostima ponašati: unatoč našim nevjericama, valja se osloniti na Boga.

Drugom prigodom bio je s Petrom, Jakovom i Ivanom kada su pitali Isusa o vremenu rušenja Hrama: “Kad je izlazio iz Hrama, rekne mu jedan od njegovih učenika: “Učitelju, gledaj! Kakva li kamenja, kakvih li zdanja!” Isus mu odvrati: “Vidiš li ta veličanstvena zdanja? Ne, neće se ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.” Dok je zatim na Maslinskoj gori sjedio sučelice Hramu, upitaju ga nasamo Petar, Jakov, Ivan i Andrija: “Reci nam kada će to biti i na koji se znak sve to ima svršiti?”” (Mk 13,1-4). Nije se bojao, zajedno sa Apostolima pitati Isusa o neugodnim stvarima. Još jednom tako pokazuje vjeru, jer mnogi bi na ovakve riječi odmahnuli rukom. No, Apostoli se zanimaju za detalje, pokazujući time ne samo interes, već da vjeruju. Nakon ovog pitanja slijedi Isusov govor o progonima vjernika i o posljednjim vremenima.

Treći se put ponovo pojavljuje sa Filipom kada posreduje za ljude koji žele vidjeti Isusa, nakon čega Isus izgovara govor o proslavi Sina Čovječjeg preko smrti: “A među onima koji su se došli klanjati na Blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: “Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.” Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: “Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.”” (Iv 12,23-26). U ovom govoru o zrnu pšenice koje umire pavši na zemlju, Isus govori o sebi kao o Sinu Božjem koji je s neba sišao na zemlji i pavši na zemlju ima umrijeti kako bi se po njegovoj smrti dobio izveredan rod na zemlji. Tako ovaj govor navješćuje križ raspetoga kojeg će kasnije navješćivati svi postoli, a Andrija će na poseban način kušati smrt poput Gospodina- razapet na križu posebna oblika (u obliku slova X). Taj oblik križa srećemo danas na križanjima cesta sa željezničkim prugama, kao upozorenje da se približavamo prijelazu preko pruge. Zbog Andrijine smrti na takvu križu i ti se križevi zovu Andrijini križevi. Ono što razumijemo iz ovih scena jest velika plodnost križa: dobra s križa donose obilat rod, ona su poput umnažanja kruhova i ribica, ona su plod neba i božje ljubavi koja se vidi u patnji Raspetoga.

O dobri križu

Prema tradiciji, Andrija je navješćivao Riječ Božju Grcima pa ga nazivaju apostolom Grka. Njegov je brat Petar, preko Antiohije pošao u Rim, dok je Andrija ostao na grčkom teritoriju. Na ovaj način, braća se prikazuju kao Apostoli koji u svojem apostolatu povezuju istočnu i zapadnu crkvu. Stoga neka ne čudi što se Andrija gotovo svaki put predstavlja kao brat Šimuna Petra. Unatoč razdvajanju, oni su ostali nerazdvojni u apostolatu i navješćivanju riječi. Križ, kako već rekosmo na poseban način zaokružuje Andrijin život. Taj “bliskost” Križa iznjedrila je je jednu molitvu koju se pripisuje Andriji: “O dobri Križu, uljepšan Tijelom Gospodina Našega, toliko željen, toliko voljen, tražen bez predaha i sa žarkom željom pripravljan! Primi me među svoje ljude, i vodi me ravno Učitelju, kako bi me po tebi primio, Onaj koji me je otkupio umrijevši na tebi.”

“Slijedeći iskaze djela iz straine- početka VI. stoljeća- nazvanog “Muka Andrijina”, Apostol progovara o Križu ovim riječima: Zdravo o Križu, slavljena po Tijelu Kristovu, koji te je uresio svojim udovima kao jedan prekrasni biser. Prije si Gospodina unosila strah u ljude. Sada naprotiv, ispunjena nebeskom ljubavlju, pretvorila si se u dar. Vjerniznaju koliku radost imaš u sebi, koliko poklona imaš spremljenih. Stoga te, sa sigurnošću i radošću dolazim kako bi me primio, kličući kao učenik na tebi razapet… O blaženi Križu koji je primio uzvišenost i ljepotu udova Gospodnjih! Uzmi me i nosi me daleko od ljudi i predaj me mojem Učitelju kako bi me preko tebe primio onaj koji me je po tebi otkupio. Zdravo Križu! Zdravo!”[1] Andrijino shvaćanje križa nosi u sebi jednu duboku teologiju prihvaćanja križa koje treba donijeti ploda u nama. To je teologija koja uzdiže onoga koji je razapet svojim križem: uzdiže čovjeka da bi pao na zemlju.

Uzdiže ga u vis kako bi pao na zemlju poput Gospodina, poput zrna pšenice, koje pavši s visine na zemlju i umrijevši u njoj donosi ploda. Obilato! Mogli bismo shvatiti tu teologiju samo preko Isusovih riječi: “Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.”

Razapinjanje

Nakon Isusova uzašašća i silaska Duha Svetoga, Sveto pismo Andriju više ne spominje. Podatak da je Andrija propovijedao Evanđelje među Skitima, u današnjoj južnoj Rusiji, potvrđuje i otac crkvene povijesti Euzebije Cezarejski. Za Andrijinu mučeničku smrt na takozvanom Andrijinu križu u obliku slova X znamo jedino iz jednog spisa, zvanog Passio (Muka), u kojem je opisano apostolovo mučeništvo. Predaja veli, da je bio raspet u Ahaji u gradu Patrasu, odakle su mu relikvije prenesene u Carigrad, a zatim u Amalfi u Italiju. Svečeva glava bila je god. 1462. prenesena u Rim, a vratio ju je natrag grčkim pravoslavnim vjernicima papa Pavao VI. Pouzdan je povijesni podatak da se blagdan sv. Andrije slavio 30. studenoga već u doba sv. Grgura Nazijanskoga, dakle, u drugoj polovici IV. stoljeća. Istog datuma slavi se i u zapadnoj i u istočnoj Crkvi, ali ako se slijedi julijanski kalendar, to je onda 13. studenog.

Razapinjanje predstavlja metodu pogubljenja koja se izvodila pričvršćivanjem osuđene osobe,  bilo vezanjem, bilo prikucavanjem čavlima i klinovima na drvenu podlogu, najčešće u obliku križa, te njenim ostavljanjem do smrti od gladi i dehidracije. Razapinjanje se često činilo u starom vijeku – od strane Perzijanaca, Seleukida, Kartažana i Rimljana. Kaznu razapinjanjem je u Rimu godine 337. ukinuo car Konstantin I. u znak poštovanja prema Isusu Kristu najpoznatijoj od svih žrtava razapinjanja. Nakon toga se razapinjanje činilo gotovo isključivo u ne-kršćanskim zemljama, od čega je bio najpoznatiji Japan u doba Tokugawinog šogunata. Danas se razapinjanje očuvalo jedino u kaznenom zakonodavstvu Irana. Određene kršćanske zajednice ponekad prakticiraju „obredno razapinjanje“ u kojemu raspete osobe odaju počast Kristu nastojeći se poistovjetiti s njegovim patnjama, a za što su najpoznatiji primjer Filipini. Najpoznatiji simbol za razapinjanje je raspelo koje predstavlja važan simbol za katolike, pravoslavce, orijentalne kršćane, s time da protestanti daju prednost križu bez Isusovog lika na njemu.

Biti apostol: Bog pomrsi planove

Andrija nam po križu pokazuje što znači biti apostol: biti apostol ne znači biti netko izuzetan tko neće gubiti, tko će u svemu pobjeđivati, jer Bog dopušta gubitke da po nama druge učini izuzetnima. Čak i vlastite kušnje mogu poslužiti Gospodinu, mogu postati čas proslave Boga, jer kad smo slabi, onda se očituje snaga Boga. Andrija je to razumio. Zato je Isusa pokazao bratu Petru, zato je i umro mučenički za Isusa.

Andrija je kao I drugi apostoli napustio sve i pošao za Isusom. Nakon uskrsnuća nije se vraćao na svoje ognjište, već je pošao tamo gdje je to Bog tražio od njega. Čini se kako je zapravo Bog pomrsio privatne planove apostola. Petar i Andrija odbacuju sve kako bi se vezali uz Isusa. Njihovi su se odnosi sa svijetom preusmjerili Bogu u potpunosti. Bog im je postao cilj, a odnosi s ljudima postali su sredstvo otkrivanja toga cilja. Kada se Isus pojavio na jezeru i pozvao ih, zapravo im je pomrsio sve životne planove. Premda je u tom trenutku susreta sa Isusom, Petar imao svoj ulov života, zapravo je sam bio ulovljen. Petrova je mreža bila puna kao nikada i to je bio poslovni uspjeh u punom smislu riječi. No Isus je Petra upravo u tom trenutku prizemljio: premda je uspio uloviti ono što nije nikada (bijaše iznenađen količinom ulova), Petar nije mario za ulov, samo se zanimao za onoga koji se iznenada pojavio u njegovu životu, koji ga je sa nekoliko riječi osvojio.

Bog ne mrsi planove kako bi čovjeka uništio. Bog samo želi da čovjek bude sretan. No ne može biti sretan dok god nije slobodan, a slobodan može biti samo ga ništa ne vezuje uzase. Tako je Andriju i Petra razvezao od osobnih spona, pokazavši im nešto više od života kojeg su živjeli. Isus je zapravo odmrsio njihovu mrežu života i raspetljao im život kojim nisu mogli upraviti sami kako spada. U čudesnom ulovu, pravi ulov zapravo su bili Petar i Andrija. Tog su dana ulovili riba kao nikada u životu, ali su shvatili kako to nije plod njihove vještine. Upravo taj trenutak bio je poticaj Petru i Andriji da shvate kako trebaju napustiti sebe i svoj uspjeh, jer su razumjeli kako sve mogu s Isusom, a sami ništa. Napustili su sve jer su prilikom ulova života razumjeli da su uspjeli samo zahvaljujući Bogu. Shvatili su u hipu prave vrijednosti koje mogu pronaći samo u Bogu, u Isusu. Isus im nije pomrsio planove, već je razmrsio sve njihove životne spone i upravio ih sreći, Bogu, vječnosti.

[1] Benedikt XVI, Homilija 30-11-2006