Rođenje i mladost
Sveti Jeronim (Sophronius Eusebius Hieronymus Stridonensis) rođen je AD 345. – kako sam reče – u gradiću Stridonu, na nekadašnjoj granici Dalmacije i Panonije, a umro je u Betlehemu 30. rujna 420. godine. Otac mu je Euzebije (Hieronymus patre Eusebio natus oppido Stridonis). Poznato je da imao sestru i mlađega brata Pavlinijana. Iako su mu roditelji bili treća generacija kršćana, Jeronim je kršten u 19. godini života
Sv. Jeronim dakako nije bio Hrvat (jer su Hrvati doselili na ove prostore tek kojih 200 godina nakon njegove smrti), ali podrijetlo vuče upravo s danas hrvatske strane Jadrana. Rođen je 347. godine u Stridonu, u Dalmaciji, a bio je Rimljanin ili možda romanizirani Ilir. Oko točne lokacije grada Stridona znanstvenici još uvijek raspravljaju. Neki misle da se radi o gradu-tvrđavi Strzanj, koji se nalazio iznad Šuice (kod Tomislavgrada), drugi opet Stridon smještaju u bugojanski ili uškopaljski kraj…
Kao dvanaestogodišnjeg dječaka roditelji su ga poslali na školovanje u Rim glasovitom učitelju Eliju Donatu (Aelius Donatus), a prijateljevao je s Rufinom. Studirao je retoriku, gramatiku i filozofiju. Kršten je pri kraju studija, a sigurno prije 24. rujna 366. godine. Nakon krštenja upoznao je neke redovničke zajednice u Rimu, što ga je oduševilo. Zatim se je vratio u rodni kraj, te potom otputovao u glavni grad Galije Trier, gdje je radio kao službenik u državnoj upravi. Oko 370. godine napustio je svjetovni život te se je posvetio askezi i studiju.
Na putu u Halkidsku pustinju boravi neko vrijeme u Antiohiji kod prijatelja Evargija, zatim provodi u pustinji oko dvije godine. Iz Halkidske se pustinje vraća u Rim na poziv pape Damasa, kojemu je bio nekom vrstom tajnika. Papa Damaz poziva ga 382. natrag u Rim i imenuje svojim osobnim tajnikom te mu povjerava vrlo odgovoran i nadasve zahtjevan posao novog prijevoda Evanđelja s grčkog na latinski jezik. Potreba jednog takvog prijevoda bila je nadasve velika, jer većina kršćana na Zapadu sve je manje znala grčki jezik, koji je do tada bio službeni jezik u Crkvi i na kojem su bile napisane sve novozavjetne knjige, a i Stari zavjet se čitao i proučavao ne na izvornom hebrejskom jeziku, nego u grčkom prijevodu poznatom pod imenom Septuaginta. Postojalo je doduše već nekoliko prijevoda Novog zavjeta na latinski jezik, ali većina je bila nestručna ili neprikladna za uporabu. Sve svoje izvanredno znanje i volju ulaže sad Jeronim u taj posao.
U Rimu
Poznavao je izvanredno latinski (i to onaj najbolji latinski, koji je učio u ciceronovskoj govorničkoj školi), grčki i hebrejski, a vladao je još i aramejskim, sirijskim i arapskim. Uskoro je preveo evanđelja na latinski, ali nikako nije želio stati na tome, nego se odmah nakon toga s oduševljenjem bacio na prijevod starozavjetnih knjiga, i to ne s grčkog prijevoda (Septuaginta), nego s hebrejskog izvornika. Ubrzo postaje veoma poznat kao biblijski tumač, čovjek velike učenosti, prevoditelj, trojezični egzeget, homo trilinguis, tj. znalac latinskoga, grčkoga i hebrejskoga jezika. U Rimu je sigurno veoma dobro upoznao klasične govornike pjesnike i prozaike, što se vidi iz glasovia Jeronimova sna gdje ga je Gospod kaznio i ukorio jer je bio ciceronijanac, a ne kršćanin, što je Jeronim sasvim ozbiljno uzeo k srcu.
Nakon smrti pape Damaza (384.), Jeronimova velikog mecene i zaštitnika, sam je Jeronim bio jedan od najozbiljnijih kandidata za papinsko prijestolje. No kad je izabran drugi kandidat, Siricije, Jeronimu izrazito nesklon, on napušta Rim te odlazi najprije u Antiohiju, a potom u Aleksandriju, da bi se nastanio u Betlehemu (386.), gdje će dugo godina živjeti kao pustinjak u jednoj špilji (vjerovao je da se upravo u njojIsusrodio), te se baviti znanstvenim radom i služiti kao duhovni vođa za redovnike i redovnice u dva ženska i jednom muškom samostanu, koje je utemeljio s jednom ženom imenom Paula. Na prijevodu svih starozavjetnih knjiga provest će punih 15 godina! U Betlehemu je i umro 420. godine. Kasnije su njegovi posmrtni ostatci preneseni u crkvu Santa Maria Maggiore u Rimu.
Vulgata
Mnogi su bili oduševljeni njegovim novim prijevodima, ali se također mnogi nisu slagali s njegovim novim načinom prevođenja. Njegov neuobičajeni stil jezika i prevođenja izazvao je protivljenja, a ponegdje čak i proteste vjernika. Tako su vjernici u Tripoliju, nakon što su na misi slušali Jeronimov prijevod Jonine knjige, izašli na ulice i podigli ustanak protiv upotrebe njegovih prijevoda u liturgiji. Njegov suvremenik sv. Augustin također je bio veliki protivnik novog Jeronimova stila te ga je često kritizirao.
Osobito je zazorno bilo što je prijevode starozavjetnih knjiga činio iz izvornog hebrejskog jezika, budući da je do tada Septuaginta također smatrana nadahnutom knjigom (premda je bila samo prijevod!) i svi su prijevodi rađeni na temelju tog predloška. Budući da je u Bibliji nadahnutom smatrana svaka pojedina riječ, pa čak i zarez, dotadašnji su prevoditelji na latinski prevodili riječ za riječ. Jeronim je prvi uvidio da su takvi doslovni prijevodi nedostatni, jer ne uzimaju u obzir duh svakog jezika, pa je počeo prevoditi ne riječ za riječ, nego smisao za smisao (tzv. dinamička ekvivalenca). Proći će dugo godina dok takav njegov stav neće biti općenito prihvaćen u čitavoj Crkvi (sve do danas).
Pojavilo se više pisama tobože Jeronimovih učenika, koja su bila puna sasvim nepouzdanih podataka iz Jeronimova života pa tako i njegovu želju da mu se tijelo prenese u Rim. Tako je nastao spis Prenošenje tijela sv. Jeronima („Translatio corporis beati Hieronymi“), koje je u srednjem vijeku prevedeno na hrvatski.
Njegovo pustinjačko iskustvo pokazuje se i u trima hagiografijama, Život svetoga Pavla prvoga pustinjaka („Vita Beati Pauli monachi Thebaei“), Život svetoga Hilariona“ („Vita Hilarionis“) te Život Malkov („[Vita Malchi] De monacho captivo“), a te će hagiografije postati svojevrstnim modelom kasnije hagiografske literature. O samu Jeronimu saznajemo ponešto iz prve ruke iz njegova djela O glasovitim ljudima („De viris illustribus“).
Ne bi se bilo teško složiti s Markom Marulićem koji napisa u Jeronimovu Epitafu („Epitaphium“) da je njegov genij nekoć stekao mnoga odličja, ali da je Jeronim svojim djelotvornim životom postigao još veću slavu. („Hic tamen ingenii magnis insignibus olim / Sanctę vitę gloria maior era.“).
U djelu De viris illustribus (O značajnim ljudima) znameniti velikan sveti Jeronim sam je naveo da je rođen „u gradiću Stridonu, koji su Goti razrušili, na nekadašnjoj granici Dalmacije i Panonije“ („oppido Stridonis, quod a Gothis eversum, Dalmatae quondam Pannoniaeque confinium fuit…“). Koje je i gdje je bilo to mjesto još uvijek nije razriješeno, no citat je trajno vezao Jeronima za hrvatski povijesni prostor.
Njegov prijevod Biblije poznat je pod imenom Vulgata (u prijevodu znači “opća”, “opće poznata” ili pak “u općoj uporabi”), no njegove su prevedene knjige činile samo dio te Vulgate (doduše najveći dio), dok su druge knjige preveli drugi učenjaci. Jeronim se slagao sa židovskim rabinima da knjige koje se nalaze u Septuaginti, ali ne i u hebrejskom izvorniku (Mudrost, Sirah, Tobija, Judita, Baruh te Prva i Druga Makabejcima), ne trebaju biti prihvaćene u kanon biblijskih knjiga. Opet se njegovu stavu suprotstavio Augustin, te je Augustinovo mišljenje prevladalo, pa danas u svim izdanjima Biblije imamo uključene i te knjige.
Jeronim se nije zadržao samo na prijevodima, nego je započeo pisati i komentare biblijskih knjiga, osobito starozavjetnih. U tome je također bio izvanredno uspješan, tako da i mnogi današnji biblijski stručnjaci drže kako su ti komentari još uvijek vrlo aktualni i korisni, te da možda nikada nitko nije prodro u biblijske dubine kao drevni Jeronim. Ipak, i on se redovito držao alegoričkog tumačenja, koje je tada bilo prevladavajuće, ali se zato u prijevodima držao više stvarne i povijesne pozadine u kojoj su te knjige nastale. Osim toga, napisao je zavidan broj knjiga o estetici, redovništvu te teologiji.
S naših je prostora
Često je vrlo oštro znao kritizirati svoje oponente. Tako je za jednog drugog kršćanskog biblijskog komentatora, Rufina, nakon njegove smrti (u predgovoru svog prijevoda proroka Ezekiela), napisao: “A sad škorpion leži pokopan”. Za heretika Pelagija napisao je pak da je najgluplji od svih osoba čije su pameti bile zaglupljene škotskom zobenom kašom. Ipak se iz njegovih 117 sačuvanih pisama može lako iščitati njegova ljubav prema ljudima, ali isto tako i ljubav prema dobrom argumentu. Osnovao je govorničku školu za djecu u Jeruzalemu, brinuo se oko brojnih izbjeglica koji su pobjegli u Svetu Zemlju nakon provale Vandala u Rim 410., te iskazivao veliku ljubav prema siromašnima i nemoćnima.
Hrvatski renesansni pisci kao Marko Marulić, Petar Pavao Vergerije St., Vinko Pribojević, ili Petar Zoranić, kao i znameniti protestantski teolog Matija Vlačić Ilirik – da spomenemo samo one najistaknutije, u svojim su djelima veličali sv. Jeronima, a Marulić je energično dizao svoj glas protiv onih koji su tog velikana držali Italcem. Marulić se čak poistovjećivao s njim kad u djelu „Vita Divi Hieronymi“, koje je nedavno objavio Darko Novaković, kaže „On je moj, a ja sam njegov“ („ille meus est, et ego suum“). Na imaginarnom putovanju u Planinama Petru Zoraniću sv. Jeronim je vodič, baš kao što je Danteu bio Vergilije. Potaknut ovom tradicijom, zagrebački nadbiskup Juraj Haulik osnovao je izdavačko Društvo Sv. Jeronim 1868. godine.
Sv. Jeronim bio je popularan u crkvenim i u svjetovnim krugovima. Kao uzor asketskog života i redovništva u Hrvatskoj, naslovnik je jedne od najprostranijih franjevačkih zajednica koja obuhvaća Istru i sjevernu Dalmaciju. Posvećene su mu arhitektonski zanimljive crkve i kapele, a lik sv. Jeronima prikazali su brojni likovni umjetnici, poput Andrije Alešija, Nikole Firentinca ili Ivana Duknovića, ostvarivši djela trajne vrijednosti.
Da je sv. Jeronim je bio stoljećima popularan u primorskoj kao i u kontinentalnoj Hrvatskoj, pokazuju riječi iz djela Postill (Varaždin, 1586.) Antuna Vrameca: „On je načinil i spravil pismo glagolsko materinim jezikom svojim. Ni jedan narod veče nego on lastivno pismo svoje nema, kotero je on svojim ovde ostavil, kêm i vezda vse primorske strane i ovde neki živo. Tako su se stara vremena doktorje i vučeni ljudje trudili i za sobu dobro spomenjenje navuka i pisma ostavljali, Bogu vsemogučemu na diku“. (Postilla, „Na dan sv. Jeronima“).
Ujedno je međunarodno držan zaštitnikom prevoditelja, pa tako francuski pisac Valery Larbaud svoje djelo Pod okriljem Svetoga Jeronima („Sous l’invocation de Saint Jérôme“) završava molitvom sastavljenom samo od Jeronimovih riječi:
«Vrsni Naučitelju, svjetlosti svete Crkve, blaženi Jeronime, poduzimljem se zadatka koji je pun poteškoća pa Te sada zazivljem da mi pomogneš svojim molitvama, kako bih ovo djelo mogao/mogla prevesti na … jezik u istom onom duhu u kojemu je napisano.»
Postoje mnoga zanimljiva pitanja koja se tiču „Jeronima Hrvatina“, bilo da je riječ o Jeronimu na dvjema Jadranskim obalama, o Jeronimu u Hrvatskoj, Europi i svijetu, o mjestu njegova rođenja, o njegovoj ulozi u očuvanju glagoljaštva i hrvatskoga kao liturgijskog jezika, o njegovu značenju nekada i danas, o prevoditelju i komentatoru Biblije, o Jeronimu kao začetniku hagiografske književnosti, o Jeronimu u hrvatskoj i svjetskoj likovnoj umjetnosti i o drugim aspektima velikana hrvatske, europske i svjetske kulture.
Proglašen je svecem i crkvenim ocem, a Tridentinski sabor proglasio ga je i crkvenim naučiteljem, što je najveća titula koju od službene Crkve može dobiti neka osoba.