𝐒𝐮ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐬 𝐊𝐫𝐢𝐬𝐭𝐨𝐦
Od svojega postojanja na zemlji, od izlaska iz Raja, čovjek čezne za promjenom života, za jednom preobrazbom u nešto bolje. I koliko se god trudio, koliko god stremio ka tome, uvijek pronalazi novi prostor za preobrazbu, jer ga pogađa zlo koje je sa čovjekom ušlo u stvoreni svijet. U tim naporima redovito se javlja sukob nekog željenog dobra i zla koje to dobro sprječava; zla koje se nastoji proširiti po svijetu i ne dopušta da onaj koji pošteno živi ne bude udaren nevoljom. Ti udarci zla su toliki da čovjeka životno pogađaju, nastojeći u njemu ubiti nadu da je preobrazba moguća. Onaj koji teži dobru, nerijetko pod tim udarcima trpi i umire, i tek se nakon njegove smrti zlo povlači. Događa se jedna preobrazba u srcima u kojima se smrt pravednika preobražava u novu ljubav, novu nadu koja pokreće druge da nastave istim putem. Centralni događaj povijesti čovječanstva u svim civilizacijama može se sažeti u pokušaj da se svijet preobrazi, da se nasilje preobrazi u ljubav, smrt u život.
Sličan dinamizam preobrazbe nalazimo u euharistiji: euharistija prethodi Isusovoj smrti, a smrt Njegova uskrsnuću. To uskrsnuće prethodi izljevu Duha koji je ohrabrio apostole. I mjesto Isusove smrti postalo je mjesto buđenja nove nade da smrt nije zadnja riječ života, da stvari mogu biti drugačije.
Pogledamo li malo u Isusov život shvatit ćemo kako je nezamisliv bez su-življenja. Najprije u odnosu Otac- Sin, a onda u odnosu Otkupitelj- čovjek. Isus je živio život koji je zahvatio druge, koji je bez drugih bio nezamisliv. Stoga i sam događaj Posljednje večer i smrti na Križu ispunja svoj smisao u suživotu: s jedne strane u suživotu sa Bogom Ocem, a s druge, u suživotu sa svakim koji dopusti da ga Isusova egzistencija dohvati.
𝐏𝐫𝐞𝐨𝐛𝐫𝐚ž𝐚𝐯𝐚𝐣𝐮ć𝐚 𝐬𝐧𝐚𝐠𝐚 ž𝐫𝐭𝐯𝐞
Kako bi se taj suživot realizirao s čovjekom, Isus se svoju egzistenciju raspačao, razdijelio. 𝐓𝐨 𝐢𝐬𝐭𝐨 𝐓𝐢𝐣𝐞𝐥𝐨 𝐧𝐚𝐣𝐩𝐫𝐢𝐣𝐞 𝐬𝐞 𝐢𝐳𝐫𝐮č𝐮𝐣𝐞 𝐮 𝐫𝐮𝐤𝐞 𝐠𝐫𝐞š𝐧𝐢𝐤𝐚, 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐛𝐢 𝐠𝐚 𝐢𝐳𝐦𝐮č𝐢𝐥𝐢, 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐛𝐢 𝐠𝐚 𝐝𝐨𝐯𝐞𝐥𝐢 𝐝𝐨 𝐬𝐦𝐫𝐭𝐢. Smrt je bila preduvjet preobrazbe jednog ljudskog tijela u uskrslo, u jednu posve drugačiju dimenziju života, onu božansku koja nije limitirana prostorom i vremenom, koja nema granica u sebi. Sada se i to Tijelo može razdijeliti svima, može se ponovo u komadićima kruha izručiti svim grešnicima koji žele suživot s Kristom.
𝐏𝐫𝐞𝐨𝐛𝐫𝐚ž𝐞𝐧𝐨 𝐓𝐢𝐣𝐞𝐥𝐨 𝐊𝐫𝐢𝐬𝐭𝐚, 𝐮𝐥𝐚𝐳𝐢 𝐮 č𝐨𝐯𝐣𝐞č𝐚𝐧𝐬𝐭𝐯𝐨, 𝐮 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚, 𝐢 𝐧𝐚𝐬𝐭𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚 𝐧𝐮𝐭𝐚𝐫𝐧𝐣𝐮 𝐩𝐫𝐞𝐨𝐛𝐫𝐚𝐳𝐛𝐮. Nastavlja onu transformaciju svijeta najprije u čovjeku koji se želi suživiti s Kristom. Ova prva preobrazba kruha u Tijelo i vina u Krv za sobom povlači nutarnje preobrazbe čovjeka koji prima Tijelo Kristovo. Mijenja u nama nasilje u ljubav, smrt u život. I ne samo to, jer noseći u sebi Tijelo Kristovo postajemo jedno s Kristom, jedno isto biće po egzistenciji koja nam se razdijelila u kruhu i vinu.
Sjedinjujemo se s Bogom. Bog stoji u nama i mi u njemu. Preobražavajuća snaga njegove žrtve prodire u onoga koji želi suživot s Kristom, i ljubav Kristova postaje mjera za postupanje takve osobe. U takvu se čovjeku redovito javlja potreba da Boga časti, da mu se klanja. Grčka riječ 𝐩𝐫𝐨𝐬𝐤𝐲𝐧𝐞𝐬𝐢𝐬, prevodi se kao 𝐩𝐨𝐝𝐥𝐚𝐠𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐧𝐞𝐤𝐨𝐦𝐞, priznavanje Boga kao našeg mjerila postupanja, čije norme trebamo slijediti, doslovno pasti na koljena pred nekim koga štuješ. Ovo se čini u slobodi, po vlastitoj želji, ne na prisilu. U latisnkom jeziku za ovakvo štovanje koristi se riječ 𝐚𝐝𝐨𝐫𝐚𝐭𝐢𝐨. Složenica je to od ad-oratio, što možemo prevesti kao naslanjanje usta na usta, poljubac, zagrljaj, u konačnici 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯. Bog to od nikoga ne traži na silu, već u slobodi, jer Bog je Ljubav. Stoga, 𝐬𝐮ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐬𝐚 𝐊𝐫𝐢𝐬𝐭𝐨𝐦 𝐦𝐨𝐠𝐮 𝐩𝐨 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐮 𝐓𝐢𝐣𝐞𝐥𝐮 𝐢𝐦𝐚𝐭𝐢 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐨𝐧𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐢𝐬𝐭𝐢𝐧𝐬𝐤𝐢 ž𝐞𝐥𝐞 𝐝𝐚 𝐢𝐡 𝐭𝐚 𝐋𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 𝐛𝐨ž𝐣𝐞 𝐞𝐠𝐳𝐢𝐬𝐭𝐞𝐧𝐜𝐢𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐨𝐛𝐫𝐚𝐳𝐢 𝐢𝐳𝐧𝐮𝐭𝐫𝐚, 𝐝𝐚 𝐢𝐡 𝐝𝐨𝐡𝐯𝐚𝐭𝐢 𝐭𝐚𝐤𝐨 𝐝𝐚 𝐛𝐨ž𝐣𝐢 ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐬𝐚𝐦𝐢 𝐫𝐚𝐬𝐩𝐫š𝐞 𝐩𝐨 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐮, 𝐦𝐞đ𝐮 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐢𝐦𝐚. 𝐔 𝐭𝐨𝐦 𝐬𝐦𝐢𝐬𝐥𝐮, 𝐬𝐮ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐬 𝐊𝐫𝐢𝐬𝐭𝐨𝐦, 𝐩𝐨𝐝𝐫𝐚𝐳𝐮𝐦𝐢𝐣𝐞𝐯𝐚 𝐢 𝐬𝐮ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐬𝐚 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐨𝐦 𝐤𝐨𝐣𝐞𝐦 ć𝐞𝐦𝐨 𝐭𝐚𝐣 𝐊𝐫𝐢𝐬𝐭𝐨𝐯 ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐮 𝐧𝐚𝐦𝐚 𝐝𝐨𝐧𝐢𝐣𝐞𝐭𝐢. Kako?
𝐑𝐚𝐳𝐝𝐢𝐣𝐞𝐥𝐢𝐭𝐢 𝐊𝐫𝐢𝐬𝐭𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐢𝐦 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐨𝐦
Sveti Augustin pojašnjava kako se Tijelo Kristovo koje vidimo kao kruh, ne nastaje od jednog zrna, već od mnoštva zrnja. Najprije ta zrna moraju biti samljevena, moraju umrijeti, kako bi se pridružila samljevenom životu ostalog zrnja, kako bi suživjela u kruhu. Mi koji postajemo dijelom te smrvljene Kristove egzistencije, najprije trebamo početi razmišljati, ne samo od sebe, nego i od ,,sebe sa drugima”, s kojima dijelimo Kristov život u nama. Moramo nadići egoizam i individualizam u sebi, moramo biti spremni izići u susret čovjeku i biti pri tom ranjeni, povrijeđeni. To nas treba poticati da budemo s čovjekom- s grešnikom, jer Kristov život u nama kao prvi dar donosi oprost. Kako je ta smrvljena Kristova egzistencija oprost donijela nama, tako ga i mi moramo donositi drugima, jer zrna pšenice u kruhu miješaju se sa drugima kako bi od brašna postao kruh. Kruh se, nastavlja sveti Augustin, stavlja u peć, na vatru, što podsjeća na plamen Duha Svetoga koji pali srca ljubavlju Boga i preobražava sve, kako u nama tako i u čovjeku s kojim živimo. Na ovaj način, sjedinjeni s Kristom i drugima donosimo Kristovu ljubav.
Ova se preobrazba najprije začinje u euharistiji. Oni koji se hrane njome, hrane se Tijelom Krista u kruhu koji i nas preobražava u dio Tijela Krista, u Crkvu. Stoga Augustin govori kada pojašnjava ovo hranjenje kruhom nebeskim: ,,𝐁𝐮𝐝𝐢 𝐭𝐚𝐣 𝐤𝐫𝐮𝐡 𝐤𝐨𝐣𝐞𝐠 𝐯𝐢𝐝𝐢š, 𝐢 𝐩𝐫𝐢𝐦𝐢 𝐮 𝐬𝐞𝐛𝐞 𝐨𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐨𝐧 𝐣𝐞𝐬𝐭.” Ovo nas poziva prije svega ,,biti Krist” za ljude s kojima živimo. Sada smo Tijelo Kristovo na zemlji. Možemo parafrazirati Tereziju Avilsku govoreći kako smo 𝐨č𝐢 𝐩𝐫𝐞𝐤𝐨 𝐤𝐨𝐣𝐢𝐡 𝐈𝐬𝐮𝐬 𝐯𝐢𝐝𝐢 𝐬𝐯𝐞 𝐮 𝐩𝐨𝐭𝐫𝐞𝐛𝐢, 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐬𝐦𝐨 𝐫𝐮𝐤𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐬𝐞 š𝐢𝐫𝐞 𝐳𝐚 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯 𝐛𝐥𝐚𝐠𝐨𝐬𝐥𝐨𝐯 𝐢 𝐥𝐢𝐣𝐞č𝐞𝐧𝐣𝐞, 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐬𝐦𝐨 𝐧𝐨𝐠𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐦𝐮 𝐬𝐥𝐮ž𝐞 𝐳𝐚 𝐫𝐚𝐝𝐢𝐭𝐢 𝐝𝐨𝐛𝐫𝐨 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐢𝐦𝐚, 𝐢 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐬𝐦𝐨 𝐮𝐬𝐧𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐢𝐦𝐚 𝐈𝐬𝐮𝐬 𝐧𝐚𝐯𝐣𝐞šć𝐮𝐣𝐞 𝐄𝐯𝐚𝐧đ𝐞𝐥𝐣𝐞. 𝐎𝐧 ž𝐢𝐯𝐢 𝐮 𝐧𝐚𝐦𝐚- 𝐢 ž𝐢𝐯𝐢 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐚𝐤𝐨 𝐬𝐦𝐨 ž𝐞𝐥𝐣𝐧𝐢 𝐬𝐮ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚 𝐬 𝐍𝐣𝐢𝐦, 𝐢 ž𝐢𝐯𝐢 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐚𝐤𝐨 𝐬𝐦𝐨 ž𝐞𝐥𝐣𝐧𝐢 𝐭𝐚𝐣 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯 ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐩𝐫𝐞𝐝𝐚𝐭𝐢 𝐨𝐧𝐢𝐦𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐧𝐚𝐬 𝐨𝐤𝐫𝐮ž𝐮𝐣𝐮. Želja za životom s Kristom, vidi se po željama za životom sa bližnjima, po osjetljivosti na tuđe potrebe, po spremnosti da drugima pomognemo bez interesa, po radosti i utjesi koje im možemo donijeti… Treba shvatiti kako se suživot s Kristom, nastavlja u Crkvi, a to pretpostavlja suživot s čovjekom. Čovjek sam za sebe ne može biti Crkva, niti može biti s Kristom. 𝐉𝐞𝐫 𝐊𝐫𝐢𝐬𝐭 𝐬𝐞 𝐝𝐚𝐨 𝐳𝐚 𝐬𝐯𝐞, 𝐳𝐚 𝐦𝐧𝐨𝐠𝐞; 𝐳𝐚 𝐠𝐫𝐞š𝐧𝐢𝐤𝐞 – 𝐳𝐚 𝐦𝐞𝐧𝐞 𝐢 𝐭𝐞𝐛𝐞.