𝐈𝐬𝐮𝐬𝐨𝐯𝐚 𝐏𝐚𝐬𝐡𝐚
Jedna od stvari koje se nalaze u središtu obreda Velikog četvrtka jest 𝐩𝐫𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐧𝐨𝐠𝐮 𝐚𝐩𝐨𝐬𝐭𝐨𝐥𝐢𝐦𝐚. Na taj se dan noge peru odabranim apostolima kako bi se „podsjetilo na Isusovo veliko poniženje kojim je On pao na koljena kako bi oprao noge svojim Apostolima, te stoga što je Apostole, ali i sve druge vjerne poučio da imitiraju njegov primjer; i konačno kako bismo očistili svoje srce od mrlja i jedni drugima iskazivali dužnu ljubav i poniznost kršćanske duše”. U konačnici sve ovo usmjerava samo ljubavi koju smo dužni iskazivati jedni drugima: „Pranje nogu podsjeća po gesti koju je Gospodin učinio u dvorani Posljednje večere, na njegovu spremnost na Kalvarijsku žrtvu, te nam je ostavio u naslijeđe novi zakon- zakone svoje ljubavi!”. Ovo Ivanovo izvješće o Posljednjoj večeri od samog početka naglašavao bitno: „Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovog svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio”. Naglašava se 𝐩𝐫𝐞𝐥𝐚𝐳𝐚𝐤 𝐬 𝐨𝐯𝐨𝐠 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐚 𝐎𝐜𝐮, 𝐭𝐞 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 𝐤𝐨𝐣𝐢𝐦 𝐈𝐬𝐮𝐬 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐢 𝐨𝐧𝐞 𝐮 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐮! Sam prelazak podsjeća na hebrejski prijelaz kroz vode Crvenog mora, zapravo na Pashu (koju Židovi prijevode kao prolazak). Jednako taj prolazak podsjeća kako je Bog prošao kroz narod u jednom trenutku kako bi ga u Egiptu oslobodio jarma robovanja. Tako i Ivan za riječ 𝐩𝐫𝐢𝐣𝐞𝐥𝐚𝐳 koristi izraz 𝐦𝐞𝐭𝐚𝐛𝐚𝐢𝐧𝐞𝐧, 𝐦𝐞𝐭𝐚𝐛𝐚𝐬𝐢𝐬 (grč.) koji bismo mogli dovesti u vezu sa 𝐩𝐫𝐞𝐥𝐚𝐬𝐤𝐨𝐦 𝐢𝐳 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐠 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐧𝐨𝐠 𝐬𝐭𝐚𝐧𝐣𝐚 𝐮 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐨: 𝐬𝐭𝐚𝐧𝐣𝐚 𝐫𝐨𝐛𝐨𝐯𝐚𝐧𝐣𝐚 𝐠𝐫𝐢𝐣𝐞𝐡𝐮, u stanje slave preobraženoga čovjeka, stanja života u samoći sa samim sobom, u stanje života s Bogom- s Drugim. Tako je sam prijelaz, Pasha, predstavljao 𝐩𝐫𝐞𝐨𝐛𝐫𝐚𝐳𝐛𝐮 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚 𝐧𝐮ž𝐧𝐮 𝐳𝐚 𝐣𝐞𝐝𝐚𝐧 𝐧𝐨𝐯𝐢- 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐚č𝐢𝐣𝐢 ž𝐢𝐯𝐨𝐭. 𝐓𝐚 𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐨𝐛𝐫𝐚𝐳𝐛𝐚 𝐳𝐚𝐩𝐫𝐚𝐯𝐨 𝐩𝐫𝐢𝐩𝐫𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚𝐥𝐚 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚 𝐧𝐚 𝐧𝐨𝐯𝐢 ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐬 𝐁𝐨𝐠𝐨𝐦, 𝐳𝐚 𝐁𝐨ž𝐣𝐮 𝐩𝐫𝐢𝐬𝐮𝐭𝐧𝐨𝐬𝐭, 𝐳𝐚 𝐁𝐨ž𝐣𝐢 𝐩𝐫𝐨𝐥𝐚𝐳𝐚𝐤, 𝐢𝐥𝐢 𝐛𝐨𝐥𝐣𝐞 𝐣𝐞 𝐤𝐚𝐳𝐚𝐭𝐢 𝐭𝐫𝐚𝐣𝐧𝐨 𝐬𝐭𝐫𝐮𝐣𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐁𝐨ž𝐣𝐞 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐤𝐫𝐨𝐳 𝐧𝐚š ž𝐢𝐯𝐨𝐭.
Kakva to preobrazba, gledano u kontekstu metabainen ili metabasis, može biti? Možemo govoriti o jednom procesu koji uvijek podrazumijeva dvojako djelovanje kada je Pasha ili prijelaz u pitanju. U Egiptu je najprije Bog sišao među ljude u noći blagovanja pashalnog jaganjca, kako bi se stvorile okolnosti koje su pogodovale oslobađanju Izraelaca. Potom je narod prošao kroz Crveno more, kako bi svoj položaj uzdigao na dostojanstvo naroda božjeg. Prvi dio procesa jest silaženje, snižavanje, padanje- katabasis; a drugi je dio procesa uzdizanje- anabasis. Između ta dva procesa nalazi se prolazak kroz vodu čišćenja- vodu Crvenog mora, vodu pranja nogu Apostolima. 𝐎𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐩𝐨𝐯𝐞𝐳𝐮𝐣𝐞 𝐬𝐯𝐞 𝐨𝐯𝐞 𝐩𝐫𝐨𝐜𝐞𝐬𝐞- 𝐩𝐚𝐝𝐚𝐧𝐣𝐞- č𝐢šć𝐞𝐧𝐣𝐞- 𝐮𝐳𝐝𝐢𝐳𝐚𝐧𝐣𝐞, 𝐣𝐞𝐬𝐭 𝐨𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐣𝐞 𝐮 𝐬𝐯𝐚𝐤𝐨𝐦 𝐨𝐝 𝐭𝐢𝐡 𝐩𝐫𝐨𝐜𝐞𝐬𝐚 𝐳𝐚𝐩𝐫𝐚𝐯𝐨 𝐨𝐧𝐚 𝐬𝐧𝐚𝐠𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐚 𝐝𝐣𝐞𝐥𝐮𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐨𝐛𝐫𝐚ž𝐚𝐯𝐚𝐣𝐮ć𝐞- 𝐚 𝐭𝐨 𝐣𝐞 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯.
𝐏𝐚𝐝𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐧𝐚 𝐤𝐨𝐥𝐣𝐞𝐧𝐚 𝐢 𝐩𝐫𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐧𝐨𝐠𝐮
Isus na početku ovog obreda sebe čini slugom, robom: pada pred noge Apostola, odloži haljine, pere učenicima noge i otirati ih ubrusom. To su činili 𝐬𝐥𝐮𝐠𝐞 𝐢 𝐫𝐨𝐛𝐨𝐯𝐢. „Isus se razodijeva od haljina svoje slave i oblači se odjećom poniznosti čineći sebe robom Apostola”. Ovo je zapravo padanje, katabasis, i početak procesa preobrazbe (metabasis). Isus poučava apostole da preobrazba srca, čovjekova bića nije moguća bez ponižavanja, snižavanja, padanja na koljena pred drugim. Nije moguća bez stava sluge koji se zauzima svojevoljno, a ne prisilno. Ovaj čin koji je prethodio Isusovu vraćanju u Očev dom, pokazuje kako Isus sve čini ne odbacujući svoje čovještvo kao nešto što onečišćuje. Njegov silazak ima za cilj ponovo sabrati „njegove“, novu obitelj. Njegovo padanje na koljena pokazuje kako nitko nije omalovažen pred Bogom, ni robovi, ni sluge. Svi su pozvani bez obzira na svoj status i svi imaju mogućnost biti dio Božje obitelji. Svi imaju jednako dostojanstvo pred Bogom. „Isus spram svojih učenika obavlja službu roba, ponizi sam sebe“. Isus radi suprotno od Adama koji je pokušao vlastitim snagama posegnuti za božanstvom. „Krist gestom suprotnom od Adamove (…) obratno iz svojega božanstva silazi u čovještvo, uzima lik sluge i postaje poslušan do smrti (…)“. Lišava se svoga božanskog sjaja, pada na koljena pred čovjekom, pere i briše naše prljave noge kako bi nas učinio prikladnima za svadbenu gozbu. Ovo je gesta kojom sluga pripravlja uzvanika za gozbu u Židova- Isus pokazuje kako je spreman prihvatiti sve- čak i smrt, samo kako bi očistio svakoga koji želi biti dionikom njegove nebeske gozbe.
Č𝐢šć𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐛𝐨ž𝐚𝐧𝐬𝐤𝐨𝐦 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯𝐥𝐣𝐮
Pranje nogu bilo je za Židove uvjet sudjelovanja na nekoj gozbi. Ovaj Isusov čin pokazuje kako ni sudjelovanje na nebeskoj gozbi nije moguće bez pranja, bez čišćenja srca. Za sudjelovanje u nebeskoj gozbi potrebno je da nas Krist očisti- domaćin koji pripravlja gozbu. Taj domaćin sam pripravlja vodu za čišćenje uzvanika na nebeskoj gozbi. Stoga, ovaj čin anticipira i sakrament ispovijedi: 𝐮 𝐢𝐬𝐩𝐨𝐯𝐢𝐣𝐞𝐝𝐢 𝐁𝐨𝐠 č𝐢𝐬𝐭𝐢 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚, 𝐁𝐨𝐠 𝐩𝐚𝐝𝐚 𝐧𝐚 𝐤𝐨𝐥𝐣𝐞𝐧𝐚 𝐩𝐫𝐞𝐝 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐨𝐦 𝐢 𝐩𝐞𝐫𝐞 𝐠𝐚. „Nas Isus uvijek čisti svojom riječju (…). Isusove riječi koje u srce primimo spremno, otvorena srca, u nama rade jedno čišćenje, pranje duše, nutanjeg čovjeka. Evanđelje o pranju nogu poziva nas da dopustimo da budemo oprani čistom vodom, i pripravlja nas za nebeski banket sa Bogom i braćom”. Ono što Riječ Isusova čisti u nama jest pogled na vlastite istine, istine o sebi samome kada je u pitanju dobro i zlo, ispravno i grešno postupanje. Ova riječ otklanja dvojbe u koje upadamo sudjelovanjem u životu svijeta koji teži da nas inficira grijehom. U odlomku u pranju nogu riječ „čist“ pojavljuje se triput, čime se naglašava kako čovjek, da bi mogao stupiti pred Boga, imati zajedništvo s njime, mora biti čist. Čistoća i nečistoća događaju se u čovjekovu srcu i ovise o stanju njegova srca. Problem čistoće može se povezati sa tamom i svjetlom: u tami se nečistoće ne vide, na svjetlu naprotiv, biva jasna svaka mrlja. Riječ Božja rasvjetljava naše tame, i dovodi nas pred istinu u kojoj najprije jasno vidimo sebe i sve svoje nečistoće. Sjetite se kako je Juda, nakon što je izdao Isusa, na Posljednjoj večeri primio kruh umočen u vino iz Isusovih ruku, i nakon toga „otišao u tamu“. Unatoč tome što mu je Bog pružio sve, unatoč tome što je pred sobom imao jasno sve, sam je izabrao okrenuti leđa Bogu. Čak i kada se od Boga primi sve, sakramenti, sva milost, čovjek poput Adama Bogu može u svojoj slobodi okrenuti leđa. Nije stoga dovoljno ljudsko moraliziranje kako bi bili „čisti“, već okrenutost Bogu, potpuno povjerenje u Njega, jer On dolazi da nas očisti, pripravi za nebesku gozbu. Povjerenje se temelji na ljubavi, jer teško je imati povjerenja u nekoga koga ne volite. Stoga, bitno je da s Bogom budemo sljubljeni poput mladice loze sa trsom koji mladicu hrani sobom.
𝐒𝐚𝐤𝐫𝐚𝐦𝐞𝐧𝐭 𝐢 𝐩𝐫𝐢𝐦𝐣𝐞𝐫
Potpuno čišćenje duše koje može obaviti samo Isus, samo Bog, uvjet je da imamo zajedništvo s Isusom. To čišćenje ide uvijek za tim da promijeni čovjeka, a rekosmo kako to počinje sa Isusovim riječima koje u sebi nose svu Isusovu ljubav. Upravo ta ljubav jest ono što čovjeka mijenja.𝐍𝐚𝐣𝐩𝐫𝐢𝐣𝐞 𝐠𝐚 𝐦𝐢𝐣𝐞𝐧𝐣𝐚 𝐢𝐳𝐧𝐮𝐭𝐫𝐚, 𝐚 𝐨𝐧𝐝𝐚 𝐠𝐚 𝐩𝐨𝐭𝐢č𝐞 𝐝𝐚 𝐩𝐫𝐢𝐬𝐭𝐮𝐩𝐚 𝐈𝐬𝐮𝐬𝐮 𝐮 𝐬𝐚𝐤𝐫𝐚𝐦𝐞𝐧𝐭𝐮, 𝐢 𝐤𝐨𝐧𝐚č𝐧𝐨 𝐝𝐚 𝐝𝐚𝐣𝐞 𝐯𝐥𝐚𝐬𝐭𝐢𝐭𝐢 𝐩𝐫𝐢𝐦𝐣𝐞𝐫 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐢𝐦𝐚: „𝐀𝐤𝐨 𝐝𝐚𝐤𝐥𝐞 𝐣𝐚- 𝐆𝐨𝐬𝐩𝐨𝐝𝐢𝐧 𝐢 𝐔č𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣,- 𝐯𝐚𝐦𝐚 𝐨𝐩𝐫𝐚𝐡 𝐧𝐨𝐠𝐞, 𝐭𝐫𝐞𝐛𝐚 𝐝𝐚 𝐢 𝐯𝐢 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐢 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐢𝐦𝐚 𝐩𝐞𝐫𝐞𝐭𝐞 𝐧𝐨𝐠𝐞. 𝐏𝐫𝐢𝐦𝐣𝐞𝐫 𝐬𝐚𝐦 𝐯𝐚𝐦 𝐝𝐚𝐨 𝐝𝐚 𝐢 𝐯𝐢 č𝐢𝐧𝐢𝐭𝐞, 𝐤𝐚𝐨 š𝐭𝐨 𝐣𝐚 𝐯𝐚𝐦𝐚 𝐮č𝐢𝐧𝐢𝐡.“ Isusovo padanje na koljena, zapravo anticipira njegovo padanje u sramotu Križa. Križ donosi jedno novo padanje u smrt iz koje Isusa izvlači Očeva ljubav koja je spremno žrtvovala Sina za nas. Samo takva ljubav može nas potaknuti da se i mi ponižavamo pred ljudima, da im služimo. Samo takva ljubav može nas, kada smo očišćeni od svojih grijeha, preobraziti i uzdići u zajedništvo s Bogom. Problem preobražavajuće Božje ljubavi može se sagledavati iz perspektive djelovanja: ljubav se mora iskazivati i ne može se zadržati za sebe. Tako i u ovoj preobrazbi, za uzdizanje, za sudjelovanje u božjoj slavi, potrebno je da se naš preobraženi život vidi na djelu, da postane primjerom drugima, baš kao što je Isus dao primjer svojim apostolima. „Pranje nogu učenicima je jedno Isusov djelo u kojem se očituje dar čistoće kao uvjet za zajedništvo s Bogom. Ipak, dar je potrebno preobraziti u primjer kojeg ćemo davati jedni drugima”, a to je moguće samo preko ljubavi koja je spremna poniziti se, pasti na koljena, služiti drugome, žrtvovati i poništiti samoga sebe. Kada bi izostala ova ljubav koja je spremna žrtvovati se za druge, kršćanstvo bi se pretvorilo u jedan sustav moraliziranja i s vremenom bi postalo skup pravila za ponašanje. Poput jednog vjerskog zakona bez ljubavi i osjećaja za bližnjega. Isus nas svojim činom padanja na koljena i pranja nogu upućuje na nešto drugo. Ivan u svom evanđelju za takvu ljubav koristi riječ 𝐚𝐠𝐚𝐩𝐞- riječ koja opisuje ljubav koja je punija od one ljudske izražene osjećajima, već ljubav koja ljubi do kraja poput Isusa. 𝐓𝐨 𝐣𝐞 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 𝐤𝐨𝐣𝐚 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐢 𝐝𝐨 𝐦𝐣𝐞𝐫𝐞 𝐝𝐚 𝐣𝐞 𝐬𝐩𝐫𝐞𝐦𝐧𝐚 𝐬𝐞𝐛𝐞 ž𝐫𝐭𝐯𝐨𝐯𝐚𝐭𝐢 𝐳𝐚 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐨𝐠𝐚! 𝐓𝐚𝐤𝐯𝐚 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 𝐩𝐫𝐞𝐨𝐛𝐫𝐚ž𝐚𝐯𝐚 ž𝐢𝐯𝐨𝐭 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚 𝐮 𝐧𝐞š𝐭𝐨 𝐬𝐯𝐞𝐭𝐨, 𝐛𝐨ž𝐚𝐧𝐬𝐤𝐨, 𝐬𝐚𝐤𝐫𝐚𝐦𝐞𝐧𝐭𝐚𝐥𝐧𝐨. 𝐎𝐯𝐚𝐤𝐯𝐚 ž𝐫𝐭𝐯𝐮𝐣𝐮ć𝐚 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 𝐮𝐯𝐨𝐝𝐢 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚 𝐮 𝐧𝐨𝐯𝐢 ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐬 𝐁𝐨𝐠𝐨𝐦 𝐢 𝐬 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐢𝐦𝐚. 𝐎𝐯𝐚 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 𝐦𝐨𝐫𝐚 𝐛𝐢𝐭𝐢 č𝐢𝐬𝐭𝐚- 𝐭𝐨 𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐝𝐮𝐯𝐣𝐞𝐭 𝐩𝐫𝐞𝐨𝐛𝐫𝐚𝐳𝐛𝐞, 𝐣𝐞𝐫 𝐣𝐞𝐝𝐢𝐧𝐨 𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐣𝐞 č𝐢𝐬𝐭𝐚 𝐦𝐨ž𝐞 𝐬𝐞 ž𝐫𝐭𝐯𝐨𝐯𝐚𝐭𝐢 𝐛𝐞𝐳 𝐢𝐧𝐭𝐞𝐫𝐞𝐬𝐚, 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐳𝐛𝐨𝐠 𝐤𝐨𝐫𝐢𝐬𝐭𝐢 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐞 𝐨𝐬𝐨𝐛𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐮 𝐬𝐞 𝐯𝐨𝐥𝐢. 𝐓𝐚𝐤𝐨 𝐨𝐯𝐨 𝐩𝐫𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐧𝐨𝐠𝐮, 𝐩𝐨𝐥𝐚𝐤𝐨 𝐨𝐭𝐤𝐫𝐢𝐯𝐚 𝐨𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐬𝐤𝐫𝐢𝐯𝐚 𝐤𝐫𝐢ž: 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐣𝐞 𝐝𝐚𝐨 𝐬𝐯𝐨𝐣 ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐳𝐚 𝐧𝐚𝐬 𝐢 𝐫𝐚𝐝𝐢 𝐧𝐚š𝐞𝐠𝐚 𝐬𝐩𝐚𝐬𝐞𝐧𝐣𝐚- 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐚 𝐬𝐦𝐫𝐭, 𝐫𝐚𝐝𝐢 𝐧𝐚š𝐞𝐠𝐚 𝐬𝐩𝐚𝐬𝐞𝐧𝐣𝐚!
S druge strane, ta je ljubav temelj novoga bića- ona je poveznica Boga i čovjeka koji je s Bogom sljubljen. Ljubav Boga koja nas čisti dar je Gospodinov, a ona- kao i svaka druga ljubav stavlja u središte srce. Srce čisto! To je srce koje nema garancije da čovjek neće pogriješiti, već da će se uvijek vraćati izvoru milosrđa- srcu Isusovu- Isusu, koji će ponovo pasti na koljena i oprati nam noge kako bi nas očistio. I ne samo kako bi nas očistio, već kako bismo i mi drugima mogli dati primjer: primjer ljubavi koja je spreman opravdati i oprostiti, koja je spremna drugoga rasteretiti i utješiti.
