Autor: Marciano Escutia
Objavljeno: Scientia et Fides 2018; 6(1): 79-92.

Sažetak: Ovaj esej bavi se pitanjem što ljudska bića zaista čini iznimnima. Tvrdi se da je upravo posebna vrsta ljubavi ono što u konačnici razlikuje ljude od životinja. Iako su se za takvu razliku najčešće pozivale druge vrste razmatranja, po mogućnosti kognitivna, na kraju bi se moglo pokazati da su barem djelomično, stvar stupnja, a ne nečeg kvalitativno drugačijeg, kao što se ovdje tvrdi u vezi s ovom vrstom ljubavi. Argumenti iz znanstvenih i filozofskih izvora iznose se u vezi s ovim pitanjem.

Ljudska unutarnja vrijednost

Osjećaj vjerovanja da svatko ima unutarnju vrijednost upisan je u većinu (zdravih) ljudskih pojedinaca. Eksperimentalni dokaz toga je varijanta “problema tramvaja“1. U tom ispitivanju, u kojem je trebalo spasiti pet ljudi koji su zapeli na tračnicama od nadolazećeg tramvaja, pokazalo se kako većina ljudi testiranih diljem svijeta ne bi gurnula imaginarnog pretilog čovjeka s mosta na tračnice kako bi skrenula s puta nadolazeći vlak, čime bi ga izravno ubila, ali bi time spasilo petoricu koji ne znaju što im se sprema jer ne vide opasnost2.

Nisam siguran kako bi, da je test proveden na životinjama polučio iste rezultate. Možda bi vlasnik neke životinje u opasnosti reagirao drugačije, pogotovo ako se radi o njegovom kućnom ljubimcu, možda bi žrtvovao sebe ili neku drugu životinju, ali bi to učinio iz naklonosti za ljubimca, kojeg na određen način drži svojim posjedom, a ne iz velike ljubavi prema životinjama.

Razlika bi bila u odnosu prema čovjeku i životinji. Upravo ta razlika danas polako kopni i svi više gledaju na čovjeka na jednak način kao i na svoje ljubimce: kao na svoje vlasništvo koje vole. Problem je u tome što se danas mnogi ljudi prema drugim pojedincima, posebno prema svojoj djeci, ponašaju kao da ih posjeduju i određuju im njihovu vrijednost, misleći da ih mogu dovesti na svijet kada to žele i na bilo koji način koji smatraju prikladnim. Dakle, intrinzična se vrijednost njihove djece gubi i cijela stvar se zamagljuje u korijenu. Mnogi od nas svjedočili su raznim vrstama trauma koje takav mentalitet može proizvesti kod mnogih od tih “vlasnika” kada njihovi dragocjeni posjedinci kasnije u životu ne reagiraju onako kako bi željeli i ostanu sami od sebe.

U nekim društvima, gdje su djeca odgajana u atmosferi u kojoj je intrinzična vrijednost ljudskog života izbrisana, očito nasiljem (uvijek postoji nešto više i dublje u tome), rezultati gore navedenog eksperimenta mogli bi biti drugačiji. Uvjeti testa možda uopće nemaju smisla, jer je, bez sumnje, uvijek prisutna komponenta odgoja koja obuhvaća većinu ljudskih instinkta. Ipak, o toj intrinzičnoj vrijednosti ne razmišljamo kao o nečemu što sami tamo stavljamo, kao u slučaju vlasnika životinje koji može i ne mora žrtvovati svoga ljubimca, već kao o stvarnosti koju tek otkrivamo i koju bismo nekako trebali priznati.

Osobno dostojanstvo

Neki ljudi, barem u zapadnoj kulturi, mogu čak i verbalizirati tu intrinzičnu vrijednost rekavši nešto poput “to ne možete učiniti osobi” i to je vjerojatno ključ. Koncept osobe je kontroverzan jer se ne smatra intuitivno univerzalnim, već se drži starim zapadnim filozofskim konstruktom. Stoga je možda bolje govoriti o ljudskoj individui. Međutim, prelazak s priznavanja intrinzične vrijednosti pojedinca na ljubav prema njemu/njoj veliki je skok, budući da postoji dobra volja (latinski bene-volere, odakle dolazi dobrohotnost) koja mora prethoditi. Postoji, međutim, pretpostavljeni međukorak koji se naziva poštovanje, koje opet, sve razumne osobe osjećaju prema drugim ljudima bez obzira na njihovu individualnost. Potonje mora biti dio biti osobe/ljudskog bića, pružajući opravdanje za frazu “svi ljudi su (stvoreni) jednaki“. Ali, što je to točno?

Postoji koncept koji se tradicionalno naziva ljudskim dostojanstvom kojeg ne treba ga miješati s drugim idejama poput smirenosti, elegancije, čistoće ili zrelosti, a kamoli fizičke privlačnosti ili ponosa, kao što je to učinio Pinker u svojoj invektivi protiv toga3. Ovaj pojam biti čovječanstva, uzet kao izvor gore navedenog poštovanja i izvedena posljedica bivanja osobom, pretpostavlja razmatranje čovječanstva kao barem potencijalno, jedine vrste s inteligencijom, voljom i potvrđenom sviješću o tome da je svjesna; i kao rezultat toga, s potpunom slobodom, čak i od instinkta, te, istodobno, moralnim osjećajem i odgovornošću. U suprotnom, morali bismo vjerovati da su sva ta svojstva samo iluzija, epifenomeni ili artefakti evolucije mozga s nekom genetskom osnovom. Ne da dostojanstvo osobe ovisi o tim čimbenicima, već su to pretpostavke za njegovo razumijevanje. Unatoč tome, postoje ljudske jedinke koje su, bez vlastite krivnje, izgubile dostojanstvo ili ga nikada nisu imale, a ipak posjeduju dostojanstvo.

Autonomija ili dostojanstvo

Oni koji odbacuju ovaj pojam skloni su ga zamijeniti autonomijom i stoga će vjerojatno razmišljati o intrinzičnoj vrijednosti u smislu sposobnosti, poput sposobnosti samoupravljanja. Dakle, broj onih koji se prihvaćaju kao ljudi je ograničen, a neke osobe s invaliditetom lišene su dostojanstva zbog nedostatka autonomije, poput gore navedenih triju usvojenih. To je razlog zašto se tako malo njih danas ostvari na našem “autonomnom” zapadu. To implicira da bi se netko smatrao osobom, mora imati naprednu razinu moždanih funkcija, potpuno razvijenu i normalno funkcionirajuću moždanu koru. Dakle, mnoga ljudska bića ne bi bila osobe i netko bi ih mogao odabrati pobaciti, na primjer, nakon što se utvrdi njihovo genetsko stanje. To bi logično trebalo vrijediti i za djecu općenito jer je moguće zaključiti da dojenčad ne razvija osjećaj samosvijesti do otprilike jedne godine života, a kamoli da bude autonomna. Kao što ističe neonatolog John Wyatt4, ne-osobe bi uključivale fetuse, novorođenčad i dojenčad kojima nedostaje samosvijest te veliku skupinu djece i odraslih s kongenitalnim abnormalnostima mozga, teškim ozljedama mozga, demencijom i teškim psihijatrijskim bolestima.

Wyatt citira moralnog filozofa s Princetona Petera Singera5: „samo osoba može željeti nastaviti živjeti ili imati planove za budućnost, jer samo osoba može razumjeti mogućnost budućeg postojanja za sebe. To znači da je okončanje života ljudi protiv njihove volje drugačije od okončanja života bića koja nisu ljudi… ubijanje osobe protiv njezine volje mnogo je ozbiljniji prekršaj od ubijanja bića koje nije osoba.“ Slijedeći ovaj tok razmišljanja, ne samo novorođenče ili malo dojenče mogu se kvalificirati kao ne-osobe, već i starija osoba s Alzheimerovom bolešću, osoba s teškim oštećenjem mozga ili poteškoćama u učenju te osoba s teškom i neizlječivom psihijatrijskom bolešću.

Međutim, kako je Wyatt već istaknuo i spomenuo, mnogi neuroznanstvenici tvrde da je naša svjesna svijest samo epifenomen funkcioniranja mozga. Svijest, nastavlja Wyatt, koja nas, čini se, čini svjesnima tog autonomnog ja, nema uzročnu važnost, “ona je samo dio pjene na površini nesvjesne moždane aktivnosti”. Zapravo, tvrde da je naš osjećaj “jednog kontinuiranog ja” artefakt koji je stvorio naš mozak kako bi pomogao našem evolucijskom preživljavanju. U stvarnosti, zaključuje Wyatt, “uopće ne postoji ja, nema duha u stroju, postoji samo stroj”. Pretpostavljam da stroj nema ni dostojanstvo niti zaslužuje poštovanje.

Wyatt-u se moramo suprostaviti jer, samo kada postoji poštovanje, utemeljeno na tome da je netko osoba, s ljudskim dostojanstvom, shvaćen kao ljudsko biće bez obzira na njegovu samosvijest i autonomiju, može se njegovati dobra volja prema drugima u “svojoj pjeni”. U protivnom, sva dobrohotnost bi bila nemoguća ili samo popratni rezultat blagostanja, lijepe probave, udobnosti ili samozadovoljstva, a nema nikakve veze s pravom ljubavlju, koja počiva u volji – bez sumnje s nekim korelatom frontalnog režnja – i, kao takva, može se zapovijedati. Ona slijedi inteligenciju, priznajući intrinzičnu vrijednost ili dostojanstvo svake ljudske jedinke, čak i onih najpokvarenijih, koji su se možda subjektivno učinili nedostojnima nje.

Bilješke:

  1. Judith Jarvis Thomson, Ubijanje, puštanje da se umre i problem kolica, 59 The Monist 204-17 (1976.)
    Problem tramvaja je hipotetski misaoni problem u kojem tramvaj juri prugom bez kontrole. Podno njega se nalazi petero osoba svezano za prugu, ne mogu se pomaknuti. Promatrač sa udaljenosti gleda tramvaj kako juri prema ljudima, a stoji uz polugu za upravljanje tračnicama. Ako povuče polugu, tramvaj će biti preusmjeren na drugu prugu. Međutim, na toj drugoj pruzi je također svezana jedna osoba, i također se ne može pomaknuti. Tramvaj će za nekoliko sekundi sigurno pregaziti ili jednog čovjeka ili petero. Promatrač ima dvije opcije: (1) učiniti ništa, čime će tramvaj ubiti petero osoba. (2) povući polugu, čime će preusmjeriti tramvaj, ali će na savjesti imati smrt jedne osobe koju je žrtvovao. Koji je ispravan izbor? ↩︎
  2. Početna ispitivanja obavljena na američkim i belgijskim univerzitetima među profesorima filozofije pokazala su kako bi radije žrtvovali jednog čovjeka za spasiti petoricu. U proširenoj verziji ovog eksperimenta rezultati su bili bitno drugačiji kako je navedeno u tekstu ↩︎
  3. Pinker, S. (2008.). Glupost dostojanstva. The New Republic. ↩︎
  4. Wyatt, J. (2009.). Pitanja života i smrti. IVP Books: Nothingham, Engleska. ↩︎
  5. Singer, P. (1985.). “Osobe i ne-osobe”, u Peter Singer (ur.), U obranu životinja. Basil Blackwell, str. 52-62 ↩︎