Nova okrjepljujuća snaga

Dar jakosti već na prvi pogled stvar se čini jasnom: donosi novu snagu za svladaavnje teškoća. Uistinu, događa se da po ovom daru bivamo “obučeni u silu odozgor” kako veli sveti Pavao. Ta sila Duha jača nas za svladavanje zaprijeka u duhovnim borbama: „Molimo za ovaj dar Duha Svetoga koji se zove dar jakosti. Kada čovjeku nedostaje snage za nadići sebe, upirući pogleda na vrijednosti koje nadilaze život, kao na istinu, pravdu, zvanje, bračnu vjernost, potrebno je da ovaj dar s visina, napravi od svakog od nas jakoga čovjeka”1.

Ovaj dar nas krijepi kako ne bi ustuknuli pred spoznajom vlastitih slabosti: „(…) ne smijemo se čuditi ni obeshrabriti kada shvatimo vlastitu bijedu, vlastite padove, jer nastavit nam je dalje samo ako potrežimo snagu od Onog koji nam je sebe obećao: Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti (Mt 11,28). Hvala ti Bože jer ti si snaga moja (Ps 42,2), jer si to uvijek bio Ti i samo Ti, Bože moj, moja snaga, moja zaštita, moj oslonac”2. Krijepi nas da ustanemo kada padnemo pred spoznajom vlastitih bijeda, da ne postanemo introvertirani ili još gore frustrirani  zbog vlastite nemoći.

Ovo je snaga kojom Bog daruje samo čovjeka: snaga kojom zapravo Bog podiže čovjeka iz vlastitih jama grijeha. „Darujući svim životinjama ponešto darova poput brzine u trku, izdržljivosti u letu, ili kandže, ili zube i rogove za oružje, čovjeku je dao takav dar da se čovjekova snaga ne može biti nitko i ništa osim samoga Boga: i učinio je to tako, kako bi se čovjek zbog vlastite slabosti uvijek obraćao Bogu za pomoć u potrebama”3. Bog je mogao obdariti čovjeka bilo kojim darom, ali nije, jer želi da mu se čovjek obraća, da ne radi sve sam u ovom svijetu, već da Boga komunicira u svijim potrebama i radi sve računajući pri tom s Bogom: „Darom jakosti ne smije se čovjek oslanjati na sebe”4.

Pouzdanje u Onom koji me snaži

Kada Bog daruje jakost nekome, onda bi s druge strane trebao naići na odgovor u pouzdanju: čovjek koji računa s ovim darom ili ga prima, trebao se više pouzdavati u providnost Boga koji daruje jakost, nego u sama sebe: „Pouzdanje obliku jakost i bez nje ne ide. Sa sobom nosi nadu koju čovjek pronalazi u sebi, i po kojoj očekuje kako će mu Bog pomoći”5. Mi često računamo kako će nam Bog pomoći ali nas svlada malodušje i zaboravimo kako zapravo puno toga ne ovisi o nama i upravo u tom dijelu koji ne ovisi o nama, Bog djeluje svom svojom snagom.

Kada zaboravimo na Boga onda se naši napori pretvaraju u prah u onom dijelu u kojem smo nemoćni: tamo gdje sami ne možemo ništa, a s Bogom ne računamo- sve propada. O Ovoj sigurnosti u Bože djelovanje najbolje govori papa Ivan Pavao I., kada priča o svom izboru za papu: „Jučer ujutro otišao sam u Sikstinsku kapelu mirno glasovati (za novoga papu). Ne bi nikada ni pomislio što će se dogoditi. Tek što je krenula opasnost po mene, dvoje mi je susjednih kolega došaptavalo- Hrabro, je rako Gospodin daje neki teret, onda će dati i pomoć za teret nositi”6. Tako je shvatio i on kako je za apostolat i život „sva naša snaga posuđena” od Boga. Kada je u pitanju snaga, onda je sve naše u Gospodinu. Zapravo, ništa nije naše!

Ljudska slabost i Božja snaga

Jasno je kako ovaj dar ide za tim da dopuni ono što nedostaje ljudskosti čovjeka koji bi trebao nadvladati tegobe života čineći samo dobro. Cijeli se čovjekov život nalazi između njegovih uspjeha i neuspjeha, između pravih poteza i promašaja. U trenucima kada nam „ide od ruke” obično se osjećamo dobro i gospodarimo situacijom. No, trenuci kada sve pada u vodu nerijetko i nas bacaju u očaj. U tim trenucima, Bog je čovjeku uvijek pri ruci. Problem čovjeka koji vlada svojim životom leži u tome što ne zna primiti pomoć! Zamislite samo tu razinu oholosti i ponosa: kada smo u problemima, nekada ćemo radije propasti nego primiti utjehu od Boga. Radije ćemo tvrdoglavo srljati iz zla u zlo, nego prihvatiti poraz i nastaviti sa životom dalje, ali ne po svom, već po onom kojim me snaži- po Božjem. „Kada se osjećaš snažim, nemoj se ugnijezditi u vlastitoj sigurnosti, već stalno zazivaj Boga sa prorokom koij kliče: kada mi snage padnu, nemoj me Bože napustiti (Ps 70,9). U trenucima kušnje, ponavljaj kako bi se ohrabrio: vodi me za sobom, hodimo zajedno (Pj 1,3). Na taj način, išteći Boga, nikada nećeš ostati bez nade, niti će splasnuti tvoja radost. (…) Blagoslivljat ćeš Gospodina u svim prigodama, i u svijetu u kojem živiš, naći ćeš mir; jedan trajni mir”7.

Ono što čovjek koji se silan osjeća u svijetu, zaboravlja zbog vlastitih uspjeha jest kako se „jakost Božja savršeno očituje samo na našim slabostima”8. Ovo nas treba utješiti kada padnemo i kada shvatimo vlastite bijede, grešnost. Ne treba bježati od sebe ili sebe podjcjenjivati, već svjestan svojih slabosti računati na Boga. Često Bog dopušta da padamo u grijeh samo kako bi se očitovao po čovjeku. Često se u ispovijedi vraćamo sa istim problemom i mislimo kako smo neuspješni, ne shvaćajući kako Bog zapravo želi da ga želimo više, da shvatimo kako bez njega ne možemo, kako On želi biti dijelom moga života upravo u onom gdje sam nemoćan, kada mi je teško. Želi da shvatimo kako On hoće pomoći čovjeku u svemu!

U svakodnevici

Pokušajmo ovo prevesti na jezik svakodnevice. Za shvatiti ovo valja nam promisliti o načinu života i shvaćanja pojma jakosti i snage. Danas uglavnom na jakost gledamo preko fizičke snage ili preko nasilja. Preko ta dva pojma stvara se jedan krivi ideal snažna čovjeka. Svi moderni junaci su snažni muškarci i žene sa super moćima. Svi imaju oklope koji štite njihovu ranjivost ili su obdareni nekom nadnaravnom pomoći koja ih brani. Zašto im treba takva zaštita ako su snažni? Očito je kako su tvorci takvih junaka imali pred sobom sliku krhke tjelesne ljudskosti, ali i iskrivljenu sliku ljudske snage. Ipak, nije sve pogrešno u tim super junacima.

Prije svega, vidimo po njima kako ljudskost treba zaštitu- treba jednu nadnaravnu pomoć. S druge strane, ti junaci uglavnom nasiljem i uništavanjem rješavaju probleme svijeta, i u toj točki se jako razilazimo. Naime, oni imaju zaštitu da ne bi trpjeli, a mi kako bismo podnijeli trpljenje! Današnji model junaka naizvan ima prekrasnu ljudskost, ali je bespomoćan iznutra kao i svaki drugi čovjek. Stoga njegova vanjština mora biti zaštićena radi njegove nutrine, jer vanjštinom očituje svoju snagu. Bez vanjske zaštite, svi ti junaci bili bi bijednici koji se ne znaju nositi za životnim situacijama. Od njih se očekuje da budu pobjednici u svemu, da vladaju životom. Ta moć je sigurna samo ako ostanu neranjivi!

Postavljam pitanje: očituje li se tako snaga ili slabost tih super junaka? Ukoliko se moraju zaštiti kako bi ostali nedodirljivi, ukoliko moraju zaštiti vlastite slabosti, sakriti ih iza oklopa, radi li se o slabim ili jakim likovima?

Pokušajmo zamijeniti teze: čovjek koji hoda sam ovim životom, bez zaštite, treba se suočiti sa situacijom koja je neugodna i tegobna. Govorimo o normalnom čovjeku koji ne želi nasiljem mijenjati stvari, već ljudski, mirno. Kada se suoči sa neugodnom situacijom i dopusti da ga život pritisne, kada istrpi jer zna kako je to ispravna kršćanski put, kada podnese sve probleme na sebi, postavljam pitanje: očituje li se na njemu slabost ili snaga?

Čini mi se jasnim kako ne može trpjeti onaj koji nije jak u duši. Dakle, puno je više onih malenih ljudi koji su spremni trpjeti radi dobra i ispravna života, od nasilnika koji zapravo nasiljem pokrivaju vlastite slabosti ili ludosti i neljudskost. Stoga, ono što je svijetu slabost, Bogu je jakost. Ono što svijet često drži manom, Bog drži krjepošću, jer onaj koji može pretrpjeti ima puno više snage i ljubavi u sebi. Upravo takvome Bog pritječe u pomoć darujući mu svoju snagu darom jakosti. „Biti spreman umrijeti i podnijeti mučeništvo, opirući se strpljivo zlu u svojim nastojanjima da se čini dobro, ne isključuje rizik od nasilnih nastraja zločinaca. Naprotiv, ovakav stav osigurava kršćaninu u svijetu jednu posebnu nadmoć, i ova sloboda, koju svijet negira i koja je tako suprotna svemu što svijet shvaća kao slobodu kroz jedan grčeviti aktivizam”9 zapravo svoju nadmoć realiziraju Božjom pomoći, a ne svojom snagom.

Ova krijepost jakosti, od čovjeka dakle ne zahtijeva jednu izvanjsku jakost, jer se ovakav čovjek oslanja na Božju snagu, ali traži hrabrost, jer „ova krijepost zahtijeva nadilaženje vlastitih slabosti i straha. Čovjek, se po svojoj prirodi boji nevolja i trpljenja. Stoga je potrebno tražit hrabre, ne samo na bojišnicama, već također i u hodnicima bolnica uz krevete na kojima se nalazi samo ljudska bol”10. Potrebno je hrabro suprostaviti se zlu, a ne šutjeti i strepiti pred njim. Zlo želi da strepite, đavao želi da se bojite života, a Bog u Svetom Pismu uporno ponavlja: “Ne boj se, ne boj se,…”. Mi na žalost često uzmičemo pred zlom, a govorljivi smo onda kada ne treba govoriti. Kada netko čini zlo, treba ga na to upozoriti. S druge strane, kada netko ima određen nedostatak kojeg je svjestan, treba mu to prešutjeti, jer mu je dovoljna i svijest o sebi s kojom se bori. U oba slučaja treba najprije moliti, a onda u molitvi razabrati: kazati- ne kazati. Kazati, unatoč tome što ću sebe izložiti udaru zla; ne kazati, jer bi mogao povrijediti ionako povrijeđenu osobu.

Za kazati kako je zlo- zlo, najprije treba hrabrost u svijetu u kojem se zlo lako pokriva na sve moguće načine. Taj govor donosi rizike sa sobom, ali šutnja stvara uvjete za razvoj kulture zla! Stoga, kada nestane hrabrih kršćana koji će govoriti iupozoravati na zlo, onda se zlo i događa u društvu. Problem je hrabrost, jer onaj koji ima hrabrosti ukazati na zlo, u jednoj kulturi u kojoj se zlo pokriva, može očekivati da će ga zlo napasti- jer zlo se zna braniti. Kada se odvaži i kaže, počinje mučeništvo! „Želio bih dati počast onim nepoznatim junacima, svima koji su imali hrabrosti kazati -ne- u pravom trenutku ili kada je to druge koštalo kazati. Ljudi koji tako daju svoje svjedočanstvo očituju na poseban način ljudsko dostojanstvo i pravu ljudskost”11.

Darovi Duha surađuju u čovjeku

Hrabrosti prethodi promišljanje. Naime, ni jedan dar Duha ne ide sam za sebe. Prisjetimo se kako darom savjeta, Duh pomaže da razaberemo što je dobro i donesemo ispravnu odluku. Dobre odluke su najčešće jako teške i ponekad ulijevaju strah u kosti donoseći nesigurnost. Kako bismo to prevladali; kako bismo taj strah i tu nesigurnost “prelomili” u sebi, Duh Sveti nas jača svojom snagom. Dakle, na prvom mjestu, snaga nam je potrebna za provođenje ispravnih odluka koje se nerijetko protive mišljenju većine ili načinu na koji živi sredina u kojoj obitavamo. U tom smislu, odlučiti se na nešto suprotno od općeg mišljenja, ali za nešto što je ispravno i dobro , uvodi nas u nutarnje borbe u kojima treba najprije pobijediti sebe, svoje slabosti i strepnje.

Druga je stvar kada donesemo odluku. Premda smo se odlučili za nešto ispravno, to sada treba provesti u djelo. Opet se javlja isti problem nesigurnosti i straha, pa čovjek sebi postavlja niz pitanja koja mu I nisu potrebna. Kada smo govorili o daru pobožnosti, onda smo pričali kako se tim darom stvara sinovski odnos pun pouzdanja u Boga. Taj odnos se stvori, ali ga treba utjeloviti u svom životu i za takvo što potrebna nam je dodatna snaga kako bi se u djelovanju oslonili na Boga, a ne samo na sebe.

Dar savjeta u nama stvara raspoloženje po kojem donosimo ispravne odluke; dar pobožnosti u nama stvara raspoloženje po kojem sebe i druge shvaćamo kao sinove Božje koji se mogu osloniti na Boga, dar jakosti nam pomaže da to što se u nama stvorilo prethodnim darovima pretočimo u život; da uspijemo realizirati dobre odluke, te da se u toj realizaciji bez straha oslonimo na Božju pomoć. “Duša ganuta ovim darom, ne pouzdaje se u vlastite snage, jer nitko više od nje, ako je ponizna, nije svjestan njezine vlastite slabosti i nesposobnosti da izvede dokraja zadatak posvećenja samoga sebe, kao i plan za koji ju je Gospodin predodredio u ovome životu (…) Prepustimo li Tješitelju svoj život, naša sigurnost neće imati granica. Tada ćemo potpuno shvatiti da Gospodin izabire “neplemenite svijeta i prezrene (…) da nijedan smrtnik ne bi sebe hvalio pred Bogom”, i da traži od svoje djece samo dobru volji da sa svoje strane učine ono što mogu kako bi On ostvario čudesa milosti i milosrđa“12.

Odlučnost

Krijepost jakosti u nama jača odlučnost da ono što je Bog u nama započeo bude i dovršeno. Ovom krijeposti svakodnevno pobjeđujemo sebe, svoje hirove, sebičnosti, udobnosti. Ovaj nas dar jača da svladamo otpor prema izvršavanju dužnsoti koje su teške ili nam nisu po volji, da se suočimo i sa zaprijekama tuđih života, da strpljivo podnosimo bolest, da ustrajemo u dnevnom poslu, da budemo postojani u apostolatu, podnosimo svako protivljenje s vedrinom I nadnaravnim duhom. Ovim darom lakše mrtvimo vlastite želje za samodokazivanjem pred drugima, pa se polako učimo raditi sve samozatajno bez da za sebe tražimo ikakve zasluge.

Pomoću ovog dara svladat ćemo vlastite nestrpljivosti, ali i netrpeljivosti. Moći ćemo sebe svladati u odnosu na druge koji nam nisu po volji, pa ćemo se ljubazno ophoditi s njima. Više ćemo voditi raučuna o drugim ljudima, jer ćemo polako sebe stavljati u drugi plan, nećemo biti zaokupljeni sobom i vlastitim problemima. Prestat ćemo žaliti same sebe što će nam pomoći da nastavimo živjeti prihvaćajući stanje u koejm se nalazimo shvaćajući kako i ono ima smisla u Božjem planu. To će nam omogućiti da nam život ide dalje, a ne da se zaustavi i paralizira zbog neke tegobe. Nije rijetkost da su tegobe koje nas spopadaju plod napasti koje idu za tim da čovjeka “zaustave” u normalnom življenju, da mu unesu nesigurnost u sebe i strah od života, te nepovjerenje u Boga i njegovu svesrdnu pomoć. Dar jakosti pomaže da se to svlada, sa pobijedimo vlastitu mlakost u djelovanju.

Na polju apostolata, često se bojimo se ili nemamo snage govoriti o životnim situacijama kršćanskim jezikom, već radije prihvaćamo “govor svijeta” kako sebe ne bi kompromitirali pred drugima. Dar jakosti pomaže da do kraja i u ovim naizgled banalnim situacijama budemo kršćani, da na jednostavan način svjedočimo za Onog u kojeg vjerujemo. Za ovaj dar potrebni su poniznost i molitva čovjeka koji prihvaća vlastite slabosti. Potrebno se utjecati Bogu u sakramentima: krizma nas ojačava za borbu, pričest svakodnevno obnavlja snagu, ispovijed nas jača protiv grijeha I iskušenja, a posljednja pomast snaži za posljednju bitku, onu u kojoj se odlučuje o vječnsoti zauvijek. Osvrnemo li se malo na ove darove, shvatit ćemo kako se oni daju onima koji su spremni podnositi, koji spremno prihvaćaju svoje križeve i noseći ih svakodnevno, trude se uzvraćati na darove svojim iskrenim životom.

Napomene:

  1. Sveti Ivan Pavao II, O jakosti, 15-XI-1978 ↩︎
  2. Sveti Josemaria Escriva DE BALAGUER, Prijatelji Božji, 131 ↩︎
  3. Sveti Ivan Zlatousti, u Catena Aurea, vol. 1, str. 427 ↩︎
  4. Sveti Ambrozije, O službama, I., 35 ↩︎
  5. Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 2-2, q. 128, a. 1, ad 2 ↩︎
  6. Papa Ivan Pavao I., Angelus,27-VIII-1978 ↩︎
  7. Sveti Bernard, Govor o Pjesmi nad pjesmama, 4 ↩︎
  8. Sveti Irinej, O Krivovjerju, 5,2 ↩︎
  9. J. PIER, Temeljne krijeposti, str. 241 ↩︎
  10. Sveti Ivan Pavao II., O jakosti, 15-XI-1978 ↩︎
  11. Isto ↩︎
  12. F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, str. 299, 300 ↩︎