Sveti Andrija, zaštitnik župe
Sveti Andrija, kao i brat mu Šimun Petar bio je jedan od dvanaest apostola, ribar na Genezaretskom jezeru (tj. Galilejskom moru) u Kafarnaumu, kamo su obojica stigli iz rodne Betsaide.
Njegovo grčko ime pokazuje da je proizišao iz obitelji koja je bila otvorena i grčkoj kulturi.
Prema nekim evanđeoskim izvještajima, Andrija je bio prvi od apostola kojega je Isus pozvao, pa ga istočne crkve obično i nazivaju »Prvozvani«. On, kao i sveti Ivan Evanđelist, bio je isprva sljedbenik Ivana Krstitelja koji je propovijedao skori dolazak Mesije. Kad je na Jordanu pokazao na Isusa i rekao: »Evo Jaganjca Božjega«, Andrija i Ivan, pristupili su Isusu i počeli slijediti njega. Andrija je odmah otišao do svoga brata Šimuna, koji će biti prozvan Petar, te mu rekao: »Našli smo Mesiju« (usp. Evanđelje po Ivanu 1,41), zato ga evanđelisti Matej i Luka u apostolskom zboru stavljaju odmah iza Šimuna Petra.
Novi zavjet još u nekoliko zgoda spominje Andriju: tako kod umnažanja hljebova i kad su stranci u Jeruzalemu željeli vidjeti Isusa. Nakon Isusova uzašašća i silaska Duha Svetoga, Sveto pismo Andriju više ne spominje. No zato o njemu pišu obilno mnogi apokrifni spisi koji, premda u njima nije uvijek lako odvojit stvarnu predaju od fikcije. Podatak da je Andrija propovijedao Evanđelje među Skitima, u današnjoj južnoj Rusiji, potvrđuje i otac crkvene povijesti Euzebije Cezarejski. Za Andrijinu mučeničku smrt na takozvanom Andrijinu križu u obliku slova X znamo jedino iz jednog spisa, zvanog Passio (Muka), u kojem je opisano apostolovo mučeništvo. Predaja veli, da je bio raspet u Ahaji u gradu Patrasu oko 60. godine.
Nakon smrti njegove relikvije su iz Patrasa bile prenesene u Carigrad, a zatim u Amalfi u Italiju. Svečeva glava bila je god. 1462. prenesena u Rim, u vatikansku baziliku, a vratio ju je natrag grčkim pravoslavnim vjernicima papa Pavao VI. 1964. godine. Pouzdan je povijesni podatak da se blagdan sv. Andrije slavio 30. studenoga već u doba sv. Grgura Nazijanskoga, dakle, u drugoj polovici IV. stoljeća. Istog datuma slavi se i u zapadnoj i u istočnoj Crkvi (ako se slijedi julijanski kalendar, to je onda 13. studenoga).
Štovanje svetog Andrije rašireno je u mnogim krajevima, pa se tako štuje kao zaštitnik kod grlobolje, kostobolje, zaštitnik je ribara i ribiča, neudanih žena i žena koje žele postati majke, umjetnika, pjevača i drugih, a u narodu se njegov blagdan posebno gleda u svjetlu razmeđa kraja jedne i početka druge liturgijske godine.
Nakon Isusova uzašašća i silaska Duha Svetoga Sveto pismo svetog Andriju više ne spominje. No zato o njemu pišu obilno mnogi apokrifni spisi koji, dakako, nisu vjerodostojni.
Sveti Izidor, ratnik
Sućidar, splitski kvart u kojem se nalazi župa Sv. Andrije, dobio je ime svetom Izidoru rataru.
Izidor Ratar ili Izidor Radnik (špa.: San Isidro Labrador) (Madrid, oko 1070. – Madrid, 15. svibnja 1130.), španjolski farmer i katolički svetac. Njegov blagdan se slavi 15. svibnja.
Rođen je oko 1070. od skromnih roditelja. Veoma mlad je radio kao nadničar po tuđim poljima. Izidor brzo ostaje siroče bez oca i majke pa je počeo raditi kao najamni radnik ratar kod bogata posjednika Vera. Zbog marljivosti ga Vera brzo zavoli što se nije svidjelo drugim slugama. Oni su ga iz zavisti počeli kod gospodara optuživati da on doista ne radi te da previše vremena posvećuje pobožnosti. Nakon što su Almoravidi osvojili Madrid, Izidor bježi u Torrelagunu. Tu je upoznao djevojku Maricu, u koju se zaljubio te je oženio. Kada su se prilike poboljšale, Izidor se vraća u Madrid. Ondje se zaposlio kod Ivana de Vargasa. Kasnije je postavljen nadstojnikom nad svom njegovom zemljom. Umro je 15. svibnja 1130. u Madridu. Bio je pokopan na mjesnom groblju Svetog Andrije, a godine 1170. prenesen je u crkvu istoga sveca, u kojoj je bio i kršten. Tijelo mu je ostalo neraspadnuto do danas. Blaženim ga je proglasio 1619. papa Pavao V., a svetim 1622. papa Grgur XV. U Zagrebu su isusovci u 18. st. osnovali i vodili Bratovštinu svetoga Izidora, koja je okupljala mnoge seljake iz okolice grada.
Sućidar
Sućidar je gradska četvrt na istočnom dijelu grada Splita. Sa sjevera i istoka omeđen je Velebitskom ulicom, s juga Vukovarskom, a sa zapada Ulicom Brune Bušića. Ime kotara potječe iz srednjeg vijeka, a nastalo je prema predromaničkoj crkvici sv. Izidora iz 9. stoljeća od koje je sačuvan nadvratnik s tri križa i ulomak zabata oltarne ograde koji se čuvaju u Muzeju grada Splita