𝐁𝐨ž𝐣𝐚 𝐯𝐨𝐥𝐣𝐚, 𝐚 𝐧𝐞 𝐀𝐧𝐭𝐢𝐧𝐚
Antun Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Fernando Martins de Bulhões ili Fernando Martim de Bulhões e Taveira Azevedo (ovisno o izvorima). Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog roda, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, 𝐯𝐢š𝐞 𝐬𝐮 𝐜𝐢𝐣𝐞𝐧𝐢𝐥𝐢 𝐤𝐫𝐢𝐣𝐞𝐩𝐨𝐬𝐭 𝐧𝐞𝐠𝐨 𝐩𝐥𝐞𝐦𝐬𝐭𝐯𝐨. Krijepost su nastojali svome sinu ucijepiti u srce revnije nego išta drugo.
Svetac je završio studije i kao svećenik sebi 𝐮𝐳𝐞𝐨 𝐳𝐚 𝐮𝐳𝐨𝐫 𝐬𝐯. 𝐀𝐧𝐭𝐮𝐧𝐚 𝐏𝐮𝐬𝐭𝐢𝐧𝐣𝐚𝐤𝐚. Obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela. Nezadovoljan životom svojih kolega koji se nisu pretjerano držali skromna i čista života, sveti je Ante gorio od želje da suprotnim primjerom na jedan posve neprimjetan i skroman način živi upravo ono što je odabrao-𝐣𝐞𝐝𝐚𝐧 ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐳𝐚 𝐊𝐫𝐢𝐬𝐭𝐚, ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐬𝐢𝐫𝐨𝐦𝐚š𝐭𝐯𝐚, 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐬𝐭𝐚𝐯𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢, 𝐬𝐤𝐫𝐨𝐦𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢.
Kada je vidio tijela mučenika koje je u Portugal donio don Pedro, jedan izdanak kraljevske obitelji, sveti Ante je usplamtio željom da se pridruži siromašnim propovjednicima franjevcima, te da ode k nevjernicima i da im naviješta svetu vjeru. Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im propovijeda. Lađu, na kojoj je plovio, odnesoše vjetrovi drugim putem te lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antu, ali po malo se oporavljao kod svoje braće; osobito ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Assisu.
Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako su ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali brat Gracijan, provincijal u Romagni, te pristupi sv. Antunu i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze k sebi i postavi u samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika govori sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i Božja nadahnuća.
U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Zbog bolesti osobe koja je trebala otvoriti govorom skupštinu, gvardijan se našao u neugodnoj situaciji. Stoga, ne imavši druge mogućnosti naredi sv. Antunu, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Sveti Ante živio je nenametljivo, skrivao svoje sposobnosti kako se ničim ne bi izdizao iznad druge braće koja su mahom bila neuka ili priučena u stvarima vjere. 𝐒𝐚𝐦𝐨 𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐬𝐭𝐨𝐣𝐚𝐨 𝐝𝐨 𝐤𝐫𝐚𝐣𝐚 ž𝐢𝐯𝐣𝐞𝐭𝐢 𝐨𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐣𝐞 𝐛𝐢𝐨 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐧𝐢 𝐩𝐨𝐳𝐢𝐯. 𝐀𝐧𝐭𝐞 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐬𝐞𝐛𝐞 𝐢𝐬𝐭𝐢𝐜𝐚𝐨, 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐬𝐞𝐛𝐞 𝐫𝐞𝐤𝐥𝐚𝐦𝐢𝐫𝐚𝐨 𝐩𝐨 𝐧𝐨𝐯𝐢𝐧𝐚𝐦𝐚 𝐢 𝐣𝐚𝐯𝐧𝐢𝐦 𝐬𝐤𝐮𝐩𝐨𝐯𝐢𝐦𝐚, 𝐯𝐞ć 𝐣𝐞 𝐬𝐭𝐫𝐩𝐥𝐣𝐢𝐯𝐨 𝐢 𝐩𝐨𝐧𝐢𝐳𝐧𝐨, 𝐤𝐚𝐨 𝐧𝐚𝐣𝐦𝐚𝐧𝐣𝐢 𝐨𝐝 𝐦𝐚𝐥𝐞 𝐛𝐫𝐚ć𝐞 𝐟𝐫𝐚𝐧𝐣𝐞𝐯𝐚𝐜𝐚 𝐫𝐚𝐝𝐢𝐨 𝐨𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐬𝐞 𝐨𝐝 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐚 𝐨č𝐞𝐤𝐢𝐯𝐚𝐥𝐨, 𝐚 𝐧𝐞 𝐨𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐣𝐞 𝐬𝐚𝐦 𝐡𝐭𝐢𝐨. 𝐀𝐧𝐭𝐞 𝐣𝐞 𝐝𝐨𝐛𝐫𝐨 𝐩𝐚𝐳𝐢𝐨 𝐝𝐚 𝐧𝐞 𝐛𝐮𝐝𝐞 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐚 𝐯𝐨𝐥𝐣𝐚, 𝐯𝐞ć 𝐁𝐨ž𝐣𝐚, 𝐩𝐚 𝐣𝐞 𝐁𝐨𝐠 𝐢 𝐩𝐫𝐢𝐩𝐫𝐚𝐯𝐢𝐨 𝐧𝐚č𝐢𝐧𝐞 𝐝𝐚 𝐨𝐬𝐨𝐛𝐚 𝐩𝐨𝐩𝐮𝐭 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐚 𝐨𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐢 𝐁𝐨ž𝐣𝐞 𝐩𝐥𝐚𝐧𝐨𝐯𝐞.
𝐒𝐯𝐞𝐭𝐚𝐜 𝐜𝐢𝐣𝐞𝐥𝐨𝐠𝐚 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐚
Slavimo danas spomen na sveca kojeg nazivamo svetac svega svijeta! Nije taj naziv dobio stoga što je po svem svijetu propovijedao, već zbog sasvim drugih stvari koje mogu poslužiti i nama danas kako bismo shvatili što zapravo znači biti svet. Razmišljanje ćemo započeti pitanjem čiji odgovor traže svi: 𝐳𝐚š𝐭𝐨 𝐁𝐨𝐠 𝐩𝐨 𝐬𝐯𝐞𝐭𝐨𝐦 𝐀𝐧𝐭𝐢 𝐮𝐝𝐣𝐞𝐥𝐣𝐮𝐣𝐞 𝐭𝐨𝐥𝐢𝐤𝐨 𝐮𝐬𝐥𝐢š𝐚𝐧𝐣𝐚 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐦𝐮 𝐬𝐞 𝐮𝐭𝐣𝐞č𝐮? Možda bismo pitanje trebali preformulirati: što je to u svetom Anti da Bog preko njega tako uslišava molitve? To je pravo pitanje!
Vjerojatno najjasniji odgovor na ovo pitanje dao je sam sveti Ante u jednom svom govoru: ,,𝐔𝐳𝐚𝐥𝐮𝐝 𝐬𝐞 𝐦𝐮č𝐢 š𝐢𝐫𝐢𝐭𝐢 𝐤𝐫šć𝐚𝐧𝐤𝐢 𝐧𝐚𝐮𝐤 𝐨𝐧𝐚𝐣 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐞 𝐢𝐬𝐭𝐨𝐦 𝐧𝐚𝐮č𝐚𝐯𝐚𝐧𝐣𝐮 𝐬𝐮𝐩𝐫𝐨𝐭𝐬𝐭𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐢𝐦 𝐝𝐣𝐞𝐥𝐢𝐦𝐚” (Sveti Ante Padovanski, Govor, 1,226). Život čovjeka daje odgovore na vjerodostojnost onog što se propovijeda. Kada bi Vaš župnik propovijedao evanđelje, govorio Vam o jednostavnosti kršćanskog života, a dolazio Vam sa skupim autom trebali biste se upitati živi li on ono što propovijeda? Kada bi Vam svećenik propovijedao kršćansko siromaštvo, a za svaku stvar pitao novce u Vas i potom živio na visokoj nozi, trebali biste se upitati živi li on doista Riječ koju naviješta? Kada bi Vam ja pričao o čistoći kršćanskog života, a živio kao bludnik, bestidnik, razvratnik, kao ženskaroš ili muškoložac, trebali biste se upitati vjerujem li ja u Boga kojeg Vam naviještam? Kada bih Vam govorio o čestitosti, a potom se koristio kojekakvim kriminalcima, stranačkim vezama, političkim prijateljstvima, ljudima koji nepošteno stječu svoje i branio takve ljude umjesto da ih upozoravam na neispravnost, trebali biste se upitati kakav sam ja kršćanin? Isus Krist je život dao za svakog čovjeka, za svakog grešnika, ali je svakome kazao istinu o njegovu životu, i ne osuđujući čovjeku rekao ,,Idi i ne griješi više.” Kada bih ja čovjekov grijeh pokrivao i opravdavao zlo time, govoreći kako je kasno da se nešto rješava, kako to nije velik problem, kada bih zatvarao oči pred istinom, pred stvarnošću praveći se da je sve u redu, tada biste se trebali pitati živim li ja život u Kristu, život Isusa Krista koji Put i Istina i Život? Život daje odgovore na pitanja jesmo li kršćani ili nismo! Ovo možete primijeniti na sebe, pa ako vidite da meni ili vama način na koji živimo ne odgovara onome što vjerujemo, nešto treba mijenjati, jer nismo vjerodostojni.
Sveti Ante se trudio svim silama živjeti svoju vjeru. Nigdje ne piše da nije bio grešan čovjek. Bio je grešan kao i svaki od nas, ali se svim silama trudio kako bi svoju grešnost stavio u ruke Boga, a kao čovjek napravio sve kako ta grešnost ne bi postala njegov stil života. I Bog je takvu ljudskost blagoslovio – ljudskost koja se u svemu trudila živjeti čestito i ispravljati sebe i svoje postupke.
𝐒𝐯𝐞𝐭𝐢 𝐣𝐞 𝐀𝐧𝐭𝐞 𝐛𝐢𝐨 𝐧𝐚𝐣𝐩𝐫𝐢𝐣𝐞 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤- 𝐠𝐫𝐞š𝐧𝐢𝐤, 𝐚𝐥𝐢 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐣𝐞 𝐳𝐧𝐚𝐨 𝐬𝐞𝐛𝐢 𝐩𝐨𝐠𝐥𝐞𝐝𝐚𝐭𝐢 𝐮 𝐨č𝐢 𝐢 𝐧𝐞 𝐬𝐤𝐫𝐢𝐯𝐚𝐭𝐢 𝐨𝐝 𝐬𝐞𝐛𝐞 𝐯𝐥𝐚𝐬𝐭𝐢𝐭𝐮 𝐠𝐫𝐞š𝐧𝐨𝐬𝐭, 𝐧𝐞𝐠𝐨 𝐣𝐞 𝐁𝐨𝐠𝐮 𝐢𝐳𝐧𝐨𝐬𝐢𝐨 𝐢 𝐮𝐥𝐚𝐠𝐚𝐨 𝐣𝐞 𝐬𝐯𝐞 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐩𝐨𝐫𝐞 𝐝𝐚 𝐤𝐚𝐨 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐮č𝐢𝐧𝐢 𝐧𝐚𝐣𝐩𝐫𝐢𝐣𝐞 𝐬𝐚 𝐬𝐨𝐛𝐨𝐦 𝐨𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐦𝐨ž𝐞 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐛𝐢 ž𝐢𝐯𝐢𝐨 𝐢𝐬𝐩𝐫𝐚𝐯𝐧𝐨 𝐢 č𝐞𝐬𝐭𝐢𝐭𝐨. Na takvu se ljudskost oslanja Bog. Bog može učiniti sada čudo sa nama ili bez nas. Može uzeti bilo koga od nas i učiniti čudo. Ipak, uvijek to čini po čovjeku I njegovoj ljudskosti koja je prije svega toliko ponizna da sebe ne smatra vrjednijim od drugih, baš kao što sveti Ante sebe nije smatrao vrjednijim od svoje braće. Premda je bio učeniji, nije s visoka gledao na braću.
Pitate se zašto se Bog utjelovio? Zašto je postao čovjekom? Pitajte svetoga Antu i gledajte u njegovu ljudskost i shvatit ćete. Jedan od razloga zbog kojih se Isus Krist utjelovio bila je ž𝐞𝐥𝐣𝐚 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐝𝐚 𝐧𝐚𝐦 𝐩𝐨𝐤𝐚ž𝐞 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐣𝐞 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐬𝐤𝐨𝐬𝐭 𝐝𝐨𝐬𝐭𝐨𝐣𝐧𝐚 𝐬𝐩𝐚𝐬𝐞𝐧𝐣𝐚 𝐢 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐩𝐨 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐬𝐤𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐁𝐨𝐠 ž𝐞𝐥𝐢 č𝐢𝐧𝐢𝐭𝐢 č𝐮𝐝𝐚, 𝐦𝐢𝐣𝐞𝐧𝐣𝐚𝐭𝐢 𝐨𝐯𝐚𝐣 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭, 𝐩𝐫𝐞𝐨𝐛𝐫𝐚ž𝐚𝐯𝐚𝐭𝐢 𝐠𝐚 𝐢 𝐩𝐫𝐢𝐩𝐫𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚𝐭𝐢 𝐳𝐚 𝐤𝐨𝐧𝐚č𝐚𝐧 𝐬𝐮𝐬𝐫𝐞𝐭 𝐬𝐚 𝐬𝐨𝐛𝐨𝐦. Bog se učinio čovjekom da bi po Isusovoj ljudskosti, čestitoj, skromnoj, jednostavnoj, nenametljivoj učinio velika djela. To čini po svakoj ljudskosti koja slijedi Put, Istinu i Život.
𝐒𝐯𝐞𝐭𝐨𝐬𝐭 𝐮 𝐬𝐭𝐚𝐥𝐞ž𝐮 𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐞𝐦 ž𝐢𝐯𝐢š
Pogledamo li opet svetoga Antu, shvatit ćemo kako su njegovi napori da se posveti Bogu otišli u posve suprotnom smjeru od onoga koji je njemu bio na pameti. Nije otišao u misije, već je shvatio kako 𝐬𝐯𝐞𝐭𝐨𝐬𝐭 𝐧𝐞 𝐭𝐫𝐞𝐛𝐚 𝐭𝐫𝐚ž𝐢𝐭𝐢 𝐝𝐚𝐥𝐞𝐤𝐨 𝐨𝐝 𝐝𝐨𝐦𝐚, 𝐯𝐞ć 𝐭𝐚𝐦𝐨 𝐠𝐝𝐣𝐞 𝐭𝐞 𝐣𝐞 𝐁𝐨𝐠 𝐩𝐨𝐬𝐭𝐚𝐯𝐢𝐨. U našem vremenu, koje trpi razne krize, od onih političkih, ekonomski, do socijalnih, nikada svježiji nije primjer svetoga Ante koji nas podsjeća da svetost nije rezervirana za neki kutak u svijetu, već svaki kutak svijeta traži svetoga čovjeka! Ante nije otišao u misije, ali je postao svetac čije je ponašanje postalo modelom postupanja svima u svijetu, i kao takav postao je svetac dostupan svakom čovjeku u svijetu- svetac svega svijeta! Za svetost ne treba ići daleko- treba je tražiti tu gdje živite. U vremenu kriza, valja se sjetiti riječi svetoga Josemarie Escrive de Balaguera koji veli kako ne postoje ni ekonomske, ni socijalne, ni političke krize, već postoje samo krize svetaca! Sve krize svoj korijen nalaze u ljudima koji se ne trude biti sveti, koji se ne trude posvetiti Bogu u svojem staležu!
Kako raditi na vlastitoj svetosti? Pogledajmo ponovo svetoga Antu! Prije nego je Bog fratrima otkrio kakva su čovjeka dobili, sveti je Ante živio skrovito među njima. Radio je samo svoje uobičajene dužnosti, i radio ih je najbolje što ih je mogao! Ovo je početak naše priče o svetosti u vlastitom domu: svoje dužnosti prema obitelji, poslu, Crkvi, prijateljima,… obavljajte najbolje što možete. Obavljajte ih, ne zato što to morate, već zato što to želite, i tereti vaših obaveza, same obaveze pretvorit će u izvor radosti i ljubavi za vas. Ne bježite od revnog izvršavanja svojih dužnosti.
Ovako raditi svoje dužnosti može nas dovesti do toga da pomislimo kako puno vrijedimo. To može biti uzorkom naših nezadovoljstava. Kako se to ne bi dogodilo, pokušajmo slijediti primjer svetoga Ante: on ništa nije tražio za sebe kada je obavljao svoje dužnosti. Radio je tiho, i kada bi napravio što je napravio, nestao bi poput poniznog sluge.
U svijetu u kojem svi pokušavaju dokazati svoje vrijednosti, u kojem svi žele da se čuje njihovo mišljenje, da svi vide koliko smo pametni, koliko vrijedimo, Ante bi nestao. Sveti Ante pokazuje kako se nenametljivo vrši sve što se obavlja, kako se nikome ne nameće svoj stav, kako se ni u čemu ne traži ništa za sebe, već se sve obavi najbolje što se može, a rezultati rada ostave se Bogu! Danas je malo ljudi koji su toliko strpljivi i suzdržani da mogu druge saslušati. Radije se priča, nameće se svoj stav. Uvijek se mora mene čuti. Ante je bio suprotnost svemu tome. On se više pouzdavao u Boga nego u samoga sebe. Stoga je radio ne mareći za to što su fratri mislili kako on nema pojma o ničem, kako je najmanji od sviju, kako nije vrijedan da ga pošalju propovijedati. Oslonio se na Boga u svemu, prepustio je njemu svoje putove, kako stoji u Psalmu 37: „𝐏𝐫𝐞𝐩𝐮𝐬𝐭𝐢 𝐉𝐚𝐡𝐯𝐢 𝐩𝐮𝐭𝐨𝐯𝐞 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐞, 𝐮 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐚 𝐬𝐞 𝐮𝐳𝐝𝐚𝐣 𝐢 𝐨𝐧 ć𝐞 𝐬𝐯𝐞 𝐯𝐨𝐝𝐢𝐭𝐢. 𝐏𝐫𝐚𝐯𝐝𝐚 ć𝐞 𝐭𝐯𝐨𝐣𝐚 𝐳𝐚𝐬𝐣𝐚𝐭𝐢 𝐤’𝐨 𝐬𝐯𝐣𝐞𝐭𝐥𝐨𝐬𝐭 𝐢 𝐭𝐯𝐨𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐨 𝐤’𝐨 𝐬𝐮𝐧𝐜𝐞 𝐩𝐨𝐝𝐧𝐞𝐯𝐧𝐨. 𝐒𝐦𝐢𝐫𝐢 𝐬𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐝 𝐉𝐚𝐡𝐯𝐨𝐦 𝐢 𝐧𝐣𝐞𝐦𝐮 𝐬𝐞 𝐧𝐚𝐝𝐚𝐣, 𝐧𝐞 ž𝐞𝐬𝐭𝐢 𝐬𝐞 𝐧𝐚 𝐨𝐧𝐨𝐠 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐢𝐦𝐚 𝐬𝐫𝐞ć𝐞, 𝐧𝐚 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐩𝐥𝐞𝐭𝐤𝐞 𝐤𝐮𝐣𝐞” (Ps 37, 5-7).
𝐍𝐞𝐧𝐚𝐦𝐞𝐭𝐥𝐣𝐢𝐯𝐚 𝐩𝐨𝐧𝐢𝐳𝐧𝐨𝐬𝐭
Bog je svetom Anti pripravio način da svoje sposobnosti stavi Bogu na raspolaganje. Bog se Antom poslužio onda kada je to Bogu trebalo. Pa se jednom zgodom nije našao nitko tko bi propovijedao. Ne htijući propovijedati, fratri su to povjerili Anti, i tada se otkrilo veliko bogatstvo koje je Antun posjedovao u sebi. Ova nenametljivost skrivala je jednu bogatu dušu, ali prije svega poniznu dušu koja nije za sebe tražila ništa. Upravo ta poniznost koja se obukla u nenametljiv stil ponašanja svetoga Ante, učinila ga je malenim poput djeteta, učinila ga je manjim od drugih fratara. U tome leži sva veličina njegove svetosti: u sposobnosti da bude manji od drugih – da se ponizi u svakoj situaciji. Vjerujem kako je sveti Ante bio najponizniji od najponiznijih, i vjerujem kako je upravo to razlog tolikih uslišanja ovoga velikog sveca. Dok je živio na zemlji nije dugo djelovao, ali preselivši se kod Gospodina, djeluje i radi neumorno, i Gospodin preko njega uslišava molitve mnoštva. Bog je Otac, a kakav bi to bio otac koji ne bi poslušao dijete koje ga voli. A sveti se Ante znao smanjiti – poniziti poput djeteta. I kako će Bog to dijete Antuna odbiti?
Ono najvrijednije u Antinoj osobnosti jest bila ta poniznost koja je skrivala u jednoj nenametljivosti. Svi ljudi na svijetu mogu se truditi oko toga, svi mogu od te točke krenuti putem svetosti. Danas mislimo kako nije moguće biti svet u svijetu u kojem živimo. Krivo! Možda se ne trudimo dovoljno; možda ne ulažemo napore da sebe mijenjamo; možda ulažemo napore, pa se pouzdajemo samo u sebe, umjesto da budemo mirni i oslonimo se na Boga. Možda samo nalazimo izgovore da ne napravimo ni jedan jedni pomak oko svoje svetosti.
𝐀𝐧𝐭𝐞 𝐣𝐞 𝐛𝐢𝐨 𝐬𝐯𝐞𝐭𝐚𝐜 𝐬𝐯𝐞𝐠𝐚 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐚. 𝐏𝐨𝐤𝐚𝐳𝐚𝐨 𝐣𝐞 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐣𝐞 𝐬𝐯𝐞𝐭𝐨𝐬𝐭 𝐮𝐧𝐢𝐯𝐞𝐫𝐳𝐚𝐥𝐧𝐚: 𝐨𝐧𝐚 𝐣𝐞 𝐳𝐚 𝐜𝐢𝐣𝐞𝐥𝐢 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭 𝐢 𝐳𝐚 𝐬𝐯𝐚𝐤𝐨𝐠𝐚. 𝐏𝐚 𝐭𝐚𝐤𝐨 𝐢 𝐳𝐚 𝐧𝐚𝐬. 𝐁𝐢𝐥𝐨 𝐛𝐢 𝐥𝐢𝐣𝐞𝐩𝐨 𝐮č𝐢𝐧𝐢𝐭𝐢 𝐧𝐚𝐩𝐨𝐫𝐞 𝐮 𝐭𝐨𝐦 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐜𝐮, 𝐚 𝐩𝐨č𝐞𝐭𝐚𝐤 𝐛𝐨𝐫𝐛𝐞 𝐳𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐮 𝐬𝐯𝐞𝐭𝐨𝐬𝐭, 𝐣𝐞𝐬𝐭 𝐩𝐨𝐧𝐢𝐳𝐧𝐚 𝐧𝐞𝐧𝐚𝐦𝐞𝐭𝐥𝐣𝐢𝐯𝐨𝐬𝐭 𝐮 𝐫𝐞𝐯𝐧𝐨𝐦 𝐢𝐳𝐯𝐫š𝐚𝐯𝐚𝐧𝐮 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐢𝐡 𝐝𝐮ž𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐭𝐚𝐦𝐨 𝐠𝐝𝐣𝐞 ž𝐢𝐯𝐢𝐦𝐨.
𝑺𝒗𝒆𝒕𝒊 𝑨𝒏𝒕𝒆, 𝒎𝒐𝒍𝒊 𝒛𝒂 𝒏𝒂𝒔!