𝐏𝐞𝐭𝐫𝐨𝐯 𝐩𝐨𝐳𝐢𝐯
Petar je bio ribar, obiteljski čovjek, zasigurno malo grub, jer ga je tako život oblikovao. Zasigurno je bio dobar ribar, iskusan. Njegov poziva otkriva to iskustvo kada govori Isusu kako nema smisla bacati mreže u pola bijela dana nakon neuspješna noćna ribarenja. Unatoč tome, Petar nije odolio Isusovu pozivu, premda je dvojio o mudrosti bacanja mreža. Ovome prethodi Isusovo poučavanje: Isus je poučavao iz Petrove lađe. Njegove riječi zasigurno su Šimuna Petra potakle na razmišljanje kada je Isusu odgovorio: „Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.“
Nije mogao skriti svoje ushićenje ulovom i kao iskusan ribar razumio je kako se radi o nečem što nadilazi ljudske sposobnosti ribarenja. Upravo ta spoznaja, Petra je bacila na koljena pred Isusa: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ Iz Petra je progovorila sva iskrenost duše. Petar, Andrija, Ivan i Jakov bili su ribari. Miris soli širio se s njih. Bio je to slani miris, poput suza. Ta slanost koju nalazimo u suzama, slika su iskrenosti, raskajanosti, skrušenosti. Upravo tu iskrenosti i privrženost istini, Isus je vidio u Petru. No, što je Petar vidio u sebi?
Petar misli o sebi kao grešniku, i to je ispravno, ali zaboravlja kako je Isus autor čudesnog ulova koji pristupa tom Petru- grešniku bez kompleksa, bez prigovora o njegovoj grešnosti i traži od njega samo da baci mreže. Petar ne shvaća kako Isusa ne zanimaju njegove sitničarije. Petar, govoreći o sebi nalazi se između ponosa i mržnje: ponosa koji mu je govorio da može bolje i mržnje kojom je ponižavao sebe kao što bi to učinio i nekome drugome. Vjerojatno ga je više od sveg zapanjila činjenica da ga, bez obzira na njegov karakter, Isus poziva.
Isusov poziv Petru otkriva kako te Bog ljubi bez obzira na to što misliš o sebi. Upravo ta činjenica dovodi te u mogućnost da mu ponovo otvoriš srce, da mu ponovo dođeš. To je stoga jer nas Bog vidi potpuno drugačije, gleda drugačije na naše slabosti, ne procjenjuje nas po pravdi, već po milosrđu, ne procjenjuje kakvi jesmo, već kakve nas je stvorio, kakve nas želi imati kraj sebe. Biti apostol, ne znači biti savršen, niti stalno biti uspješan u svemu što radiš. Češće to znači biti gubitnik, izgubiti dio svoga života ili cijeli život radi Krista. Bog dopušta gubitke kako bi drugi po nama postajali posebni, izuzetni. Čak i naše kušnje mogu biti čas proslave Boga, naše slabosti. No, tko tako izgubi život za Boga, od Boga u konačnici dobije puno više. Petar je napustio svoj dom, otisnuo se u svijet radi Isusa, u svijetu je često bio gubitnik, ponižen, ali je ostao do kraja uz Isusa i nakon okrutne smrti, dobio je puno više: biti s Bogom zauvijek.
Š𝐭𝐨 𝐣𝐞 𝐏𝐞𝐭𝐚𝐫 𝐮𝐥𝐨𝐯𝐢𝐨?
Petar je u ovom čudesnom ulovu dobio ono što je cijeli život tražio i što traži svaki čovjek. Nije se obazirao na ulov ribe, već na Isusa. Ulovio je vječne vrijednosti. Petar je iz dubine svoga mora- svoje duše, na površinu izvukao, ne ribe, već ono što svaki čovjek traži u svom životu: najprije je izvukao sebe i svoju grešnost. Zapravo, Petar je bio prvi ulov! Shvatio je pri tom jednu drugačiju dimenziju života koja se pojavila pred njim u Isusu, i shvatio je to prije svega po svojoj grešnosti.
Ovog trenutka, Petar je zasigurno ulovio ribe kao nikada do tada. Upravo trenutak ovog čudesnog ulova bio je poticaj da shvati kako treba napustiti sebe i vlastiti uspjeh, jer je shvatio kako s Isusom može sve, a sam ništa. Petar je napustio sve što je do toga trenutka stekao jer je vidio Isusa. Dobio je puno više od lovine. Boga! Ulov je bio plod njegovih želja koje su počivale na traženju sigurnosti i zadovoljstva unutra ovoga svijeta. Kada je to i postigao, razumio je kako je uspio samo zahvaljujući Bogu, a ne sebi. Stoga je napustio sve radi Boga, radi onoga zbog kojeg je uspio i počeo shvaćati prave vrijednosti.
𝐁𝐨𝐠 𝐩𝐨𝐦𝐫𝐬𝐢 𝐧𝐚š𝐞 𝐩𝐥𝐚𝐧𝐨𝐯𝐞 𝐢 𝐨𝐝𝐦𝐫𝐬𝐢 𝐧𝐚š𝐞 𝐦𝐫𝐞ž𝐞
Petar i Andrija rade nešto što nitko ne bi očekivao u tom trenutku: odbacuju sve kako bi se vezali uz Isusa. Svoj su život preusmjerili Bogu u potpunosti. Bog im je postao cilj, a odnosi s ljudima postali su sredstvo otkrivanja toga cilja. Kada se Isus pojavio na jezeru i pozvao ih, zapravo im je pomrsio sve životne planove. U trenutku njegovog najvećeg poslovnog uspjeha, Isus je prizemljio Petra i osvojio ga sa samo nekoliko riječi. Zašto?
Bog želi da čovjek bude sretan, no ne može biti sretan dok god nije slobodan, a slobodan može biti samo ga ništa ne vezuje. Grijeh je ono što čovjeka vezuje i ne može biti sretan dok god je pod teretom grijeha koji čovjeka čini nesretnim, mrtvim, ciničnim, obeshrabrenim. Mnogi se danas ne mogu nositi sa stresom. Uhvaćeni su u mrežu bespomoćnosti, besmisla, naginju očaju i samoosuđivanju. Život stvara mrežu koja čovjeka obvezama ili navikama hvata i ne dopušta mu da se oslobodi konaca u koje se spleo: mreža ovisnosti, interneta, kupovine, dugova,… Čovjeku je potreban netko da odmrsi našu mrežu i raspetlja nam život kojim ne upravljamo. Mi isto primjećujemo na drugima, kao i na sebi kako smo se zamrsili mrežom života. Htjeli bismo ponekada pomoći bližnjemu, ali ni sami sebi nismo to u stanju.
Za pomoći drugome, prethodno i sami trebamo pomoć, trebamo biti slobodni od vlastitih mreža života. To je dio našega poziva u kojem Bog poziva svakog od nas da jedni drugima pomažemo. Za takvo što potrebno je biti slobodan od sebe, od svojih mreža. Tu slobodu nam osigurava Bog. Doista, često pomrsi sve naše planove, ali samo stoga jer ne vidimo koliko smo se zapleli u vlastite mreže. Stoga je potrebno sebe izlagati Gospodinu u iskrenoj molitvi i druženju sa Riječi Božjom. Iskreno se ispovjediti.
𝐁𝐨𝐠 𝐦𝐢𝐣𝐞𝐧𝐣𝐚 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚
Petru je dugo trebalo za shvatiti kako apostol nije netko slavan, već netko kime se Bog služi. Imao je iskrivljenu sliku o sebi. Zapravo se osjećao očajno, kao iskrivljena slika Božja. Očaj tjera čovjeka da Boga odbaci, da traži od Boga da odstupi od čovjeka, dovodi čovjeka u situaciju da misli kako nije dostojan ljubavi Božje. Premda je slijedio Isusa u svemu, Petar je i dalje u sebi imao krivu sliku o sebi i o Bogu. Pranje nogu učenicima na Posljednjoj večeri Petru je djelovala kao ludost, jer nije mogao zamisliti slaba Krista. Nije mogao zamisliti slaba Krista jer ni sebe nije mogao zamisliti kao slaba čovjeka. Onaj koji ima srce vezano uz slike svijeta, doživljava Boga burno kao i Petar. Srce mu je još uvijek tvrdo, pa u susretu s Bogom misli kako ga nije dostojan, očajava, traži od Boga da odstupi od njega.
Vidi sebe slaba pred Jakim. Na sličan način postupaju demoni pred Isusom. Kada ih istjeruje, oni ga priznaju Sinom Božjim, Svecem,…, ali ne zato da bi ga priznali za Boga, već stoga jer strepe od njega, pred njim su u očaju, pred njima stoji Netko puno jači od njih. Stoga je njihovo priznanje čin očaja, ne ljubavi. To je pokušaj da se Boga odbije od sebe.
Petar je postupio na sličan način. Unatoč tome krenuo je za Isusom koji ga je kroz tri godine polako mijenjao. Konačno, na kraju, pred uzašašće Gospodinovo na nebo, u situaciji sličnoj kao na prvom čudesnom ribolovu, Isus se ponovo suočava s Petrom, i ne čekajući da išta Petar kaže, pita ga tri puta voli li ga?
Petar ne spominje svoju grešnost, ne spominje slabost. Žalosti se na neki način jer Isus tri puta ponavlja isto pitanje. Odgovara: „𝐆𝐨𝐬𝐩𝐨𝐝𝐢𝐧𝐞, 𝐭𝐢 𝐬𝐯𝐞 𝐳𝐧𝐚š. 𝐓𝐢 𝐳𝐧𝐚š 𝐝𝐚 𝐭𝐞 𝐯𝐨𝐥𝐢𝐦!“ Petar je shvatio što je Bogu jedino bitno kada je u pitanju čovjek. Bog samo želi našu ljubav, ne brine se za grešnost, jer Bog može promijeniti sve, baš kao što je mijenjao Petrovo srce.