𝐉𝐞𝐬𝐢 𝐥𝐢 𝐬𝐫𝐞𝐭𝐚𝐧?
Svaki čovjek na ovome svijetu dijeli jednu te istu težnju koju izražava u svakom svojem postupku, svakoj svojoj odluci, misli, problemu, krizi: 𝐬𝐯𝐚𝐤𝐢 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 ž𝐞𝐥𝐢 𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐬𝐫𝐞𝐭𝐚𝐧 𝐢 𝐬𝐯𝐞 š𝐭𝐨 𝐫𝐚𝐝𝐢 č𝐢𝐧𝐢 𝐭𝐨 𝐳𝐛𝐨𝐠 𝐬𝐫𝐞ć𝐞. No, pored ovog nutarnjeg iskustva za kojim težimo, postoji i drugo zajedničko iskustvo svakog čovjeka: do sreće se nikada ne dolazi u potpunosti u ovom svijetu, jer uvijek postoji jedna ,,rezerva” u meni koja mi kaže kako mi još nešto nedostaje do potpune sreće. Osjećamo zadovoljstvo sobom, radujemo se nečem ili nekome, ali već sutradan novi problemi dovode u krizu svu moju radost i moramo krenuti iznova u potrazi za srećom.
Upravo to iskustvo daje nam pravo kazati kako se 𝐝𝐨 𝐬𝐫𝐞ć𝐞 𝐧𝐞 𝐝𝐨𝐥𝐚𝐳𝐢 𝐩𝐫𝐞𝐤𝐨 𝐳𝐞𝐦𝐚𝐥𝐣𝐬𝐤𝐢𝐡 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐢 koje čovjeka zadovoljavaju do određene mjere, ali ga ostavljaju praznim čim to zadovoljstvo prođe. Kapacitet čovjeka za užitkom i zadovoljenjem nečeg u sebi s godinama se umanjuje: sve je manje stvari koje me s vremenom zadovoljavaju, pa nam treba sve intenzivniji podražaj kako bi zadovoljio nutrinu nečim. S vremenom, stvari koje me vode u užitke, preobražavaju se u nešto destruktivno ukoliko se ne zaustavim, promislim čine li me doista sretnim.
Stoga, čovjek koji teži za užicima i zadovoljenju sebe samoga u ovom svijetu, najprije treba 𝐬𝐞𝐛𝐢 𝐢𝐬𝐤𝐫𝐞𝐧𝐨 𝐩𝐨𝐬𝐭𝐚𝐯𝐢𝐭𝐢 𝐩𝐢𝐭𝐚𝐧𝐣𝐞: 𝐣𝐞𝐬𝐚𝐦 𝐥𝐢 𝐝𝐨𝐢𝐬𝐭𝐚 𝐬𝐫𝐞𝐭𝐚𝐧?
𝐂𝐢𝐧𝐢𝐳𝐚𝐦, 𝐢𝐫𝐨𝐧𝐢𝐣𝐚, 𝐬𝐚𝐫𝐤𝐚𝐳𝐚𝐦
Odgovor na ovo pitanje o vlastitoj sreći (koje, na žalost, mnogi ne postavljaju sebi niti s vremena na vrijeme) čovjek može prepoznati u svom životu, po svojim postupcima, mislima, odlukama. Naime, svi dolaze do ,,točke zasićenja” kada nas ništa više sa ovoga svijeta ne može zadovoljiti. U toj točki počinjemo se rugati svijetu oko sebe – jer ga naoko nadilazimo, veći smo od njega i nije nam dovoljan, pri čemu ne vidimo kako upadamo u jedno stanje koje nas iznutra razara. Upadamo u cinizam.
𝐂𝐢𝐧𝐢𝐳𝐚𝐦 najčešće povezuju sa filozofskim naučavanje koje podrazumijeva 𝐮𝐬𝐭𝐞𝐠𝐧𝐮ć𝐞 𝐨𝐝 𝐩𝐨𝐭𝐫𝐞𝐛𝐚 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐛𝐢 𝐬𝐞 𝐨𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐢𝐥𝐞 𝐧𝐚𝐯𝐢š𝐞 𝐝𝐮𝐡𝐨𝐯𝐧𝐞 𝐯𝐫𝐢𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐢 𝐯𝐫𝐥𝐢𝐧𝐞. Takav cinizam trebao bi biti primjer osmišljena, strogo ćudoredna života koji je jednostavan, usklađen sa prirodom, u konačnici, sretan. Ne vidite li svojevrsnu sličnost sa današnjim životnim primjerima? Svi pričaju o ustegnuću od svega i svačega, o raznim oblicima dijetetskih tehnika, o mučnim treninzima, o raznim tretmanima koji poboljšavaju zdravlje ili kozmetičkim tretmanima koji nam uljepšavaju život. Iza priče o ovakvim ,,sretnim ljudima” koji nam se danas stavljaju kao primjer, najčešće stoji život pun moralnom nereda, razuzdan, neobuzdan, pun prljavštine u odnosima i nutarnje bijede koja se svakodnevno kroz medije stavlja kao jedan primjer kojeg treba slijediti. Nitko to ne kaže javno, ali svi javno iznose takve ljude kao primjere sretnih ljudi.
Pogledajmo malo u 𝐝𝐨𝐬𝐥𝐨𝐯𝐧𝐢 𝐩𝐫𝐢𝐣𝐞𝐯𝐨𝐝 𝐫𝐢𝐣𝐞č𝐢 𝐜𝐢𝐧𝐢𝐤: 𝐨𝐩𝐨𝐧𝐚š𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐩𝐬𝐚. U Knjizi Mudrosti bezumnika se uspoređuje sa psom koji se vraća na svoju bljuvotinu: ,,𝐁𝐞𝐳𝐮𝐦𝐧𝐢𝐤 𝐬𝐞 𝐯𝐫𝐚ć𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐨𝐣 𝐥𝐮𝐝𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐤𝐚𝐨 š𝐭𝐨 𝐬𝐞 𝐩𝐚𝐬 𝐯𝐫𝐚ć𝐚 𝐧𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐮 𝐛𝐥𝐣𝐮𝐯𝐨𝐭𝐢𝐧𝐮” (Mudr 26,11). Doista, pogledate sve one svjetske idole, sve one slavne ljude, lako je uočiti kako nitko ne odustaje od svojega života- razvratnog života, i redovito se vraća na isto mjesto nemorala, istu opačinu, isti kaos. Vraća se na svoju bljuvotinu.
Osim toga, postoji još jedna poveznica psećeg života i života jednog razvratnika: pas sam sebi liže rane. Jedna nemoralna osoba sama sebe pokušava zaliječiti u svojoj samodostatnosti, a zalječenje najčešće traži u novom zadovoljstvu, novim užicima: intenzitet užitka koji se povećava stvara privid zalječenja rana. No, nutarnje rane i dalje ostaju nezaliječene, stvari se u životu ne mijenjaju nego pogoršavaju, jer ne možemo medom zaliječiti slomljenu nogu. Koristi se krivi lijek.
U tom smislu, cinizam doista postaje sinonim za ,,pasji život” čovjeka koji je bezočno drzak, grubo otvoren bez imalo suptilnosti i osjećaja za druge, za bestidno postupanje. Srodna riječ ovakvom postupanju u hrvatskom jeziku jest ,,psina.” Cinik je ironično drzak, zajedljiv, podrugljiv, suptilno se izruguje svemu, gaji u sebi negativno stajalište spram društvenih vrijednosti, ljudskom poštenju i ispravnim nakanama, hladno je proračunat i bezobziran.
Cinizam bismo mogli svrstati u dvije kategorije: cinizam moći i cinizam nemoći. Obje su prisutne u ovom svijetu i obje imaju zajedničko obilježje: od života izvući što god se može više! Tako cinizam moći nastoji iskoristiti i upravljati i svijetom i čovjekom, te svoju moć nastoji opravdati znanošću, tehnologijom, napretkom,… Pri tome se, čak i kada pokušava ozbiljno progovarati o stvarnosti, izruguje svemu što se suprotstavlja ciničnosti vlastitoga sadržaja. Cinizam nemoći nastaje iz nemogućnosti da se izvuče iz života sve što se izvući može, pa se izruguje onome što ne može nadići pokušavajući umanjiti vrijednost svega kako bi opravdalo vlastitu nemoć.
Bilo kako bilo, obje kategorije cinizma žive 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐳𝐚 𝐮ž𝐢𝐭𝐚𝐤, 𝐬𝐯𝐞𝐦𝐮 𝐝𝐚𝐣𝐮 𝐜𝐢𝐣𝐞𝐧𝐮, 𝐚𝐥𝐢 𝐧𝐢č𝐞𝐦𝐮 𝐧𝐞 𝐩𝐨𝐳𝐧𝐚𝐣𝐮 𝐢𝐬𝐭𝐢𝐧𝐬𝐤𝐮 𝐯𝐫𝐢𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐬𝐭, 𝐣𝐞𝐫 𝐬𝐯𝐨 𝐳𝐚𝐝𝐨𝐯𝐨𝐥𝐣𝐬𝐭𝐯𝐨 𝐧𝐚𝐥𝐚𝐳𝐢 𝐢𝐬𝐤𝐥𝐣𝐮č𝐢𝐯𝐨 𝐮 𝐦𝐚𝐭𝐞𝐫𝐢𝐣𝐚𝐥𝐧𝐨𝐦 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐮, 𝐨𝐯𝐨𝐦 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐳𝐚 𝐜𝐢𝐧𝐢𝐤𝐚 𝐢𝐦𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐣 𝐤𝐫𝐚𝐣 𝐤𝐨𝐣𝐢𝐦 𝐳𝐚𝐯𝐫š𝐚𝐯𝐚 𝐬𝐯𝐞. U vlastitim neuspjesima, za sve su ciniku krivi drugi, a on nikada nije kriv ni za što. U takvu ponašanju cinizam nerijetko dobiva oblike sarkazma ili ironije u pokušajima da skrije vlastite nemoći.
𝐈𝐫𝐨𝐧𝐢𝐣𝐚 nije ništa drugo doli 𝐩𝐫𝐢𝐤𝐫𝐢𝐯𝐞𝐧𝐨 𝐢𝐠𝐧𝐨𝐫𝐢𝐫𝐚𝐧𝐣𝐞, 𝐩𝐫𝐞𝐭𝐯𝐚𝐫𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐧𝐚𝐦 𝐝𝐨 𝐧𝐞𝐤𝐢𝐡 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐢 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐬𝐭𝐚𝐥𝐨 𝐢𝐥𝐢 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐧𝐚𝐦 𝐢 𝐧𝐢𝐬𝐮 𝐩𝐫𝐞𝐯𝐢š𝐞 𝐯𝐚ž𝐧𝐞. No u sebi ironične riječi obično naglašavaju jednu nelogičnost stvarnosti na podrugljiv način. Primjerice, ironija je jasna kada se kaže kako je ,,u ulici Nikole Tesle nestalo struje.” Ironija dakako ima i svoju pozitivnu stranu jer nije uvijek izraz cinizma. Često se koristi kako bi slušatelj shvatio da ono što se govori ne treba shvatiti doslovno. Nekada je na nesreću jako teško razlikovati ironiju od sarkazma.
𝐒𝐚𝐫𝐤𝐚𝐳𝐚𝐦 je u pravilu ne samo podrugljiv govor, nego najčešće i uvredljiv (premda i ironija zna povrijediti čovjeka). U doslovnom prijevodu da grčkog sarkazam znači ,,gristi meso od bijesa” ili jasnije, ,,gristi usne od bijesa.” Sarkazam je jedna 𝐩𝐨𝐣𝐚č𝐚𝐧𝐚 𝐢𝐫𝐨𝐧𝐢𝐣𝐚 𝐢𝐳𝐫𝐚ž𝐞𝐧𝐚 𝐨š𝐭𝐫𝐨𝐦 𝐩𝐫𝐮𝐠𝐨𝐦 𝐤𝐨𝐣𝐨𝐣 𝐣𝐞 𝐩𝐨𝐥𝐚𝐳𝐢š𝐭𝐞 𝐧𝐞𝐠𝐚𝐭𝐢𝐯𝐚𝐧 𝐬𝐭𝐚𝐯 𝐩𝐫𝐞𝐦𝐚 𝐨𝐧𝐨𝐦 𝐤𝐨𝐣𝐞𝐦 𝐣𝐞 𝐮𝐩𝐮ć𝐞𝐧𝐚. Onaj koji sarkastično govori često se izjeda iznutra od nemoći ili prijezira, ali to ne želi pokazati izravno, već koristi nešto što bi trebalo sličiti humoru, nečem veselom, nečem što popravlja raspoloženje, a zapravo u sebi nosi jednu skrivenu negaciju svega o čemu priča.
Problem cinizma današnjice jest problem krivih ideala zbog čega jedan cinik u svemu pronalazi grešku. S vremenom, na sve gleda iz perspektive pogrešaka i želi umanjiti njihovu mogućnost kako bi time podržao ideal kojem teži. Ovo nas s lakoćom odvodi prema latentnoj oholosti po kojoj je svatko lošiji od mene i greške koje nalazim na drugome podržavaju tu sliku. Ukoliko nađem greške na sebi- one moraju imati uzrok u drugome- nikako u meni, jer bi se time srušila slika koju o sebi stvaram.
𝐑𝐚𝐳𝐨č𝐚𝐫𝐚𝐧𝐣𝐞
Vratimo se našem ciniku. Ovo su načini izražavanja kojima sebe cinik opisuje u svijetu. Nalazimo ih danas u medijima, na društvenim mrežama i vjerojatno ne primjećujemo kako smo postali dijelom takvom načina komuniciranja. 𝐙𝐚𝐫 𝐬𝐦𝐨 𝐬𝐯𝐢 𝐩𝐨𝐬𝐭𝐚𝐥𝐢 𝐜𝐢𝐧𝐢𝐜𝐢? 𝐍𝐢𝐩𝐨š𝐭𝐨. Samo primjećujemo kako jedan prevladavajući način života utječe na sve nas, kako nam se pogled na svijet u kojem se traži sreća na krivi način- samo u materijalnom, samo u ovom životu, stavlja kao onaj pogled kojeg trebamo slijediti. Prije ili kasnije shvatimo kako nas to ne zadovoljava ni u čemu, kako smo i dalje nezadovoljni i nerijetko duboko razočarani i nesretni. Ovakvom shvaćanju života glavna prepreka je vrijeme. Ono je redovito nedostatno, prekratko za uživanje u raznim zadovoljstvima koja prebrzo prolaze i gube se u vremenu. Brzo nestaje zadovoljstvo i ostaje samo razočaranje.
Č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐣𝐞 𝐝𝐮𝐡𝐨𝐯𝐧𝐨 𝐛𝐢ć𝐞 𝐢 𝐢𝐝𝐞𝐚𝐥𝐢𝐳𝐢𝐫𝐚 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐢 – 𝐭𝐨 𝐣𝐞 𝐨𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐜𝐢𝐧𝐢𝐤 𝐳𝐚𝐧𝐞𝐦𝐚𝐫𝐮𝐣𝐞 𝐬𝐯𝐣𝐞𝐬𝐧𝐨 𝐢𝐥𝐢 𝐧𝐞𝐬𝐯𝐣𝐞𝐬𝐧𝐨. Pri tome zanemaruje nedostatak kojeg unosi materija nedostatna da zadovolji jedan ljudski život. 𝐌𝐚𝐭𝐞𝐫𝐢𝐣𝐚, 𝐭𝐢𝐣𝐞𝐥𝐨 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚, 𝐧𝐞 𝐦𝐨ž𝐞 𝐨𝐝𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐢𝐭𝐢 𝐳𝐚𝐡𝐭𝐣𝐞𝐯𝐢𝐦𝐚 𝐝𝐮𝐡𝐚, 𝐢𝐝𝐞𝐚𝐥𝐢𝐦𝐚 𝐳𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐢𝐦𝐚 𝐝𝐮𝐡 𝐭𝐞ž𝐢. 𝐒𝐭𝐨𝐠𝐚, 𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐬𝐞 𝐧𝐞š𝐭𝐨 𝐦𝐚𝐭𝐞𝐫𝐢𝐣𝐚𝐥𝐧𝐨𝐠𝐚 𝐢 𝐩𝐨𝐬𝐭𝐢𝐠𝐧𝐞 𝐩𝐨č𝐢𝐧𝐣𝐞 𝐬𝐞 𝐬𝐡𝐯𝐚ć𝐚𝐭𝐢 𝐧𝐞𝐝𝐨𝐬𝐭𝐚𝐭𝐧𝐨𝐬𝐭 𝐦𝐚𝐭𝐞𝐫𝐢𝐣𝐚𝐥𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐩𝐨 𝐧𝐞𝐨𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐞𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐢𝐝𝐞𝐚𝐥𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐞 𝐯𝐢𝐝𝐢 𝐮 𝐝𝐮š𝐢. 𝐍𝐞𝐫𝐢𝐣𝐞𝐭𝐤𝐨 𝐧𝐚𝐬𝐭𝐚𝐣𝐞 𝐫𝐚𝐳𝐨č𝐚𝐫𝐚𝐧𝐣𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐣𝐞 𝐮 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐢𝐥𝐮 𝐩𝐨𝐬𝐥𝐣𝐞𝐝𝐢𝐜𝐚 𝐫𝐚𝐳𝐥𝐢𝐤𝐞 𝐢𝐝𝐞𝐚𝐥𝐚 𝐢 𝐳𝐞𝐦𝐚𝐥𝐣𝐬𝐤𝐞 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐞 ž𝐢𝐯𝐢𝐦𝐨. Prilagođavanje materijalnoj stvarnosti na jedan nezdrav način, usmjeren samo sebi, samo zadovoljenju, lako postaje uzrokom gubitka ideala u životu. Moj osobni užitak prolazi brzo i ostaje samo sjećanje bez prave vrijednosti, bez vrijednosti u meni. Sve postaje ispraznost. Sve se gubi u cijeni taštine.
Ovo je točka razdjelnica u razmišljanju o životu. Naime, krivo shvaćeno, iz pozicije cinika, razočaranje potiče čovjeka na promjenu, ali na gore. Tjera ga da traži više onoga što mu nedostaje, što je namakao ispraznim zadovoljstvom materijalnoga. Ispravno shvaćeno, razočaranje može biti znak da nešto moramo promijeniti iz temelja u svojem shvaćanju života, da smo krivim stavovima sami srušili vlastite ideale, da idemo krivim putom koji nas ne vodi ciljevima postavljenim od onoga što nam je stvarno u duši. Uništiti ideale znači najčešće zaboraviti kako je Bog stvorio čovjeka za sebe i ništa manje od Boga ne može ga zadovoljiti. Sve ispod toga, može dovesti do razočaranja i može upropastiti čovjekovu narav. Idealna ljepota nalazi se samo na putu vječnosti i ne može je se naći ovdje na zemlji.
𝐁𝐨𝐠 𝐣𝐞 𝐢𝐝𝐞𝐚𝐥 𝐳𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐢𝐦 č𝐞𝐳𝐧𝐞𝐦𝐨
Razočaranje pokazuje kako čovjek nije nesretan jer mu nešto nedostaje izvana, već iznutra. Stvoren je za savršenu sreću koju može naći samo u sebi. 𝐊𝐚𝐝𝐚 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐬𝐡𝐯𝐚𝐭𝐢 𝐝𝐚 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐬𝐭𝐯𝐨𝐫𝐞𝐧 𝐳𝐚 𝐳𝐞𝐦𝐥𝐣𝐮, 𝐯𝐞ć 𝐳𝐚 𝐧𝐞𝐛𝐨, 𝐧𝐢š𝐭𝐚 𝐠𝐚 𝐧𝐞 𝐛𝐢 𝐧𝐚 𝐨𝐯𝐨𝐣 𝐳𝐞𝐦𝐥𝐣𝐢 𝐭𝐫𝐞𝐛𝐚𝐥𝐨 𝐫𝐚𝐳𝐨č𝐚𝐫𝐚𝐯𝐚𝐭𝐢, 𝐣𝐞𝐫 𝐬𝐯𝐞 𝐣𝐞 𝐢𝐬𝐩𝐨𝐝 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐧𝐢š𝐭𝐚. Razočaranja nećemo izbjeći, ali se ispravno možemo postaviti spram njih. Problem je u shvaćanju svoga života. U shvaćanju – u slici koju smo stvorili životom o sebi, o drugima, slici koja oblikuje i našu sliku o Bogu i mijenja u nama onaj ideal za kojim čeznemo.
𝐎𝐬𝐭𝐚𝐧𝐞 𝐥𝐢 𝐮 𝐧𝐚𝐦𝐚 𝐁𝐨𝐠 𝐤𝐚𝐨 𝐢𝐝𝐞𝐚𝐥 𝐤𝐨𝐣𝐞𝐦 𝐭𝐞ž𝐢𝐦𝐨, č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐩𝐨č𝐢𝐧𝐣𝐞 𝐮𝐯𝐢đ𝐚𝐭𝐢 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐣𝐞 𝐬𝐯𝐞 š𝐭𝐨 𝐢𝐦𝐚 𝐢 ž𝐢𝐯𝐢 𝐧𝐚 𝐳𝐞𝐦𝐥𝐣𝐢 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐬𝐫𝐞𝐝𝐬𝐭𝐯𝐨 𝐤𝐨𝐣𝐞 ć𝐞 𝐦𝐮 𝐩𝐨𝐦𝐨ć𝐢 𝐝𝐚 𝐝𝐨 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐢 𝐝𝐨đ𝐞, č𝐚𝐤 𝐢 𝐮 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐢𝐦 𝐩𝐫𝐢𝐯𝐚𝐭𝐧𝐢𝐦 𝐫𝐚𝐳𝐨č𝐚𝐫𝐚𝐧𝐣𝐢𝐦𝐚. Ovakav čovjek može uživati u životu (na jedan drugačiji način od pukog zadovoljstva, u svojoj nutrini), jer stremeći prema idealu, a gledajući nesavršenstvo na zemlji može se radovati očekivanju susreta sa idealnim, sa Bogom.
Čovjek bi stoga trebao poći u potragu za Savršenim, ne da se zadovoljavati strastima koje kratko traju i prolaze, već zbog drugog razloga- zbog vječnog- idealnog života. Valja stoga najprije postati svjestan- valja najprije shvatiti da je stvoren za nebo, za velike stvari i da srce u cijelosti treba usmjeriti nebu.
𝐒𝐭𝐨𝐠𝐚 𝐢 𝐨𝐯𝐚 𝐫𝐚𝐳𝐦𝐢š𝐥𝐣𝐚𝐧𝐣𝐚 𝐨 𝐢𝐬𝐩𝐨𝐯𝐢𝐣𝐞𝐝𝐢 𝐩𝐨č𝐢𝐧𝐣𝐞𝐦𝐨 𝐨𝐝 𝐬𝐡𝐯𝐚ć𝐚𝐧𝐣𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐠𝐚 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚 𝐮 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐮, 𝐩𝐚 𝐩𝐢𝐭𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐝𝐫ž𝐢𝐦 𝐩𝐨č𝐞𝐭𝐧𝐨𝐦 𝐭𝐨č𝐤𝐨𝐦 𝐮 𝐢𝐬𝐩𝐨𝐯𝐢𝐣𝐞𝐝𝐚𝐧𝐣𝐮 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐢𝐡 𝐠𝐫𝐢𝐣𝐞𝐡𝐚 𝐣𝐞𝐬𝐭: 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐯𝐢𝐝𝐢𝐦 𝐬𝐞𝐛𝐞, 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐬𝐡𝐯𝐚ć𝐚𝐦 𝐬𝐞𝐛𝐞? 𝐎𝐝𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐢 𝐧𝐚 𝐨𝐯𝐨 𝐩𝐢𝐭𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐭𝐫𝐞𝐛𝐚𝐣𝐮 𝐧𝐚𝐬 𝐝𝐨𝐯𝐞𝐬𝐭𝐢 𝐝𝐨 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐨𝐠 𝐩𝐢𝐭𝐚𝐧𝐣𝐚: 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐯𝐢𝐝𝐢𝐦 𝐁𝐨𝐠𝐚?