U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!« »Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi, pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.« »Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«

(Lk 14, 25-33)

________________________________________

𝐏𝐫𝐨𝐜𝐣𝐞𝐧𝐚

Gospodin u svojim riječima radikalizira odnos čovjeka prema Bogu. Koristi tešku riječ za opisati taj odnos: mržnja! Unosi ga u odnose sa najbližima, sa onima koji većma ispunjaju naše živote. Shvatiti doslovno te riječi, značilo bi 𝐩𝐨𝐭𝐩𝐮𝐧𝐨 𝐩𝐫𝐨𝐦𝐚š𝐢𝐭𝐢 𝐬𝐦𝐢𝐬𝐚𝐨 𝐤𝐫šć𝐚𝐧𝐬𝐭𝐯𝐚, jer čak i oni koji u svojoj privrženosti Gospodinu vole sve svoje neprijatelje, prije njih uvijek ljube iskrenom ljubavlju članove svoje obitelji bez obzira kako se oni ponašaju prema njima.

Nastavak čitanja otkriva kako Gospodin zapravo govori o našoj sposobnosti procjene odnosa. Možemo tako Isusove riječi parafrazirati na sljedeći način: „𝐃𝐨đ𝐞 𝐥𝐢 𝐭𝐤𝐨 𝐤 𝐦𝐞𝐧𝐢, 𝐚 𝐧𝐞 𝐯𝐨𝐥𝐢 𝐦𝐞𝐧𝐞 𝐯𝐢š𝐞 𝐧𝐞𝐠𝐨 𝐬𝐯𝐨𝐠 𝐨𝐜𝐚 𝐢 𝐦𝐚𝐣𝐤𝐮, ž𝐞𝐧𝐮 𝐢 𝐝𝐣𝐞𝐜𝐮, 𝐛𝐫𝐚ć𝐮 𝐢 𝐬𝐞𝐬𝐭𝐫𝐞, 𝐩𝐚 𝐢 𝐬𝐚𝐦 𝐬𝐯𝐨𝐣 ž𝐢𝐯𝐨𝐭, 𝐧𝐞 𝐦𝐨ž𝐞 𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐦𝐨𝐣 𝐮č𝐞𝐧𝐢𝐤!“ Gospodin govori kako zapravo 𝐧𝐚š 𝐨𝐝𝐧𝐨𝐬 𝐩𝐫𝐞𝐦𝐚 𝐬𝐯𝐞𝐦𝐮 𝐨𝐭𝐤𝐫𝐢𝐯𝐚 𝐧𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐧𝐚č𝐢𝐧 𝐩𝐫𝐨𝐜𝐣𝐞𝐧𝐣𝐮𝐣𝐞𝐦𝐨 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐢 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐞. Otkriva i kojom vrijednosnom skalom se u tome služimo; što nas vodi u postupanju spram osoba.

𝐔𝐳𝐞𝐭 ć𝐞𝐦𝐨 𝐩𝐫𝐢𝐦𝐣𝐞𝐫 𝐉𝐮𝐝𝐞 𝐈š𝐤𝐚𝐫𝐢𝐨𝐭𝐬𝐤𝐨𝐠, 𝐢𝐳𝐝𝐚𝐣𝐢𝐜𝐞. Juda je krenuo za Isusom, zasigurno zanesen njegovim čudima i riječima, ispravnošću Isusova bića, čistoćom. Isus ga je svrstao među svoje učenike, dao mu svojevrsnu službu da se brine o financijama, vjerojatno zbog sposobnosti koju su u sebi nosili Judejci. Unatoč 𝐢𝐬𝐤𝐚𝐳𝐚𝐧𝐨𝐦 𝐩𝐨𝐯𝐣𝐞𝐫𝐞𝐧𝐣𝐮, Juda ga je izdao. Zanimljivo kako je u apostolskom zboru upravo Juda bio jedini Judejac, dok su svi ostali bili Galilejci. Koristiti se čovjekom za ono za što je prirodno najsposobniji, znači držati ga, ako je moguće, od otpada i nezadovoljstva. U isto vrijeme 𝐧𝐚𝐩𝐚𝐬𝐭𝐢 𝐮 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐮 č𝐞𝐬𝐭𝐨 𝐝𝐨𝐥𝐚𝐳𝐞 𝐮𝐩𝐫𝐚𝐯𝐨 𝐨𝐝 𝐨𝐧𝐨𝐠𝐚 𝐩𝐫𝐞𝐦𝐚 č𝐞𝐦𝐮 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐢𝐦𝐚 𝐧𝐚𝐣𝐯𝐢š𝐞 𝐬𝐤𝐥𝐨𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢. Najprije mora biti nutarnji pad prije nego se dogodi izvanjski. Jedini manjak koji je primijećen u Judi, što se tiče spisa, bio je 𝐠𝐫𝐢𝐣𝐞𝐡 𝐩𝐨𝐡𝐥𝐞𝐩𝐞. To je u njemu bila neka vrsta korijena grijeha, jer je iz njega, kao iz zamućenog izvora, potekao grijeh tako velik da bi ,,mu bolje bilo da se nije rodio” (Mt 26,24).

Unatoč svojoj sposobnosti da upravlja novcima, Juda je griješio čak i u tome. Naime, Juda je znao cijenu svega, ali nije znao procijeniti pravu vrijednost. Cijena može biti jedno i ne mora biti odraz vrijednosti. Č𝐞𝐬𝐭𝐨 𝐩𝐮𝐭𝐚 𝐧𝐚𝐦𝐚 𝐣𝐚𝐤𝐨 𝐯𝐫𝐢𝐣𝐞𝐝𝐧𝐞 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐳𝐧𝐚𝐦𝐨 𝐤𝐮𝐩𝐢𝐭𝐢 𝐳𝐚 𝐦𝐚𝐥𝐨 𝐧𝐨𝐯𝐚𝐜𝐚, 𝐣𝐞𝐫 𝐧𝐞𝐤𝐨𝐦𝐞 𝐧𝐞 𝐯𝐫𝐢𝐣𝐞𝐝𝐞 𝐭𝐨𝐥𝐢𝐤𝐨 𝐢𝐥𝐢 𝐧𝐞 𝐳𝐧𝐚𝐣𝐮 𝐩𝐫𝐨𝐜𝐢𝐣𝐞𝐧𝐢𝐭𝐢 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐮 𝐯𝐫𝐢𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐬𝐭 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐢. 𝐓𝐮 𝐧𝐞𝐬𝐩𝐨𝐬𝐨𝐛𝐧𝐨𝐬𝐭 𝐩𝐫𝐨𝐜𝐣𝐞𝐧𝐞 𝐯𝐫𝐢𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐉𝐮𝐝𝐚 𝐣𝐞 𝐩𝐨𝐤𝐚𝐳𝐚𝐨 𝐮 𝐯𝐢š𝐞 𝐧𝐚𝐯𝐫𝐚𝐭𝐚. Primjerice, nagovještaj o Kruhu života bio je početak Judina razočaranja; naš je Gospodin govorio o drugom kraljevstvu, a ne o onome kojemu se Juda nadao. Mora daje Judino nezadovoljstvo strahovito poraslo sljedećeg dana kad je naš blagoslovljeni Gospodin odbio biti i kralj i kad je pobjegao u brdo sam.

Kada je Marija pomazala Gospodina u Betaniji za ukop, Juda je odmah procijenio ulje izliveno na Isusove noge. To je bio tjedan u kojemu se dogovarala cijena, jer za nekoliko dana on će procijeniti da život našega Gospodina vrijedi trideset srebrnjaka. A sada je procijenio da ulje vrijedi oko tristo dana plaće jer u ono vrijeme dnevna je plaća bila jedan denar. Ivan to ovako opisuje: ,,𝐉𝐞𝐝𝐚𝐧 𝐨𝐝 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐢𝐡 𝐮č𝐞𝐧𝐢𝐤𝐚, 𝐉𝐮𝐝𝐚 𝐈š𝐤𝐚𝐫𝐢𝐨𝐭𝐬𝐤𝐢, 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐠𝐚 𝐣𝐞 𝐤𝐚𝐧𝐢𝐨 𝐢𝐳𝐝𝐚𝐭𝐢, 𝐫𝐞č𝐞: „𝐙𝐚š𝐭𝐨 𝐬𝐞 𝐨𝐯𝐨 𝐮𝐥𝐣𝐞 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐨𝐝𝐚𝐥𝐨 𝐳𝐚 𝐭𝐫𝐢𝐬𝐭𝐨 𝐝𝐞𝐧𝐚𝐫𝐚 𝐢 𝐮𝐭𝐫ž𝐚𝐤 𝐝𝐚𝐨 𝐬𝐢𝐫𝐨𝐦𝐚𝐬𝐢𝐦𝐚?”(Iv 12,4-5). Kao što je zavist opisana kao danak osrednjosti koji plaća genij, tako kritičari mogu biti opisani kao ljudi koji nisu uspjeli. Juda je bio prevelik materijalist da bi ga zanimala ljepota nekoga djela. On nije uspio vidjeti da su neki darovi toliko sveti da se na njih ne može staviti nikakva cijena. Zaista, 𝐩𝐨𝐬𝐭𝐨𝐣𝐢 𝐢𝐧𝐭𝐢𝐦𝐧𝐚 𝐯𝐞𝐳𝐚 𝐢𝐳𝐦𝐞đ𝐮 𝐬𝐭𝐫𝐚𝐬𝐭𝐢 𝐳𝐚 𝐬𝐭𝐣𝐞𝐜𝐚𝐧𝐣𝐞𝐦 𝐢 𝐢𝐳𝐝𝐚𝐣𝐞 𝐊𝐫𝐢𝐬𝐭𝐚.

Posljednja je često posljedica prvoga. Juda je znao samo daje blizu izdaja Učitelja; Marija je znala daje Učiteljeva smrt blizu. Stavivši na sebe masku karitasa, Juda je glumio ljutnju zašto se to skupocjeno ulje uzalud prolijeva, ali Ivan je dao razlog njegove tvrdnje: ,,A to ne reče zato što mu je bilo stalo do siromaha, nego stoga što je bio tat: držao je kesu i potkradao je ono što je u nju stavljeno” (Iv 12,6).

Procjena je plod naše nutrine i otkriva se preko naših odnosa s bližnjima. Upravo ti odnosi, naš način ophođenja govori i o tome kako i koliko držimo do Boga. Naime, 𝐩𝐚𝐳𝐢𝐭𝐢 𝐧𝐚 𝐨𝐧𝐨 𝐁𝐨ž𝐣𝐞, 𝐳𝐧𝐚č𝐢 𝐜𝐢𝐣𝐞𝐧𝐢𝐭𝐢 𝐬𝐩𝐚𝐬𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐯𝐢š𝐞 𝐨𝐝 𝐢č𝐞𝐠𝐚, 𝐣𝐞𝐫 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨 𝐣𝐞 𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐢𝐳𝐚𝐛𝐫𝐚𝐧 𝐳𝐚 𝐚𝐩𝐨𝐬𝐭𝐨𝐥𝐞, 𝐚 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐨 𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐨𝐝𝐚𝐛𝐫𝐚𝐧 𝐳𝐚 𝐬𝐩𝐚𝐬𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐮 𝐬𝐤𝐥𝐚𝐝𝐮 𝐬 𝐧𝐚š𝐢𝐦 𝐨𝐛𝐯𝐞𝐳𝐚𝐦𝐚. Njegova nesposobnost da vidi prave vrijednosti, a ne samo cijenu, učinila je Judu izdajicom. Od Isusa, bilo mu je važnije nešto drugo: možda politička sloboda Izraela, možda uspostava jednog narodnog kraljevstva, možda čast i slava jer je u blizini čudotvorca, budućeg narodnog kralja,… Sve su to bile pogrešne procjene jadnoga Jude.

,,𝐙𝐥𝐨, 𝐛𝐮𝐝𝐢 𝐦𝐨𝐣𝐞 𝐝𝐨𝐛𝐫𝐨!”

Judina privrženost novcu učinila ga je slijepim za nebeske vrijednosti. Sve na zemlji ima u srcu Jude svoju cijenu, ali pravu vrijednost određuje nebo. Pravu vrijednost zemaljske stvarnosti određuje ono zbog čega je Bog stvorio stvari i ljude, jer sve je usmjereno spasenju. Ono što spasenju ne vodi, beskorisno je za nebo i treba to odbaciti makar imalo neizmjerno veliku cijenu u ljudskim procjenama. Zbog svoje privrženosti bogatstvu, 𝐉𝐮𝐝𝐚 𝐣𝐞 𝐩𝐨𝐬𝐭𝐚𝐨 𝐠𝐥𝐚𝐬𝐧𝐨𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐧𝐢𝐤 𝐬𝐯𝐢𝐡 𝐨𝐧𝐢𝐡 𝐤𝐨𝐣𝐢 ć𝐞 𝐭𝐢𝐣𝐞𝐤𝐨𝐦 𝐩𝐨𝐯𝐢𝐣𝐞𝐬𝐭𝐢 𝐩𝐫𝐨𝐭𝐞𝐬𝐭𝐢𝐫𝐚𝐭𝐢 𝐩𝐫𝐨𝐭𝐢𝐯 𝐮𝐤𝐫𝐚𝐬𝐚 𝐮 𝐛𝐨𝐠𝐨𝐬𝐥𝐮ž𝐣𝐮 𝐢 𝐦𝐢𝐬𝐥𝐢𝐭𝐢 𝐝𝐚 𝐬𝐞, 𝐤𝐚𝐝 𝐬𝐮 𝐧𝐚𝐣𝐛𝐨𝐥𝐣𝐞 𝐳𝐥𝐚𝐭𝐨 𝐢 𝐝𝐫𝐚𝐠𝐮𝐥𝐣𝐢 𝐝𝐚𝐫𝐨𝐯𝐚𝐧𝐢 𝐁𝐨𝐠𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐢𝐡 𝐣𝐞 𝐬𝐭𝐯𝐨𝐫𝐢𝐨, 𝐭𝐢𝐦𝐞 𝐳𝐚𝐧𝐞𝐦𝐚𝐫𝐮𝐣𝐮 𝐬𝐢𝐫𝐨𝐦𝐚𝐬𝐢 – 𝐧𝐞 𝐳𝐚𝐭𝐨 š𝐭𝐨 𝐢𝐦 𝐣𝐞 𝐬𝐭𝐚𝐥𝐨 𝐝𝐨 𝐬𝐢𝐫𝐨𝐦𝐚𝐡𝐚, 𝐧𝐞𝐠𝐨 𝐬𝐭𝐨𝐠𝐚 š𝐭𝐨 𝐳𝐚𝐯𝐢𝐝𝐞 𝐧𝐚 𝐭𝐨𝐦 𝐛𝐨𝐠𝐚𝐭𝐬𝐭𝐯𝐮. No, da je Juda kojim slučajem imao tristo srebrnjaka, najvjerojatnije ih ne bi podijelio siromasima.

Gospodin je morao biti neutješan kada je govorio o izdaji. ,,Isus bi potresen u duhu i posvjedoči: „Zaista, zaista kažem vam: Jedan između vas će me izdati” (Iv 13,21) „Jedan između vas“- jedan od onih kojima je oprao noge ga je izdao. Jedan od onih koji je bio pozvan na apostolsku službu da njegovu Crkvu širi po svijetu nakon silaska Duha Svetoga, jedan čiju je nazočnost tako strpljivo podnosio da nijedan od apostola nije znao koji je to. Kasnije će umočiti kruh u vino i podijeliti ga izdajici. Činjenica daje naš Gospodin izabrao kruh kao znak izdaje mogla je Judu podsjetiti na kruh koji je bio obećan u Kafamaumu. Govoreći ljudski, čini se da je naš Gospodin trebao gromko prokazati Judu, ali On je radije kušao spasiti ga kruhom prijateljstva. Nas sve ovo podsjeća kako čak i sa stalnim dolascima u Crkvu, sa stalnim pričešćivanjem treba preispitivati vlastite nakane, svoje srce, savjest, kako ne bismo upali u krive procjene, kako ne bismo zaboravili prave vrijednosti života koje nas vode spasenju.

𝐔 𝐁𝐨ž𝐣𝐨𝐣 𝐩𝐫𝐢𝐬𝐮𝐭𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐧𝐢𝐭𝐤𝐨 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐬𝐢𝐠𝐮𝐫𝐚𝐧 𝐮 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐮 𝐧𝐞𝐝𝐮ž𝐧𝐨𝐬𝐭 𝐢 𝐬𝐯𝐚𝐭𝐤𝐨 𝐛𝐢 𝐬𝐞 𝐭𝐫𝐞𝐛𝐚𝐨 𝐮𝐩𝐢𝐭𝐚𝐭𝐢 𝐩𝐨𝐩𝐮𝐭 𝐚𝐩𝐨𝐬𝐭𝐨𝐥𝐚: „𝐉𝐞𝐬𝐚𝐦 𝐥𝐢 𝐣𝐚?” Jesam li ja onaj koji izdaje Gospodina svojim procjenama? Svaki je čovjek tajna samomu sebi, jer zna da u njegovu srcu leže zmije smotane u klupko i koje spavaju i da svakoga trenutka mogu svojim otrovom ujesti bližnjega ili čak Boga. U Judinu primjeru, čak unatoč i tomu kad je naš Gospodin otkrio da zna za njegovu izdaju, 𝐉𝐮𝐝𝐚 𝐣𝐞 𝐨𝐬𝐭𝐚𝐨 𝐨𝐝𝐥𝐮č𝐚𝐧 𝐮č𝐢𝐧𝐢𝐭𝐢 𝐳𝐥𝐨. Unatoč objavi da Gospodin zna za njegov kriminal i činjenici da je zlo svučeno do gola, nije ga bilo sram izvesti ga u svoj njegovoj rugobi. 𝐍𝐞𝐤𝐢 𝐬𝐞 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐢 𝐨𝐤𝐫𝐞𝐧𝐮 𝐨𝐝 𝐬𝐭𝐫𝐚𝐡𝐨𝐭𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐢𝐡 𝐠𝐫𝐢𝐣𝐞𝐡𝐚 𝐤𝐚𝐝 𝐢𝐦 𝐬𝐞 𝐛𝐞𝐳 𝐮𝐯𝐢𝐣𝐚𝐧𝐣𝐚 𝐩𝐫𝐞𝐝𝐨č𝐞 𝐠𝐫𝐢𝐣𝐞𝐬𝐢. 𝐍𝐨 𝐉𝐮𝐝𝐚 𝐣𝐞 𝐮𝐬𝐭𝐫𝐚𝐣𝐚𝐨 𝐮 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐞𝐦 𝐧𝐚𝐮𝐦𝐮. Kada se to dogodi, ljudi poput Jude vide svoje postupanje u u Nietzcheovu stilu: „𝐙𝐥𝐨, 𝐛𝐮𝐝𝐢 𝐦𝐨𝐣𝐞 𝐝𝐨𝐛𝐫𝐨.” Juda je bio 𝐬𝐥𝐨𝐛𝐨𝐝𝐚𝐧 činiti zlo, što je poslije pokazalo njegovo grizodušje. Čak ni to grizodušje nije ga potaklo preispitati i Isusove postupke. Kada mu je dao komad kuha umočen u vino, nije Isus samo dao znak da zna za izdaju, već je Judi pokazao kako ga ne osuđuje i kako je spreman s njim i dalje dijeliti sve. Sve do spasenja. Svu svoju spasenjsku egzistenciju. Pokazao mu je prijateljstvo unatoč izdaji. Dati nekome svoj zalogaj, bila je gesta naklonosti. Gledajući u Judu, čini se da zli ljudi čine suprotno od Božje ekonomije, ali svi oni na neki način pristaju u Božji plan. Unatoč pruženoj ruci prijateljstva, odbijaju se spasiti. 𝐈𝐬𝐮𝐬 𝐣𝐞 𝐨𝐭𝐯𝐨𝐫𝐞𝐧𝐨 𝐝𝐚𝐨 𝐉𝐮𝐝𝐢 𝐩𝐫𝐢𝐠𝐨𝐝𝐮 𝐳𝐚 𝐩𝐨𝐤𝐚𝐣𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐩𝐨 𝐳𝐧𝐚𝐤𝐮 𝐩𝐫𝐢𝐣𝐚𝐭𝐞𝐥𝐣𝐬𝐭𝐯𝐚 𝐢 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐫đ𝐚. Božansko milosrđe nije identificiralo izdajnika jer je naš Gospodin od apostola sakrio činjenicu daje izdajica među njima. Svijet koji voli širiti priču o skandalima – čak i o onima koji nisu istiniti – ovdje je preokrenut, čak je i istiniti skriven. Kad su drugi vidjeli da Juda odlazi, pretpostavili su da će učiniti neko karitativno djelo. ,,Nitko od onih što su sjedili za stolom nije razumio zašto mu to reče. Neki su mislili – budući da je u Jude bila kesa -da mu Isus reče: „Kupi što nam treba za blagdan” ili da dade što siromasima” (Iv 13,28).

𝐀 𝐉𝐮𝐝𝐚, 𝐮𝐦𝐣𝐞𝐬𝐭𝐨 𝐝𝐚 𝐧𝐞š𝐭𝐨 𝐤𝐮𝐩𝐢, 𝐨𝐭𝐢š𝐚𝐨 𝐣𝐞 𝐝𝐚 𝐩𝐫𝐨𝐝𝐚; 𝐢 𝐧𝐞ć𝐞 𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐧𝐚 𝐬𝐥𝐮ž𝐛𝐮 𝐬𝐢𝐫𝐨𝐦𝐚𝐬𝐢𝐦𝐚, 𝐧𝐞𝐠𝐨 𝐛𝐨𝐠𝐚𝐭𝐢𝐦𝐚 𝐨𝐝𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐧𝐢𝐦𝐚 𝐳𝐚 𝐡𝐫𝐚𝐦𝐬𝐤𝐮 𝐛𝐥𝐚𝐠𝐚𝐣𝐧𝐮. Iako je naš Gospodin znao o zloj Judinoj nakani, ipak je postupao ljubazno, jer je sam htio podnositi sramotu. U mnogim se slučajevima ponašao kao da su mu djela drugih nepoznata.