Ušavši u samu završnicu liturgijske godine, s nedjeljom Krista Kralja iza nas i prvom nedjeljom došašća ispred nas, misna čitanja već nam nekoliko dana govore o posljednjim vremenima te nas podsjećaju na prolaznost vremena i približavanje dana kada ćemo doći pred Gospodina, punih ili, pak, praznih ruku. Isus nam ne daje nikakve upute niti datume kada će se ponovno pojaviti niti objašnjava kako će doći svršetak svijeta – On je usmjeren ka pripravi. Baš u tjednu između dva spomenuta velika slavlja, naša župa slavi blagdan svetog Andrije, a jučer, 27. studenoga, odvio se prvi dan trodnevnice, gdje je sveto misno slavlje predvodio don Siniša Jozić, župnik Župe sv. Jeronima iz Herceg Novog. Misno slavlje posebno je uveličao župni dječji zbor pod vodstvom Petre Petričević i Karmele Jurić.
U homiliji je upozorio da nam svjedočiti za Kristovo Ime može dati biljeg fanatika, ekstremiste, bolesnih ideologa ili pak sanjara. S druge strane, u svijetu postoje mnogi koji u mučeništvu svjedoče svoju vjeru. Open Doors International svake godine daje izvješće u kakvom stanju žive naša braća i sestre. Iz vlastitog svjedočanstva, iz svjedočanstva prema vjeri u Isusa Krista, u 2023. godini položeno je 5 621 života – ljudi koji su ubijeni iz mržnje prema vjeri! U medijima se o ovim podacima ne čuje, o njima se ne govori, kao ni o podatku da je napadnuto i oskvrnjeno 14 766 crkava u svijet. Danas se progoni u modernom svijetu odvijaju na perfidniji način – pojedincima koji to trpe život nije direktno ugrožen, ali jest društveni ugled: napredovanje na poslu, šikaniranje, ismijavanje i omalovažavanje njihova je svakodnevnica. To je rezultiralo cijelim obiteljima koje su otpale od vjere, ali ohrabruju oni, koji su unatoč svemu, ostali uz Krista. U svojoj propovijedi, don Siniša ističe: ,,𝐀𝐤𝐨 𝐬𝐭𝐫𝐚𝐡 𝐧𝐚𝐝𝐯𝐥𝐚𝐝𝐚 𝐯𝐣𝐞𝐫𝐮, 𝐨𝐧𝐝𝐚 𝐣𝐞 𝐭𝐨 𝐩𝐨𝐤𝐚𝐳𝐚𝐭𝐞𝐥𝐣 𝐝𝐚 𝐣𝐞 𝐨𝐧𝐚 𝐛𝐢𝐥𝐚 𝐩𝐨𝐯𝐫š𝐧𝐚, 𝐣𝐞𝐫 𝐬𝐞 𝐧𝐞 𝐦𝐨ž𝐞𝐦𝐨 𝐨𝐬𝐥𝐨𝐧𝐢𝐭𝐢 𝐧𝐚 𝐧𝐚š𝐞 𝐬𝐧𝐚𝐠𝐞. 𝐙𝐚𝐭𝐨 𝐝𝐨𝐥𝐚𝐳𝐢𝐦𝐨 𝐮 𝐁𝐨ž𝐣𝐢 𝐡𝐫𝐚𝐦 – 𝐝𝐚 𝐦𝐨𝐥𝐢𝐦𝐨 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐳𝐚 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐭, 𝐝𝐚 𝐝𝐨𝐛𝐢𝐣𝐞𝐦𝐨 𝐍𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐮 𝐬𝐧𝐚𝐠𝐮. 𝐒𝐧𝐚𝐠𝐮 𝐜𝐫𝐩𝐢𝐦𝐨 𝐢𝐳 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐞 𝐌𝐢𝐥𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐚 𝐣𝐞 𝐭𝐫𝐚𝐣𝐧𝐢 𝐢𝐳𝐯𝐨𝐫 𝐦𝐨ć𝐢, 𝐣𝐞𝐫 𝐛𝐞𝐳 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐧𝐞 𝐦𝐨ž𝐞𝐦𝐨 𝐧𝐢š𝐭𝐚 𝐮č𝐢𝐧𝐢𝐭𝐢, 𝐚 𝐤𝐚𝐦𝐨𝐥𝐢 𝐬𝐚č𝐮𝐯𝐚𝐭𝐢 𝐯𝐣𝐞𝐫𝐮 𝐮 𝐭𝐞š𝐤𝐢𝐦 𝐝𝐚𝐧𝐢𝐦𝐚 𝐩𝐫𝐨𝐠𝐨𝐧𝐚. Bog nam je pokazao po križu kako su njegova logika i put drugačija od ovozemaljskoga. Umjesto okrutnosti, mi propovijedamo i naviještamo dostojanstvo i milosrđe; umjesto obmane i manipulacije, mi naviještamo integritet i dosljednost; umjesto smrti, mi vjerujemo u vječni život sa Kristom, u nebu.’’ Don Siniša je svoju propovijed zaključio riječima kako je 𝐝𝐚𝐧𝐚𝐬 𝐧𝐚𝐣𝐯𝐞ć𝐚 𝐳𝐚𝐩𝐫𝐞𝐤𝐚 𝐧𝐞𝐝𝐨𝐬𝐭𝐚𝐭𝐚𝐤 𝐯𝐣𝐞𝐫𝐞, 𝐢𝐳 č𝐞𝐠𝐚 𝐩𝐫𝐨𝐢𝐳𝐥𝐚𝐳𝐢 𝐧𝐚š𝐚 𝐦𝐥𝐚𝐤𝐨𝐬𝐭 𝐢 𝐤𝐮𝐤𝐚𝐯𝐢č𝐥𝐮𝐤 te je napomenuo važnost da se stavimo pod Božju zaštitu i budemo svjesni da živimo u slobodi, da smijemo ispovijedati vlastitu vjeru svjesni Božje blizine i da ćemo se, ako nas zamrze radi imena Gospodnjeg, spasit u svojoj postojanosti.
__________________________________________
𝐊𝐥𝐚𝐧𝐣𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐝 𝐏𝐫𝐞𝐬𝐯𝐞𝐭𝐢𝐦 𝐎𝐥𝐭𝐚𝐫𝐬𝐤𝐢𝐦 𝐒𝐚𝐤𝐫𝐚𝐦𝐞𝐧𝐭𝐨𝐦 – ,,Č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐭𝐫𝐚ž𝐢 𝐁𝐨𝐠𝐚 – 𝐁𝐨𝐠 𝐭𝐫𝐚ž𝐢 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚”
don Siniša Jozić
Slika o Bog koju sami stvaramo refleksija naših razmišljanja i naših stavova, ali odgovara li ta slika slici koja Ga opisuje kroz evanđelje? Sjednimo do Isusovih nogu i molimo ga da nam priča o našem Bogu: o dobrome Ocu izgubljena Sina, o Dobrom Pastiru koji pozna svoje ovce, o milosrdnom Samaritancu koji vida naše rane. Isus nas poziva da se odmorimo kod njega, da mu s punim povjerenjem predamo sebe i svoj život, jer On nas voli: sav naš život, sva naša prošlost, sadašnjost i budućnost zagrljeni su Njegovom ljubavlju.
Tko je moj Bog? 𝐁𝐨𝐠 𝐦𝐨𝐠𝐚 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚 htio je da postojim, satkao mu u krilu majčinu.
𝐁𝐨𝐠 𝐦𝐨𝐠𝐚 𝐝𝐣𝐞𝐭𝐢𝐧𝐣𝐬𝐭𝐯𝐚 pratio me od časa mog rođenja, slao je svoje anđele da me čuvaju.
𝐁𝐨𝐠 𝐦𝐨𝐣𝐞 𝐦𝐥𝐚𝐝𝐨𝐬𝐭𝐢 čuvao me od stranputica, od lošeg društva, droge, od lutanja.
𝐁𝐨𝐠 𝐦𝐨𝐠 𝐳𝐯𝐚𝐧𝐣𝐚 me postavio na put svećeništva, odnosno redovništva.
𝐁𝐨𝐠 𝐒𝐭𝐯𝐨𝐫𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣 stvorio je svijet i svakog čovjeka, uključujući i mene i tebe. Nisam slučajno ovdje, Bog me htio, ja sam utjelovljenje Njegove osobne ljubavi prema meni.
𝐁𝐨𝐠 𝐃𝐨𝐛𝐫𝐢 𝐏𝐚𝐬𝐭𝐢𝐫 prati svaki moj korak – o njemu pjeva Psalam 23, On je pastir koji ostavlja 99 ovaca da bi pronašao onu jednu, zalutalu.
𝐁𝐨𝐠 𝐦𝐚𝐣č𝐢𝐧𝐬𝐤𝐞 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯𝐢 predodžba je o Bogu dobrote i milosrđa. Tu se prisjetimo prispodobe o izgubljenom sinu, gdje je glavni lik zapravo dobri otac koji prima natrag svog zalutalog sina bez ikakvih uvjeta – ta gesta je majčinski čin; kažu da je na čuvenoj slici Rembrandta, o povratku izgubljenog sina, jedna očeva ruka muška, a druga ženska.
𝐁𝐨𝐠 𝐬𝐮𝐩𝐚𝐭𝐧𝐢𝐤 spominje se već u Starom Zavjetu, gdje se dobar primjer vidi u izlasku iz egipatskog ropstva. U evanđelju, Isus ozdravlja gubavca, hrome i mnoge druge.
Isto tako, 𝐦𝐨𝐫𝐚𝐦𝐨 𝐝𝐨𝐩𝐮𝐬𝐭𝐢𝐭𝐢 𝐝𝐚 𝐧𝐚𝐬 𝐁𝐨𝐠 𝐭𝐫𝐚ž𝐢, jer On se raduje svakom izgubljenom čovjeku kojega pronađe. Kod izgubljene ovce, pastir napušta 99 i traži onu jednu, izgubljenu. Prolazi nepristupačna mjesta, izložen opasnosti, sluteći da bi ovca mogla biti ,,tamo negdje.’’ I žena koje je izgubila jednu drahmu, ostavlja onih devet i pažljivo traga za izgubljenom sve dok se ne nađe i iskreno joj se raduje. Kod oca izgubljenog sina na prvi pogled čini se kao da ništa ne poduzima da nađe svoga sina, ali na kraju prispodobe on ga dočekuje raširenih ruku.
Javlja se pitanje 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐦𝐨ž𝐞𝐦𝐨 𝐩𝐮𝐬𝐭𝐢𝐭𝐢 𝐁𝐨𝐠𝐮 𝐝𝐚 𝐧𝐚𝐬 𝐭𝐫𝐚ž𝐢, kako se to odnosi na nas? Odgovor je 𝐮 𝐍𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐮 𝐩𝐨𝐳𝐢𝐯𝐮, 𝐮 𝐩𝐨𝐳𝐢𝐯𝐮 𝐧𝐚 𝐨𝐛𝐫𝐚ć𝐞𝐧𝐣𝐞. Prisjetimo se, Isus je svoje javno djelovanje počeo upravo takvim pozivom. Bog svakog od nas traži i prihvaća, čak i one koje mi nerado prihvaćamo. Nekad su to bili carinici ili javni grešnici, a danas su to oni za koje mi mislimo da se na njih ne može računati za budućnost Crkve. Isus je spreman brinuti se i za njih.
Svakom čovjeku prijeti opasnost da promaši izbor – prvi čovjek je promašio. Ali Bog je vjeran svome originalnom planu – Kristova prisutnost nam je garancija da mi još nismo promašili taj izbor. Što znači ta prisutnost u našem životu, najbolje opisuje istinita priča kojoj je svjedočila jedna misionarka.
,,Bolnica za gubavce. U najbolnijem, najtežem smislu riječi… U njoj su ljudi koji se ničim ne bave, s kojima se nitko ne bavi i koji se neprestano vrte u krugu po dvorištu, kao u nekom kavezu… Osamljeni ljudi. I još više: napušteni ljudi. Ljudi za koje je već sve postalo šutnja i noć. Ipak je jedan među njima – jedan jedini – sačuvao sjaj u očima. On se zna smiješiti, a kad mu se nešto ponudi, kaže ,,hvala.’’ Jedan među njima – jedan jedini- ostao je čovjek.
Redovnica je htjela saznati uzrok ovog čuda. I stala je paziti na njega. I vidjela je kako se svakog jutra iznad visokog tvrdog zida pojavljuje jedno lice. Krajičak ženskog lica, majušnog kao šaka, koje se smiješilo. Čovjek je stajao tamo čekajući da dobije taj smiješak, kruh jakosti i nade. On se također nasmiješio i lice je nestalo. Tada je stao čekati do idućeg dana… ,,To je moja žena’’, rekao je jednostavno, kad ih je misionarka zatekla. Na čas je zažutio, zatim nastavio: ,,prije nego sam došao ovamo, ona me je kriomice liječila svime, što je mogla pronaći. Vrač joj je dao neku mast. Njome mi je svaki dan mazala cijelo lice… osim malog komadića. Toliko da na njega stavi svoje usne… Ali ništa nije pomoglo. Došli su po mene i doveli me ovamo. No ona je pošla za mnom… I sad mi svakog dana svojim dolaskom govori da sam još živ (Gospino Ognjište, 1968., 8, str. 115).
Čovjek je napustio Boga. Postao je gol, isključen iz Raja, kao i ovaj gubavac. 𝐀𝐥𝐢 𝐊𝐫𝐢𝐬𝐭 𝐣𝐞 𝐩𝐨š𝐚𝐨 𝐳𝐚 𝐧𝐚𝐦𝐚. 𝐈 𝐬𝐚𝐝𝐚 𝐧𝐚𝐦 𝐬𝐯𝐚𝐤𝐨𝐠 𝐝𝐚𝐧𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐢𝐦 𝐝𝐨𝐥𝐚𝐬𝐤𝐨𝐦 𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐢 𝐝𝐚 𝐬𝐦𝐨 𝐣𝐨š ž𝐢𝐯𝐢. 𝐀𝐦𝐞𝐧.
