𝐑𝐢𝐛𝐚𝐫𝐬𝐤𝐢 𝐝𝐮𝐡 𝐀𝐧𝐝𝐫𝐢𝐣𝐞
Svake godine, 30. studenog, Crkva se spominje blagdana svetog Andrije, prvopozvanog apostola Isusa Krista, zaštitnika naše župe i župne crkve na Sućidru. Svečanom misnom slavlju prethodila je 𝐭𝐫𝐨𝐝𝐧𝐞𝐯𝐧𝐢𝐜𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐮 𝐬𝐮 𝐩𝐫𝐞𝐝𝐯𝐨𝐝𝐢𝐥𝐢 𝐝𝐨𝐧 𝐒𝐢𝐧𝐢š𝐚 𝐉𝐨𝐳𝐢ć, 𝐝𝐨𝐧 𝐁𝐨𝐫𝐢𝐬 𝐕𝐢𝐝𝐨𝐯𝐢ć 𝐢 𝐝𝐨𝐧 𝐌𝐚𝐫𝐢𝐣𝐨 𝐁𝐮𝐥𝐣𝐞𝐯𝐢ć. Blagdan je započeo jutarnjim misnim slavljima koja su predvodili don Siniša i naš župnik don Zvonimir, dok je 𝐬𝐫𝐞𝐝𝐢š𝐧𝐣𝐞 𝐦𝐢𝐬𝐧𝐨 𝐬𝐥𝐚𝐯𝐥𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐝𝐯𝐨𝐝𝐢𝐨 𝐝𝐨𝐧 𝐄𝐝𝐯𝐚𝐫𝐝 𝐏𝐮𝐧𝐝𝐚, pastoralni vikar i profesor fundamentalne teologije na KBF-u, a 𝐮 𝐤𝐨𝐧𝐜𝐞𝐥𝐞𝐛𝐫𝐚𝐜𝐢𝐣𝐢 su sudjelovali don Zvonimir 𝐢 𝐝𝐨𝐧 𝐕𝐞𝐝𝐫𝐚𝐧 𝐓𝐨𝐫𝐢ć. Sakrament pomirenja s Bogom dijelio je 𝐝𝐨𝐧 𝐇𝐫𝐯𝐨𝐣𝐞 𝐑𝐞𝐥𝐣𝐚. Pripreme za svetkovinu trajale su mjesecima, a da ništa ne dolazi preko noći, najbolje zna naš župni mješoviti zbor, koji broji oko dvadesetak članova, pod vodstvom 𝐁𝐨ž𝐞 𝐉𝐮𝐫𝐢ć𝐚-𝐏𝐞š𝐢ć𝐚. Svojim radom i trudom na poseban su načinu uveličali župni blagdan izvodeći po 𝐩𝐫𝐯𝐢 𝐩𝐮𝐭 𝐡𝐫𝐯𝐚𝐭𝐬𝐤𝐮 𝐦𝐢𝐬𝐮 𝐝𝐨𝐧 Š𝐢𝐦𝐞 𝐌𝐚𝐫𝐨𝐯𝐢ć𝐚. Njihova pratnja bio je 𝐬𝐩𝐥𝐢𝐭𝐬𝐤𝐢 𝐤𝐯𝐚𝐫𝐭𝐞𝐭 ,,𝐅𝐚𝐬𝐜𝐢𝐧𝐚𝐭𝐢𝐨𝐧’’, čiji su članovi 𝐒𝐯𝐣𝐞𝐭𝐥𝐚𝐧𝐚 𝐉𝐮𝐫𝐢ć-𝐏𝐞š𝐢ć, 𝐓𝐚𝐧𝐣𝐚 Č𝐮𝐝𝐢𝐧𝐚 𝐁𝐫𝐚𝐭𝐤𝐨𝐯𝐢ć, 𝐌𝐚𝐫𝐢𝐣𝐚 𝐌𝐫𝐚č𝐞𝐯𝐢ć 𝐢 𝐙𝐨𝐫𝐚𝐧 𝐕𝐞𝐥𝐢ć, koji djeluje preko 20 godina, čiji su članovi diplomirani glazbenici, profesori na fakultetima, djelatnici HNK i glazbene škole Josipa Hatzea.
Uz prigodne pozdrave i čestitke okupljenima župljanima, don Edvard je započeo svoju propovijed odmah ističući da 𝐁𝐨𝐠, 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐯𝐞 𝐦𝐨ž𝐞 𝐬𝐚𝐦, 𝐛𝐢𝐫𝐚 𝐢𝐦𝐚𝐭𝐢 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐞 𝐬𝐮𝐫𝐚𝐝𝐧𝐢𝐤𝐞 – spoznaja koja je sama po sebi otajstvena i nadilazi naš razum – Bog ima potrebu za suradnikom; suradnikom koji je grešan, slab i manjkav i to nas odmah može utješiti jer znači da 𝐁𝐨𝐠 𝐢𝐦𝐚 𝐩𝐨𝐭𝐫𝐞𝐛𝐮 𝐳𝐚 𝐬𝐯𝐚𝐤𝐢𝐦 𝐨𝐝 𝐧𝐚𝐬. Nastavlja riječima: ,,Ako se netko osjeća beskorisnim, ako doživimo životne neuspjehe ili ako, pak, osjetimo da nas ljudi kojima smo okruženi ne cijene dovoljno i ne poštuju, iza nas stoji čvrsta činjenica da smo Bogu potrebni kao njegovi suradnici. Iz ovoga proizlazi jedna druga jako bitna činjenica, a to je da 𝐬𝐯𝐨𝐣 ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐦𝐨𝐫𝐚𝐦𝐨 𝐨𝐬𝐦𝐢𝐬𝐥𝐢𝐭𝐢 𝐧𝐚 𝐧𝐚č𝐢𝐧 𝐝𝐚 𝐁𝐨𝐠 𝐬𝐮𝐫𝐚đ𝐮𝐣𝐞 𝐬 𝐧𝐚𝐦𝐚, 𝐚 𝐝𝐚 𝐦𝐢 𝐧𝐞 𝐝𝐣𝐞𝐥𝐮𝐣𝐞𝐦𝐨 𝐛𝐞𝐳 𝐁𝐨𝐠𝐚. Onaj tko osjeti da je ljubljen od Boga, da ga Bog za nešto treba – da je Božji suradnik, onda on brzo, gotovo spontano, shvaća da je 𝐩𝐨𝐭𝐫𝐞𝐛𝐧𝐨 𝐢 𝐝𝐚 𝐁𝐨𝐠 𝐛𝐮𝐝𝐞 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯 𝐬𝐮𝐫𝐚𝐝𝐧𝐢𝐤.’’ Kratko zadržimo misao na ribarima: kakvi su ljudi, ribari? S jedne strane, oni su posebni ljudi, svjesni da je potrebno uložiti neizmjeran trud u radu, biti promućuran i lukav, voditi računa o svim mogućim okolnostima i uvjetima bitnim za ribolov. S druge strane, u njihovu dušu je utisnuta i činjenica da, koliko god pazili na sve navedeno, uvijek postoji mogućnost da podbace. Znaju da je za ulov ribe potrebna milost. 𝐔 𝐫𝐢𝐛𝐚𝐫𝐬𝐤𝐨𝐦 𝐝𝐮𝐡𝐮 𝐤𝐫šć𝐚𝐧𝐬𝐭𝐯𝐚 𝐯𝐢𝐝𝐢𝐦𝐨 𝐬𝐚𝐦𝐮 𝐛𝐢𝐭 𝐧𝐚š𝐞 𝐯𝐣𝐞𝐫𝐞. Ona je istodobno neizmjerno zalaganje, nevjerojatan rad na sebi, a istodobno pouzdanje u Božju milost. U homiliji don Edvard objašnjava da: ,,𝐦𝐨𝐫𝐚𝐦𝐨 𝐫𝐚𝐝𝐢𝐭𝐢 ,,𝐤𝐚𝐨’’ 𝐝𝐚 𝐬𝐯𝐞 𝐨𝐯𝐢𝐬𝐢 𝐨 𝐁𝐨ž𝐣𝐨𝐣 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐭𝐢, 𝐚𝐥𝐢 𝐭𝐫𝐚ž𝐢𝐭𝐢 𝐁𝐨ž𝐣𝐮 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐭 𝐢 𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐣𝐨𝐣 𝐨𝐭𝐯𝐨𝐫𝐞𝐧 ,,𝐤𝐚𝐨’’ 𝐝𝐚 𝐬𝐯𝐞 𝐨𝐯𝐢𝐬𝐢 𝐨 𝐧𝐚š𝐞𝐦 𝐫𝐚𝐝𝐮. Za onoga vjernik koji na ovaj način složi svoj život, možemo reći da istinski živi kršćansku vjeru.’’ Osim što su ribari Andrija i Petar lovili ribu, oni su i 𝐤𝐫𝐩𝐚𝐥𝐢 𝐦𝐫𝐞ž𝐞 – to je njihovo poslanje, kada ih Isus šalje loviti ljude, i čitav život apostola temelji se na krpanju mreža; 𝐤𝐫𝐩𝐚𝐣𝐮 𝐭𝐚𝐦𝐨 𝐠𝐝𝐣𝐞 𝐧𝐚š𝐢 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐢 𝐩𝐮𝐜𝐚𝐣𝐮: 𝐧𝐞 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐧𝐚š𝐢 𝐦𝐞đ𝐮𝐥𝐣𝐮𝐝𝐬𝐤𝐢 𝐨𝐝𝐧𝐨𝐬𝐢, 𝐯𝐞ć 𝐢 𝐧𝐚š𝐞 𝐩𝐨𝐯𝐣𝐞𝐫𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐮 𝐁𝐨𝐠𝐚. I to nam je utjeha, jer svi imamo svoje pokidane mreže, svoje tjeskobe, strahove i skrivene boli u duši za koje ne želimo da itko drugi sazna i zbog kojih ulažemo veliki trud da ih sakrijemo. A Isus Krist može pokrpati sve. Iako on to može sam, ipak 𝐛𝐢𝐫𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐞 𝐬𝐮𝐫𝐚𝐝𝐧𝐢𝐤𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐧𝐚𝐬 ,,𝐤𝐫𝐩𝐚𝐣𝐮’’ 𝐮 𝐬𝐚𝐤𝐫𝐚𝐦𝐞𝐧𝐭𝐢𝐦𝐚. ,,To je najveće poslanje svećenika; najbitnije što mi možemo dati jesu sakramenti, posebno sakrament svete ispovijedi, kojim se uvijek iznova obnavljamo. Kad je Isus pozvao apostole da ga slijede, oni su ostavili sve za sobom i pošli za njim. Znamo da ,,poći za njim’’ zapravo znači nasljedovati Krista. Za naš duhovni život znači da 𝐈𝐬𝐮𝐬 𝐊𝐫𝐢𝐬𝐭 𝐢𝐝𝐞 𝐢𝐬𝐩𝐫𝐞𝐝 𝐧𝐚𝐬 𝐮 𝐬𝐯𝐚𝐤𝐨𝐦 𝐝𝐨𝐠𝐚đ𝐚𝐣𝐮 𝐧𝐚š𝐞𝐠 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚. Š𝐭𝐨 𝐠𝐨𝐝 𝐬𝐞 𝐢𝐦𝐚 𝐝𝐨𝐠𝐨𝐝𝐢𝐭𝐢, 𝐈𝐬𝐮𝐬 𝐣𝐞 𝐯𝐞ć 𝐢𝐬𝐩𝐫𝐞𝐝 𝐧𝐚𝐬, 𝐮 𝐭𝐨𝐦𝐞 𝐛𝐮𝐝𝐮ć𝐞𝐦 𝐭𝐫𝐞𝐧𝐮𝐭𝐤𝐮. 𝐁𝐨𝐠 𝐧𝐚𝐬 𝐭𝐨𝐥𝐢𝐤𝐨 𝐩𝐨š𝐭𝐮𝐣𝐞, 𝐜𝐢𝐣𝐞𝐧𝐢 𝐢 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐢 𝐝𝐚 𝐮𝐠𝐥𝐚𝐯𝐧𝐨𝐦 𝐧𝐞 𝐦𝐢č𝐞 𝐭𝐞š𝐤𝐨ć𝐞 𝐝𝐨𝐠𝐚đ𝐚𝐣𝐚 𝐬 𝐧𝐚š𝐞𝐠 𝐩𝐮𝐭𝐚, 𝐧𝐞𝐠𝐨 𝐢𝐡 𝐨𝐧 𝐩𝐫𝐯𝐢 𝐩𝐫𝐨𝐥𝐚𝐳𝐢 – 𝐢 𝐭𝐮 𝐬𝐞 𝐨č𝐢𝐭𝐮𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐬𝐥𝐣𝐞𝐝𝐨𝐯𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐯𝐣𝐞𝐫𝐞.’’
Svoju je propovijed don Edvard zaključio riječima: „ Apostoli su brzo ostavili mreže i pošli za Kristom. I mi možemo sada, u ovom trenutku, Gospodinu odmah odgovoriti da ga prihvaćamo u onoj mjeri kojoj možemo i to je Bogu dovoljno; Gospodin nas postupno priprema da mu se možemo u cijelosti predati. Dakle, ,,brzo’’ znači u ovom trenutku ostaviti ono što možeš, primjerice: ostaviti iza sebe misao koja te opterećuje. 𝐍𝐞𝐤𝐚 𝐢 𝐧𝐚𝐬 𝐩𝐫𝐨ž𝐦𝐞 𝐫𝐢𝐛𝐚𝐫𝐬𝐤𝐢 𝐝𝐮𝐡 𝐀𝐧𝐝𝐫𝐢𝐣𝐞, 𝐫𝐢𝐛𝐚𝐫𝐬𝐤𝐢 𝐝𝐮𝐡 𝐤𝐫šć𝐚𝐧𝐬𝐭𝐯𝐚, 𝐝𝐚 𝐦𝐨ž𝐞𝐦𝐨 𝐨𝐝𝐦𝐚𝐡 𝐢 𝐛𝐫𝐳𝐨 𝐬𝐥𝐢𝐣𝐞𝐝𝐢𝐭𝐢 𝐆𝐨𝐬𝐩𝐨𝐝𝐢𝐧𝐚 𝐢 𝐩𝐨𝐯𝐣𝐞𝐫𝐨𝐯𝐚𝐭𝐢 𝐦𝐮 𝐝𝐚 𝐎𝐧 𝐢𝐝𝐞 𝐢𝐬𝐩𝐫𝐞𝐝 𝐧𝐚𝐬 𝐮 𝐬𝐯𝐞 𝐛𝐮𝐝𝐮ć𝐞 𝐝𝐨𝐠𝐚đ𝐚𝐣𝐞 𝐧𝐚š𝐞𝐠 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚.’’
Na samom završetku svete mise, župnik je čestitao blagdan sv. Andrije svim župljanima te je zahvalio svećenicima koji su velikodušno prihvatili sudjelovanje u pripravi i slavlju našeg nebeskog zaštitnika. U svojoj zahvali spomenu se i svih onih koji su pomogli sa uređenjem i čišćenjem crkve, ministrantima koji su revno dolazili na probe, svim pjevačima i čitačima na svetim misama, ali i svima onima koji su pripremili kolače i druge slastice kojima smo se svi zajedno počastili nakon svete mise, u učionici, gdje se slavlje nastavilo.
