Slavimo blagdan rođenja Blažene Djevice Marije. U Evanđeoskom odlomku iz Matejeva evanđelja slušamo o rodoslovlju Isusa Krista. Evanđelist želi pokazati da je Isus uistinu potomak Davida jer su proroci naviještali da će se od Davidova potomstva roditi Mesija. A onda nastavlja o navještaju Isusova začeća i rođenja.

Evanđelja nigdje ne govore o Marijinom rođenju jer je sva pozornost evanđelista usmjerena prema Isusu. O Mariji u evanđeljima nalazimo jako malo, i sve što o njoj ima u tijesnoj je povezanosti s Isusom. Ona je majka Isusova i tu je srž njezine veličine. Bog joj je povjerio tu ulogu, i više od toga nema.

Kod Marijina navještenja anđeo pozdravlja Mariju: „Gospodin je s tobom“, tj. Bog je na poseban način ušao u njezin život. A sada evanđelist, kako smo čuli u odlomku koji je pročitan, napominje da će se dijete, koje će Marija roditi, zvati Emanuel, što znači „Bog s nama“, kako je već najavio starozavjetni prorok.

Evanđelista već priprema narod da postane svjestan te velike istine da je Bog po Isusu, ne samo došao k nama, nego se nastanio među nama, a to znači da nikada nećemo biti sami ni ostavljeni.

Kroz cijelu povijest spasenja, sve do danas, ljudi, vjernici, imali su problem vjerovati da je Bog s njima, u njihovoj blizini; napose je teško vjerovati u časovima životnih patnji da od Boga nismo ostavljeni i napušteni.

Biblija nam ne skriva ove probleme čovjeka vjernika. Tako u knjizi Sudaca čitamo kako anđeo pohađa velikog suca Gideona, u trenutku kada je Izraelski narod trpio tlačenje od jačeg Midijanskog naroda koji bi ih redovito pljačkao do te mjere da je narod od gladi umirao.

Anđeo pohađa tog vođu naroda govoreći mu: „Gospodin je s tobom, hrabri junače“. Ovaj čovjek spontano odgovara: „O, ako je Gospodin s nama, zašto nas sve ovo snađe? Gdje su sva ona čudesa njegova o kojima su nam pripovijedali oci naši … Gospodin nas je ostavio“ (Suci 6,13).

Ne čudimo se ni malo reakciji ovog dobrog vjernika. On nije izolirani primjer vjernika koji u trenutcima boli pomisli ili posumnja u Božju blizinu i njegovu dobrotu! Bilo je tolikih i prije njega i poslije njega kojima je vjera bila posve uzdrmana u trenutcima velikih patnji. Teško je u tim stanjima izbjeći sumnje da smo od Boga ostavljeni, da nam je Bog okrenuo leđa!

Biblijski molitelj pogođen patnjama u Ps 77, vapi u svojim sumnjama i u grču iznosi svoju bol. On veli: „Razmišljam noću u srcu, mislim, i duh moj ispituje: ‘Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek, i hoće li ikada još biti milostiv? Je li njegova dobrota minula zauvijek … Zar je Bog zaboravio da se smiluje, ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje“ (Ps 77,7-10).

Tako razmišlja čovjek vjernik, Božji prijatelj, kojemu je teško prihvatiti osjećaj da Bogu nije stalo do njega, da nema sućuti za njegovu patnju. U tom teškom stanju isti patnik zaključuje: „Ovo je bol moja: promijenila se desnica Višnjega“ (77,11).

Kako se čovjeku zna nametnuti čudno uvjerenje da se i Bog promijenio, da nije više onaj isti od prije, da nema više one njegove ljubavi i dobrote koju je znao nekada iskazivati.

Draga braćo i sestre! Ovo su, bez sumnje, teška iskustva čovjeka vjernika: osjetiti se sam u svojoj patnji, osjetiti se napušten od Boga u koga je do tada imamo veliko pouzdanje i iskustvo pomoći.

Međutim, treba znati da biti s Bogom ne znači biti pošteđeni svih nevolja i patnji. Nije bio pošteđen ni Isus. Poznat nam je i njegov vapaj s križa: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Mnogi od prisutnih su mu se rugali govoreći: „Uzdao se u Boga, neka ga sad spasi“. Ovo su bez sumnje demonske riječi s kojima đavao želi sve obeshrabriti, poručujući im: „Gledajte kako prolazi onaj koji se pouzdavao u Boga. Nema smisla računati s Bogom“. Kako su ovo opasne kušnje koje mogu dovesti do toga da čovjek odbaci Boga.

Kada je jednom sveta Terezija Avilska, prva žena koju je Crkva proglasila Naučiteljicom Crkve, idući u jedan dosta udaljen grad da bi tamo po Isusovoj želji osnovala jedan klauzurni samostan – putovalo se konjskim zapregama – često po užasno teškim predjelima. U jednom trenutku su morali pregaziti jednu rijeku. Ona se spotaknula na neki kamen i uganula nogu.

Tada se sva jadna obratila Isusu riječima: „Uz sve muke, Gospodine, zašto još i ova?“ Onda dolazi Isusov odgovor koji joj veli: „Terezija, ovo je način na koji se ja često odnosim prema svojim prijateljima“. Terezija mu spontano odgovora: „O moj Gospodine, zbog ovoga ih imaš tako malo“.

Nije lako razumjeti misterij patnje. To redovito nadilazi ljudsko shvaćanje. Da patnja nema nikakvo posebno značenje ne bi ju ni Sin Božji uzeo na sebe.

I bezgrešna Djevica Marija poznaje slična iskustva. Anđeo Blaženoj Djevici Mariji govori da je Gospodin s njom, a znamo kakve je sve patnje proživjela gledajući teško stradanje svoga djeteta. Prije toga je morala pobjeći iz svoje domovine i živjeti kao prognanica zbog prijetnji moćnika.

Marija prihvaća patnju svjesna da je patnja sastavni dio života svakog čovjeka. Nije postavljala Bogu pitanja u smislu: ‘Bože, zar je Herod jači od Tebe. Zašto ne interveniraš i uništiš tog zločinca, a ne dopuštati mu da muči i ubija nevine’.

Marija je svjesna da ne može sve razumjeti, da ne može prodrijeti u sve Božje tajne, i nastavlja živjeti pouzdanje u Boga bez obzira na sva trpljenja i sve tame koje ju okružuju.

Braćo i sestre! Patnje nisu samo nesreća. Imaju svoj dublji smisao i značenje. Previše je onih koji misle da patnja treba pogađati samo grešnike i nevjernike.

Jedno je patnja koju netko nosi zbog zla koje je činio. Jer gdje tko griješi tu će i ispaštati. I tu nema iznimke. Drugo je patnja, odnosno križ, koji Bog daje nekomu da ga pročisti u vjeri, nadi i ljubavi ili da po njegovoj patnji podari spasenje nekom trećemu. Ta patnja nije kazna nego milost, koliko god nam to bilo teško razumjeti.

Patnja ima svoje duboko značenje u životu čovjeka. Patnja pročišćuje naše srce i naše osjećaje, ona oplemenjuje čovjeka koji je nosi sa strpljivošću i ljubavlju. S pravom se kaže da onaj koji nije ništa propatio, ništa ne zna. Osim toga, svi znamo kako je lijepo živjeti s onima koji su puno propatili a nisu izgubili strpljivost i dobrotu srca.

Čovjek se u boli rađa, s patnjom se kroz život neprestano susreće, i na koncu u patnji umire, i nije moguće da patnja, koja je bitni dio čovjekova životnog iskustva, bude besmislena.

I ono što još posebno začuđuje: Ljudi su doživljavali svoje najjače susrete s Bogom baš u patnji. Toliki su se obratili i Bogu vratili baš u patnji, jer tu su Boga susreli kao nigdje drugdje. I ovo je veliki misterij.

I Blažena Djevica Marija je rasla u vjeri i iskustvu Boga kroz različite životne patnje. Kroz patnju je rasla i njezina ljubav i osjetljivost za patnje drugih i darovana nam je za majku na vrhuncu svoje patnje pod križem na kojem je visio njezin sin.

I tu pod križem nije očajavala, nije gubila pouzdanje u Boga. Evanđelist veli da je pod križem svoga sina „stajala“. Njezina vjera se ni tada nije urušila. Marija je kroz patnju ostvarila ideal finoće srca. Takva osoba može biti doista prava majka.

Mariju nam je Isus ostavio za majku jer je njezino srce bilo prepuno Božje ljubavi i s tom ljubavlju ona nas prati kao majka na našem životnom putu. Ta ljubav čini mnoga čuda u prilog svoje djece.

Iskustvo njezine pomoći i njezina zagovora ima svaki kršćanin koji joj se utječe. Mnoga čudesa koja su se događala u njezinim svetištima, potvrđuju istinu njezine majčinske ljubavi. I ovo prastaro marijansko svetište donijelo je tolikima snagu i utjehu, jer iz Marijinih svetišta nitko ne izlazi praznog srca ili prazne duše. Neka i svima vama Marija isprosi od Gospodina ono što vam je u ovom času najpotrebnije. Amen.

Izvor: https://smn.hr/21-nadbiskup/7034-propovijed-nadbiskupa-zdenka-krizica-na-malu-gospu-u-solinu