Što je uzvišeno u križu?
Za shvatiti današnji blagdan treba se malo vratiti u povijest Rima koji je vladao Palestinom u Isusovo vrijeme. Što je zapravo tada bio križ? Križ je bio sredstvo rimske moći, pokazatelj da Rim ima vlast i moć nad životom i smrti. Stoga, zamislimo li se malo nad smrću na križu shvatit ćemo kako je križ bio sam znakom ljudske okrutnosti. Ono što je križ uzdizanjem uzdizao bila je rimska snaga, bila je vlast čovjeka koji je mogao sve, koji je vladao životom i smrću, bila je to ljudsko uzdizanje na razinu Boga.
Križ je bio znak vlasti čovjeka nad životom, a to je imao samo Bog. Kada su prvi ljudi pogriješili u Edenskom vrtu, pojevši sa drva koje im je bilo zabranjeno, zapravo su učinili isto što su i rimljani radili: htjeli su gospodariti životom i smrti, htjeli su biti kao Bog. Tako i drvo prvoga grijeha, baš kao i križ uzdiže ljudski ponos, ambiciju, sebičnost, probitačnost u društvu, besćutnost. Uzdiže ljudskost na ono mjesto u životu koje pripada Bogu.
No, da bi se jedan čovjek tako uzdigao na mjesto Boga, potrebno je da na križu bude razapet drugi čovjek. Svoju vlast nad životom rimljani su očitovali smrću čovjeka. Stoga, ono što je za nekoga bila božanska moć, za drugoga je značila potpuni poraz, užas, razaranje i smrt- upravo onako kako mi to vidimo na Tijelu Kristovu razapetu na križu.
Što je učinio Bog?
Ovako grešno stanje Bog je odlučio zaliječiti na jedan poseban način. Kako biste pomogli djetetu, morate se spustiti na njegovu razinu. Kako biste bilo što popravili na zemlji, posadili na njoj, morate se spustiti. Upravo je to učinio Bog: “Krist Isus: trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.” Bog se spustio na zemlju, ponizio postavši kao maleni čovjek kako bi čovjeku pomogao da pronađe put u nebo. I pokazao ga je: taj put u nebo ne ide uzvisivanjem ljudskosti, ne ide po oholosti, već po duši koja je ponizna, koja se zna spustiti na razinu drugoga čovjeka, koja se staviti na križ i pod križ, koja se zna žrtvovati nesebično ne gledajući kako će sebe uzvisiti, već kako će drugome pomoći.
Bog se ponizio i dopustio da ga ljudi rane, da ga razapnu. I nakon žrtve, uskrsnuo je pokazavši kako će svaki onaj koji se zna staviti na križ poput njega, koji zna prihvatiti kiž- uskrsnuti na život vječni. Bog se ponizio kako bi počeo mijenjati ovaj svijet iznutra. Ono što je rimljanima bilo normalno poput ubijanja na križu, danas gledamo kao svojevrsno zvjerstvo, zar ne? Kršćani su svoju snagu crpili iz Isusova križa razumijući kako samo taj horor razapeta Čovjeka donosi spas. Znali su da gledajući u križ, gledaju u Boga koji je utjelovljen uskrnsnuo i živi. Živi za njih. Znali su drugačije i gledati na križ od nas danas.
Što vidim na križu?
Gledanje na križ podsjeća nas na događaj u pustinji iz Knjige brojeva u kojem su ljudi ujedeni od zmija, pogledom na mjedenu zmiju na štapu, ozdravljali. Kako bi se izbjeglo praznovjerje, onda se iz ovog poglavlja Knjige Brojeva treba uputiti na Knjigu Mudrosti u kojoj se objašnjava kako nije zmija ta koja je liječila izraelce, već milosrđe božje, dok je zmija bila samo vidljivi znak tog izlijevanja milosrđa- znak spasenja kojeg Bog daje svim ljudma.
Što dakle, vidimo na križu? Izranjenu osobu! No, rane koje Isus nosi na svom tijelu zadali su joj ljudi. Što Boga najviše “ranjava”? Promislimo malo o ovom pitanju u kontekstu obitelji: što vas više boli- kada vas rani netko tko vam nije bitan ili kada vas rani netko koga volite? Dakako, puno više boli rana koju mi zada osoba koju volim. Tako je i sa Bogom: naš grijeh je ono što Boga najviše boli, jer nas Bog najviše voli. Grijeh je rana koju čovjek zadaje razapetom Isusu! Stoga, na onom ranjenom Bogu na križu, u njegovim ranama gledam ono što Boga ranjava od mene: moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh! Pogled na rane Isusove trebale bi nas podsjetiti na naše grijehe, na ono čime mi ranjavamo Isusa- ranjavamo Boga i Čovjeka.
Obrnimo stvari
Obrnimo stvari i u gledanju na križ: gledajući svoje grijehe iskreno u sebi- one iste kojima ranjavamo Boga, možemo ugledati Isusa. Iskreno gledati ono što nas ujeda poput zmije u pustinji i vodi nas u smrt, a to je moj grijeh, znači zapravo gledati u Onoga koji me od smrti spašava. Kao Izraelci u pustinji: gledanjem u mjedenu zmiju koja je slika onoga što ih je usmrćivalo, gledali su u svoje spasenje!
Za ispravno gledati u križ, za vidjeti Isusa, za vidjeti Onoga koji nam je otvorio nebo, potrebno je iskreno kajati se zbog svojih grijeha, bez umanjivanja njihove težine, bez opravdavanja, bez skrivanja. Iskreno, bolno iskreno. Isusove rane dolaze od naših grijeha, pa tko vidi grijehe, vidi i Onoga kojeg naši grijesi stvarno ranjavaju.
Možemo kazati, da bi se Isusa susrelo u sebi, najprije treba sresti svoju grešnost. Jer Bog se spustio na zemlju da bismo ga mogli gledati u sebi preko vlastite grešnosti, te kako bi nas spasio milosrđem. Kažu Židovi kako je prvi dolazak Mesije dolazak u kojem će se pobijediti grijeh, a drugi je dolazak koji će donijeti mir. Isus je došao da pobijedimo grijeh i da nam donese mir, došao je pokazati odakle dolazi sav naš nered, u našoj nutrini, da nas osvijesti.
Pod križevima
Doista, križ otkriva i našu ljudskost u svjetlu bogoljudksosti Isusa Krista. Kazali smo kako su Isusove rane, zapravo rane koje nastaju ujedanjem našeg grijeha. Slično se događa sa čovjekom koji biva razapet nevoljama u svoje životu i ne može napraviti ništa sa njim. To je naš križ. Tada počinje otkrivati na sebi rane koje su mu zadali drugi. Poput Isusa. To je prva stvar koju shvaćamo kada nas razapnu, kada nam ruke prikuju na život do mjere da ništa sa sobom ne možemo učiniti: najprije vidimo rane koje nam zadaju drugi! Upravu tu leži temeljni problem modernog čovjeka koji pokušava shvatiti sav smisao svojih muka- svojih križeva. On u križu ne dobiva dostatno razloga za sve i odbacuje križ.
Kao prvo treba razumjeti kako naš svakodnevni križ nije neko drvo, nego ljudi. Prihvatiti križ, znači prihvatiti situaciju u kojoj se nalazim i ljude koji me ranjavaju, ali ne na jedan sulud način u kojem ću dopustiti da me unište do kraja. U tom smislu, prihvatiti križ znači prihvatiti prije svega svoju nemoć i slabost da nešto promijenim u određenom trenutku, baš kao i prihvatiti slabosti drugih ljudi i osloniti se pri tom na Razapetoga.
Križ ti neće otkriti razloge zbog kojih trpiš, već otkriva grijeh, i otvara ti mogućnost da gledajući u grijeh vidiš Boga. Gledajući u vlastiti grijeh, križ čini da vidiš što trebaš promijeniti u svom životu, da se sam potrudiš i istovremeno primiš pomoć od Boga u svojoj iskrenosti. Gledajući u rane od tuđeg grijeha, čini da shvatiš što nije dobro za tebe, da izbjegneš grešnu prigodu, ne kako bi bježao od ljudi, već od grijeha; da shvatiš kako si i ti sličan tom čovjeku i da se uvijek postavljaš kao i da si sam grešan kako ga ne bi optuživao istinom, već mu kazao sve s ispravnom nakanom i s puno ljubavi. Križ ti po grijesima- ranama, zapravo otkriva ljubav ranjenog Boga koji ni mene ne optužuje zbog mojih grijeha, ne želi da ja optužujem sebe ni drugoga, već čeka na moju iskrenost, kako bi mi vlastite rane zacijelio, stavio na njih melem svoga milosrđa, izliječio i spasio me.
Suočen sa križem čovjek se najprije treba sjetiti kako nam križ nam uvijek dolazi od Boga. Krivo misle oni koje zatekne tegoba u životu kako su prokleti. Nisu, ali ne razumiju da su dobili novu prigodu za učiniti nešto veličanstveno. Đavao se jednom opekao u susretu s križem- taj nikome neće dati križ, jer zna kakvi su učinci križa! Križ dolazi uvijek od Boga.
Pogled na grijeh
U konačnici, pogled na križ otkriva nam kako gledamo na vlastiti grijeh. Rimljani Isusova doba gledali su na križ kao na znak svoje moći da upravljaju životom i smrću. Grijeh je dakle bio sredstvo probitka kroz život, nešto što ih je dovodilo do zadovoljenja svojih ambicija, pohote, pohlepe do mjere da se nije previše obaziralo na grešnost ako se “uspjelo u životu”.
Ovakav pogled na križ dijele mnogi koji danas sebe kite križevima na prsima ili rukama, koji danas tetoviraju križeve da ih svi vide. Istovremeno ne prezaju od grijeha kako bi uspjeli u svojim nakanama, ne boje se sagriještiti ako im to ide u prilog, s lakoćom i kradu i lažu kada je to za njihovu korist, bezobzirno će kršiti zakon, davati i primati mito, spavati s kim žele i kada žele (i prije i poslije braka), korisititi sva nedozvoljena sredstva samo da bi ispunili svoje požude- jer grijeh je za njih prigoda za probitak, za zadovoljenje svojih bijednih željica. Takvi u svom grijehu ne vide križ ni Onoga koji je na njemu, već vide svoj uspjeh.
Kršćanin bi u pogledu na križ najprije trebao vidjeti ono što Boga ranjava- svoj grijeh, a onda iskrenim pogledom na grijeh pronaći put do milosrdna srca Raspetoga, srca koje prašta i po milosrđu Boga pronaći kroz ovaj život, čestitim življenjem, put do Boga. Grijeh ti otkriva tebe, ali ti i otkriva Boga ovisno od toga kako gledaš na grijeh.